Vlada bi se morala ispričati
Čini se da ni sedamnaest godina nakon “Bljeska” i “Oluje” javnost još nije spremna prihvatiti činjenicu da su u tim “veličanstvenim” vojno-redarstvenim akcijama počinjeni ratni zločini, uglavnom nad civilima?
Nazivati akcije u kojima je ubijeno više desetaka ili stotina civila “veličanstvenima”, naprosto je nepristojno. Da je bilo samo nekoliko slučajeva koji su adekvatno sankcionirani, moglo bi se govoriti o pojedinačnim zločinima, koji nisu bili dio plana. No, u obje su akcije počinjeni zločini koji upućuju na to da su bili planirani. Najveći je problem javnosti odvojiti legitimni cilj tih akcija – da se državni teritorij vrati pod kontrolu vlasti – od njihova nelegitimnog, dodatnog cilja, a to je da se trajno protjeraju Srbi s područja tzv. Republike Srpske Krajine. Naime, Hrvatska je imala pravo provesti vojne akcije kako bi vratila svoj teritorij, naročito nakon propasti Plana Z4, ali nitko nema pravo ubijati i protjerivati civile. A čini mi se da s time često imaju problema i Hrvati i Srbi. No, mi kao društvo imamo obvezu priznati počinjene zločine, za njih se ispričati i odgovorne procesuirati. To nije lako, ali je potrebno. Jer, jednostrana obilježavanja vojnih akcija samo izazivaju turbulencije.
U kojoj je mjeri za to kriv državni i politički vrh koji povodom obljetnica šalje poruke iz kojih se ne može iščitati da su počinjeni zločini?
Uvelike je odgovoran, vlast je ta koja organizira obilježavanja i na njima govori. Sadašnja Vlada ima veliku šansu koju, bojim se, neće iskoristiti: da preuzme odgovornost za zločinačku politiku devedesetih kroz isprike, adekvatno procesuiranje ratnih zločina, otvaranje prostora žrtvama i, općenito, podržavanje procesa suočavanja s prošlošću. Drugačijim pristupom konfliktnoj prošlosti, a ne prešućivanjem i prebacivanjem odgovornosti na stare strukture, napravio bi se značajan napredak, koji bi bio primjer svima u regiji. I predsjednik Ivo Josipović trebao bi zauzeti jasniji stav i govoriti o žrtvama.
Nedostatak empatije
Koliko današnja Hrvatska u procesuiranju ratnih zločina može biti primjer drugim zemljama u regiji?
Nažalost, malo kome može biti primjer. Propustili smo priliku osnovati specijalni sud i tužiteljstvo za ratne zločine, što se drugdje pokazalo dobrim. Sada, kada su osnovani specijalni odjeli pri četirima županijskim sudovima i Državnom odvjetništvu, moglo bi doći do napretka. No, suci su i dalje opterećeni i predmetima protiv organiziranoga kriminala, pa ne mogu biti posvećeni sankcioniranju ratnih zločina. DORH se značajnije profesionalizirao, izradio je bazu ratnih zločina, educirao dio ljudi za te predmete, u više slučajeva predlagao premještanje suđenja (što se pokazalo dobrim), dobro surađuje s regionalnim tužiteljstvima i slično. Naravno, prostor za napredak postoji. Ozbiljan problem sustava je zaštita svjedoka; prošla je Vlada varala i domaću i svjetsku javnost poistovjećivanjem zaštite s podrškom svjedocima, razvijenom u suradnji UNDP-a i Ministarstva pravosuđa. Problem je i različit tretman na suđenjima pripadnicima hrvatskih i srpskih snaga, a razlike ne bi trebalo biti. Jer, za ratni zločin nema opravdanja i sudovi to moraju shvatiti.
Osim rijetkih izuzetaka, ni u Srbiji ni u Hrvatskoj nisu podignuta spomen-obilježja za nevine civile stradale prilikom ratnih akcija: zašto još nismo spremni to učiniti?
Obilježavanja mjesta stradanja kod nas se uvijek politiziraju. To ne treba čuditi, jer je to obilježavanje i žrtava i zločina. No, u regiji je još prisutno iznimno jako identificiranje s počiniteljima zločina, tzv. ratnim herojima, a u velikoj mjeri nedostaje empatija prema žrtvama. Kada govorimo o “Oluji”, žrtve je protjerala hrvatska vlast, a kasnije ih je vrlo ružno iskoristila srbijanska vlast. One koji su preživjeli zločine što ih je hrvatska strana počinila u “Bljesku”, srbijanska je vlast tretirala kao izdajice koje su se predale, pa je obilježavanje njihove patnje vrlo teško, ali i iznimno važno. Društvo se mora fokusirati na suosjećanje prema žrtvama i osudu zločinaca, a to je nemoguće sve dok se zločince glorificira.
Zadnja prilika za promjene
Sljedeće godine postajemo ravnopravna članica EU-a, premda se još nismo do kraja uhvatili u koštac s ratnim zločinima, a povratnicima počeli ozbiljnije vraćati stečena prva, poput isplate mirovina krajiškim penzionerima?
Politička je odluka donesena i Hrvatskoj će 2013. izbjeći članstvo u Uniji samo ako se do tada dogodi nešto krajnje skandalozno i neočekivano. No, još postoji monitoring, koji bi mogao dati neke rezultate ako države članice budu insistirale na rezultatima. U tome je i velika uloga organizacija za ljudska prava, da pratimo rad Vlade i obavještavamo Europsku komisiju i države članice. Trebamo se nadati da će članice Europske unije tražiti da se ta pitanja riješe ili počnu nepovratno rješavati prije punopravnog članstva Hrvatske. No, mi moramo tražiti od Vlade promjene zbog nas, a ne zbog vanjskih pritisaka. Hoćemo li postati članicom EU-a 2013. ili 2100. bitno je tehničko i političko pitanje, ali važnije je da standarde zaštite, poštovanja i ostvarivanja ljudskih prava svih građana dobijemo što prije.
Koliko je za očekivati da se nagomilani i godinama zanemarivani problemi riješe ulaskom u Uniju, ako će tada vanjski utjecaj na Vladu popustiti?
Postoje određeni postpristupni mehanizmi, ali oni su manje uspješni. S druge strane, mnogi od onih koji već godinama čekaju ostvarenje svojih prava danas su stari ljudi: bojim se stoga da je zadnja prilika za ozbiljnije promjene ovo razdoblje do pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji.