Korska recitacija o drugom stupu

Dvije konstatacije, koje dijeli više od deset godina, glase potpuno isto. “Više biste dobili na kraju radnog vijeka da ste štedjeli u banci nego uplaćivali u mirovinske fondove”, objavio je nedavno “Globus”, nakon istraživanja koje je proveo Nikola Jelić. “Ulagačima u mirovinske fondove više bi se isplatilo da su novac držali u bankama”, tvrdio je prije više od deset godina dopisnik “Privrednog vjesnika” iz Amerike, Drago Baum. U Hrvatskoj se očito ponovila povijest, ali suprotno onoj poznatoj Marxovoj dosjetki da se to prvi put događa kao tragedija, a drugi put kao farsa. Kod nas je, naime, točno obrnuto. Uvođenje mirovinske reforme prije deset godina možda bi se moglo nazvati svojevrsnom farsom, ali današnje insistiranje na njoj već je čista tragedija.

Prije deset godina, Račanova je vlada objeručke prihvatila mirovinsku reformu koju je po tranzicijskim zemljama krčmila Svjetska banka, jer ju je to oslobađalo obveze da sama nađe rješenje problema s kojima se suočila. Nakon deset godina tuđmanizma, bilo je, naime, uništeno sve na čemu se zasnivao mirovinski sustav. Da bi ga spasila, vlast je morala povući najmanje dva jaka poteza. Morala je pokrenuti proizvodnju i zaposliti ljude kako bi se povećali ukupni prihodi zemlje, pa i mirovinskog fonda. I drugi, morala se odmah suočiti s golemim privilegijama, zaustaviti njihovo bujanje i provesti hitnu reviziju lažnih umirovljenika. Prvo je pretpostavljalo radikalnu promjenu ekonomskog modela, što bi pogodilo moćne lobije, u prvom redu bankarski, uvoznički i trgovački. Drugo je značilo sukob s radikalnom desnicom, ušančenom u braniteljskim udrugama i dijelu vojske i policije.

Bez suvišnih zašto

Račanova vlada nije imala petlje ni za jedno ni za drugo. Tada se pojavila Svjetska banka s prijedlogom reforme, koja je oslobađala vlast neugodnog posla. Reforma je trebala sama od sebe dovesti mirovinski sustav u red, čime bi se izbjegle sve drama i sukobi. Štoviše, glavni akter reforme bile su banke, pa je ona tako pretvarala neprijatelja u saveznika.

Taj mamac Račanova je vlada zagrizla bez suvišnih zašto. Nije joj smetao ni smrad krvave diktature generala Augusta Pinocheta, u čije je vrijeme Čile bio prvi poligon Svjetske banke za primjenu njenog tek izmišljenog mirovinskog recepta. Nije je brinula ni evidentna prevara, koja je bila u njenoj osnovi, zasnovana na 200 godina staroj pogrešnoj računici engleskog svećenika Thomasa Roberta Malthusa (čovječanstvo se množi mnogo brže nego što raste proizvodnja hrane), po kojoj broj umirovljenika raste neizdrživo brzo. Nije se pitala ni je li zaista moguće realne materijalne probleme rješavati nekom vrstom financijskog inženjeringa, što je reforma zapravo bila. I konačno, nije prezala ni pred tim da golu egzistenciju umirovljenika prepusti čudima burze i pohlepi financijaša.

Reforma se, kao što je poznato, zasniva na individualnoj štednji, koja se po sili državnog zakona uplaćuje u privatne mirovinske fondove. A ti su fondovi, špekulirajući na burzi, trebali uvećavati iznos štednje. Tako bi mirovine bile zaštićene od političarskih zloupotreba i rasipništva, bile bi veće nego u starom sustavu, a istovremeno bi se oživjela tržišta kapitala, preko kojih bi se golemi novac ulio u gospodarski razvoj. Ukratko, svima puna kapa. Kao u onom starom vicu u kojem se na kraju pita: Zar nije jeftino? Jeste, a gdje to ima? Nema nigdje, ali je jeftino.

Da nema nigdje, točnije da to ne funkcionira ni tamo gdje je izmišljeno, javio je odmah, dakle prije više od deset godina, dopisnik “Privrednog vjesnika” iz Amerike, Drago Baum. U tekstu s upozoravajućim naslovom “Fatamorgana uzajamnih fondova” (među koje spadaju i mirovinski), on kaže kako oni iz godine u godinu bilježe gubitke, a da su samo prethodne godine izgubili 14,3 posto uloženog kapitala. Zaradile su banke i fondovski menadžeri, čije su plaće s bonusima dostizale astronomske iznose. Fondovi su gubili i u Japanu, a prema “Financial Timesu”, 169 europskih fondova izgubilo je gotovo 22 posto kapitala.

Ali između Europe i Amerike postojala je tada, a postoji i danas, golema razlika. Europa nije nikad prihvatila mirovinsku reformu po američkom (čileanskom) receptu. Tu je bila riječ samo o dobrovoljnim fondovima, u koje su bolje stojeći ljudi uplaćivali kako bi u starosti uz normalnu imali još jednu mirovinu. Oni su znali da mogu dobiti, ali i izgubiti. Po receptu Svjetske banke, međutim, u rizičan mirovinski fond ulazilo se po sili zakona. A iz takvih fondova trebala se dobivati jedina mirovina.

Zaradili samo fondovi

Dok staroj Europi nije padalo na pamet da napusti svoj stoljeće i pol star mirovinski sustav i da ga zamijeni nekim financijskim inženjeringom, tranzicijske su zemlje bile prirodno lovište za Svjetsku banku i krupni kapital u čije ime i za čiji račun ona nastupa. Ali ni tu joj nije pošlo sve od ruke. Češka, Slovenija i Srbija pokazale su se dovoljno pametnima da ne zagrizu u taj mamac, spleten od lijepih, ali lažnih obećanja. Drugi, među kojima je, nažalost, bila i Hrvatska, nisu. Deset godina poslije, rezultati su isti kao u Americi.

I kod nas su dobro zaradili samo fondovi, točnije banke u čijem su oni vlasništvu. U prvih osam godina, za koje postoje podaci, banke su svakom budućem umirovljeniku naplatile 1.700 kuna naknade za svoj posao. Ukupno – 1,4 milijarde kuna. Osim toga, najveći dio novca posudile su državi, koja ga je koristila za isplatu mirovina onima koji su, na svoju sreću, bili prestari za ulogu laboratorijskih životinja. To funkcionira ovako: država daje novac od doprinosa fondovima, od kojih ga onda uzima natrag kao zajam uz kamatu, iako je njime mogla odmah isplatiti mirovine. Zvuči doslovno suludo. Štoviše, da kojim slučajem iza toga stoji žalosni Ivo Sanader, tužiteljstvo bi sasvim sigurno imalo posla. Ali, riječ je o Svjetskoj banci i drugim centrima svjetske financijske moći, koji uporno traže privatizaciju svega i svačega, pa i mirovinskog sustava. Po njima, ne smije biti ni jednog društvenog posla na kojem se netko neće bogatiti.

Nakon Čilea, Svjetsku su banku slijedile i neke druge latinoameričke zemlje, među kojima je prva bila Argentina, koju je poslušnost vašingtonskim institucijama (članicama tzv. Vašingtonskog sporazuma) dovela na prosjački štap. Od europskih zemalja, prve su bile Mađarska i Poljska. Nakon desetogodišnjeg iskustva, Mađarska je prva koja je odustala od reforme. Ali Mađarska je imala petlje da promijeni cijeli samoubilački ekonomski model. Ukinula je deviznu klauzulu, devalvirala forintu, uvela porez bankama – i usprkos svemu tome ostala živa. Doduše, aktualna mađarska vlast, na čelu s premijerom Viktorom Orbanom, izložena je žestokoj kritici u najvažnijim europskim medijima i institucijama Europske unije. Optuženi su za ukidanje demokracije, pa i skretanje u neofašizam. Teško se, međutim, oteti dojmu da postoji još jedan, mnogo važniji razlog. To je promjena ekonomskog modela na štetu međunarodnog kapitala, a u korist nacionalnih ekonomskih interesa.

Tko je gazda?

Kako Hrvatska sada reagira na sve to? Sasvim autistički. Umjesto da i ona ukine tzv. drugi stup (to je srce mirovinske reforme, jer on zamjenjuje generacijsku solidarnost, a državnom se prisilom novac uplaćuje u privatne fondove), Vlada najavljuje da će se za njega izdvajati još više nego dosad. Iako ovaj autor ne voli citirati sam sebe, ovaj će put napraviti iznimku i prenijeti nekoliko rečenica koje je objavio u “Feral Tribuneu” u vrijeme kad je reforma počinjala.

“Ako je riječ o neznanju, može li se obavljati javna funkcija, a da se nema pojma što se događa u svijetu? Radi li se to zato što je sigurnije vezati konja gdje ti gazda kaže? Ali tko je gazda? Ivica Račan ili Svjetska banka? I na kraju, kako je riječ o sudbini cijelih generacija, može li se govoriti i o pomanjkanju morala i odgovornosti?”

Ponavljanje toga danas nesumnjiva je tragedija. Je li ono prije deset godina bila farsa, neka svatko zaključi sam. U svakom slučaju, ostalo je malo razloga za smijeh.