Vjesnici konačne propasti

Redakcija “Vjesnika” ovoga je tjedna izgledala sablasno. Uredski stolovi najstarijega dnevnog lista, koji je kontinuirano izlazio do 20. travnja, uglavnom su ispražnjeni, a zvukove kompjuterskih tipkovnica zamijenila je tišina. Iako nad novinama još nije otvoren stečaj, zaposlenici nekadašnjeg giganta u redakciju navraćaju tek da isprazne redakcijske ormare; malo koji od njih, s vrećicama u rukama, izdrži da se ne osvrne iza sebe na izlasku. Ipak, ništa ne upućuje na agoniju u posljednjih pet mjeseci, od parlamentarnih izbora 4. prosinca do 20. travnja, kada je – nakon 72 godine – prvi put ponestalo papira za tiskanje toga dnevnog lista.

Urednička garnitura, predvođena glavnim urednikom Brunom Lopandićem, kojem je u to vrijeme propao i pokušaj izgradnje diplomatske karijere, izbore je dočekala sasvim nepripremljeno, bez jasnoga uređivačkog koncepta i s neutemeljenom nadom da HDZ, koji je bez previše pitanja posljednjih sedam godina otvarao pipu kada god je bilo potrebno, ipak neće izgubiti. Pojedini su se urednici pobjedi opcije s Trga žrtava fašizma nadali ne samo nekoliko tjedana pred izbore, nego i u samoj izbornoj noći, nakon zatvaranja biračkih mjesta; kada su u eter plasirani prvi neslužbeni rezultati, iz kojih je bilo jasno da HDZ gubi tlo pod nogama, u redakciji je, svjedoče novinari koji su izbornu noć proveli na radnom mjestu, nastala lagana konsternacija.

HDZ-u niz dlaku

Iako će se iste strukture danas zakleti da su svoj posao proteklih godina radile profesionalno i bile primjer medijske slobode u Lijepoj Našoj, istina je da je “Vjesnik” bio predmet šale među kolegama u ostalim redakcijama. Iz puke se zabave nagađalo koliko će fotografija premijera Ive Sanadera, a kasnije premijerke Jadranke Kosor, biti objavljeno u sljedećem dnevnom izdanju. To su, svjesni situacije, radili i sami “Vjesnikovi” novinari. Ako bi novinarski tekst i bio korektan, ulizivački bi naslov pokazao u kojem smjeru vjetar puše. Citiranje “Vjesnika” bilo je za vladavine Jadranke Kosor omiljeno na web-stranicama Vlade, gdje su dnevne novine s mizernim tržišnim udjelom bile zastupljenije nego sve ostale zajedno, što je jasno pokazivalo kako hrvatsku stvarnost vidi premijerka.

Oporba je u tako dirigiranoj koncepciji bila marginalizirana. O njenim bi aktivnostima čitatelji “Vjesnika” uglavnom bili informirani putem skraćenih tekstova Hine, sve do približno dva mjeseca uoči izbora – no ni tada za oporbu, na čiji se gafove budno pazilo, nije bilo previše mjesta. Takvo novinarstvo, prakticirano na prvih nekoliko stranica, u očima javnosti uspijevalo je potpuno diskreditirati ostatak lista, koji je – u hrvatskim okvirima – profesionalno pokrivao područja gospodarstva, kulture i vanjske politike, čega u ostalim dnevnim novinama danas gotovo i nema. Ugled novina posebno je srozalo licemjerstvo pojedinih kolumnista i komentatora, koji su koristili svaku priliku da vladajućoj stranci pokažu slijepu odanost.

Cenzura je potpuno iščezla tek nakon prosinačkih izbora, iako je urednička garnitura i tada gledala da ne propusti nijednu mogućnost da zapapri novoj vlasti, bez obzira na to što je znala da joj budućnost ovisi upravo o njoj. Postalo je moguće objaviti materijal o istragama iz korupcijskih afera HDZ-ovih čelnika, koje su neki novinari “Vjesnika” imali već mjesecima, ali nije bilo uredničkog interesa da ih se objavi, iako bi drugi mediji takav materijal platili suhim zlatom. Čak se i u komentarima moglo otvoreno kritizirati HDZ.

Novinari su očekivali da će Kukuriku koalicija vrlo brzo smijeniti direktora Bojana Divjaka (inače nećaka Vladimira Šeksa), koji djelokrug svog rada nije ograničio samo na upravljanje, nego je izravno krojio novine. S Divjakovim odlaskom, nadala se redakcija, okončala bi se i Lopandićeva urednička karijera. No, nepripremljena nova vlast pustila je one koji su najviše kompromitirali “Vjesnik” da ostanu na svojim pozicijama i ostavila im vremena da pokušaju spasiti fotelje kroz pronalazak podobnoga kandidata za privatizaciju, što je ideja koja se rodila i prije izbora, ali nije stigla zaživjeti.

Šok i nevjerica

U međuvremenu, zaposlenici lista sa 72-godišnjom poviješću uglavnom su očekivali da će stvari izaći na dobro: argumentirajući takve nade time da se već više puta kretalo u gašenje “brenda” (a vrijeme je pokazalo da nitko nije želio ugasiti “Vjesnik”, iako je bilo neupitno da je gubitaš), novinari i ostali nastavili su s poslom. U takvoj atmosferi nije bilo posebno teško iz mjeseca u mjesec raditi bez plaće, jer je za većinu bilo samo pitanje dana kada će i nova Vlada otvoriti pipu. U toj su se komociji tek rijetki zamarali time što sindikat Vladi odnosi prijedlog o “sadržajnoj i financijskoj konsolidaciji” lista. Iako je redakcija u kojoj 98 zaposlenih i 30 honoraraca proizvodi novine koje se prodaju u nešto više od dvije tisuće primjeraka bila neodrživa, takvo je što malo tko od zaposlenih želio prihvatiti. Na opaske da ima previše zaposlenih, da postoje oni koji ništa ne rade, novinari koji nešto napišu tek jednom ili dvaput tjedno, da je opterećenje golem broj urednika s visokim plaćama i da pojedinci imaju radne obaveze koje su nezamislive u bilo kojem drugom medijskom kolektivu, uglavnom bi se odmahivalo rukom.

Dodamo li tome da tvrtka djeluje u unajmljenom prostoru, da zbog pravila tiska mora tiskati znatno veći broj primjeraka nego što ih može prodati i da nema nikakvu imovinu (i uredska je oprema kupljena na leasing), dobiva se nešto kompletniji uvid u stanje “Vjesnika”, koji je proteklih godina raznim igrama izgubio vrlo vrijednu imovinu. O kakvim se igrama radilo, najbolje govori podatak da se nekada, u vlastitoj tiskari, “Vjesnik” tiskao za 3,9 kuna, a “Jutarnji list” i više nego dvostruko jeftinije, za samo 1,7 kuna.

Bilo je pitanje trenutka kada će uslijediti potpuni kolaps takvog sistema; prva se velika naznaka pojavila kada je redakcijska novinarka, nakon jedne sjednice Vlade, ministra financija Slavka Linića upitala što će napraviti s “Vjesnikom”. “Gotovo je, zatvaramo”, odbrusio je Linić, a ta se poruka brzinom munje proširila “Vjesnikovom” redakcijom. Uslijedili su šok i nevjerica, bez obzira na to što je Vlada odmah demantirala svog ministra, objašnjavajući kako se uopće nije raspravljalo o tome. Informacije o svojoj budućnosti “Vjesnikovci” su doznavali s Vladinih profila na društvenim mrežama i iz medija, u kojima su iskakale nimalo taktične izjave pojedinih ministara. Rukovodeće su se strukture raspale, bilo kakva urednička koncepcija prestala je postojati i bilo je bitno samo da se novine napune. Odmah je zavladala epidemija odlazaka na godišnje odmore i bolovanja, u čemu su najviše prednjačile upravljačke strukture.

Pobjeda “Divjakove liste”

Nakon relativne konsolidacije, uslijedila je panična potraga za investitorom, pogotovo od trenutka kada je Radimir Čačić najavio mogućnost da se list privatizira. Ionako zaoštreni odnosi između uredničke strukture i predstavnika sindikata te “Vjesnikova” ogranka HND-a dodatno su se produbili i redakcija se praktički podijelila na dva dijela. Uslijedili su mukotrpni, gotovo svakodnevni redakcijski sastanci, u pravilu pred deadline, kada bi trebalo finalizirati dnevne obaveze. Povišenih tonova, kao i žestokih međusobnih optužbi, nije nedostajalo. Sporadično bi se pojavljivale glasine kako papira za tiskanje samo što nije nestalo, što je unosilo dodatni nemir u kolektiv. Tjednima se shizofreno došaptavalo po hodnicima, stepenicama, u svakom kutku redakcije, a da se glavni urednik nijednom nije udostojao pojaviti pred zaposlenima i obratiti im se. Za njim nije zaostajao ni Divjak, koji je takvim sastancima nazočio samo jednom, kada je u sat vremena govorancije zapravo pokušao lobirati za rješenje privatizacijom, a već tada je bilo dobro poznato tko je jedini mogući kupac: investicijski fond OAK Investment Management Group Nikole de Frankopana.

Pun optimizma i elana, dvojac Divjak – Lopandić odšetao je i do Sabora, kako bi ih tamo primila Jadranka Kosor, što je dobar dio “Vjesnikovih” novinara proglasio suludim potezom. Nekoliko dana kasnije, Lopandić je ponudio svoju ostavku, na što nitko nije ni trepnuo. Naime, dio novinara je smatrao da je morao dati ostavku čim je HDZ izgubio izbore, ako ni zbog čega drugog, onda iz moralnih razloga.

I dok je jedan dio polarizirane redakcije optuživao drugi da pokušava minirati opciju stečaja s preustrojem iz kojeg bi uskrsnuo neki novi “Vjesnik”, temeljen na drugačijim pravilima igre, drugi bi uzvraćali da se želi upropastiti mogućnost privatizacije. “Što bi značilo izlaziti u stečaj s preustrojem, da novinari žive od minimalca? Bilo bi jedino moguće naći privatnog investitora”, javno je poručivao Lopandić. Kako sindikat, odnosno suprotstavljena strana, ne bi na neki način u javnosti sabotirao preuzimanje “Vjesnika”, krenulo se u osnivanje radničkog vijeća, a zapravo je to bila borba za prevlast i pitanje tko će biti taj koji će moći reći da istupa u ime kolektiva. Na koncu, u ljutoj borbi i s nekoliko glasova razlike, pobijedila je “Divjakova lista”. Tko god bi se drznuo naglas preispitati namjere odabranog fonda, pitajući se zašto netko tko se ne bavi medijskim biznisom uopće želi preuzeti dug od 16 milijuna kuna i 130 radnika kada za znatno manje novca može pokrenuti nove novine, bio bi praktički prozvan za “veleizdaju” i optužen da želi smrt “Vjesnika”. Takva politika zrcali se i u prijedlogu jedne od urednica da se među zaposlenima napravi anketa koja će dati odgovor tko sve želi da se “Vjesnik” ugasi.

Ostao samo portal

U takvoj je atmosferi gotovo potpuno napuštena ideja da se Vladi dostavi razrađen prijedlog koji bi argumentirao da Hrvatskoj treba “Vjesnik” koji neće biti režimsko glasilo, nego profesionalni medij u službi javnog interesa, neopterećen interesima kapitala i suprotstavljen sveopćoj estradizaciji.

No, ubrzo je uslijedio prekid pregovora o privatizaciji, pa su se “vladajući” povukli na novu rundu godišnjih odmora (koja vjerojatno nikada neće završiti), a redakcija se polagano počela prazniti. Nakon gašenja tiskanog izdanja, novinari su nastavili proizvoditi e-novine, a taj je entuzijazam potrajao puna četiri dana. U tome je od onih 98 zaposlenih i 30 honoraraca, koji su i inače davali velik obol novinama, usprkos znatno manjim primanjima i obespravljenosti što se tiče radnih uvjeta (uz obaveze jednake onima stalno zaposlenih), u prosjeku sudjelovalo samo 18 novinara. Ni to ne treba čuditi, s obzirom na to da je u danima blagostanja novine punilo tek tridesetak, uvijek istih novinarskih imena, koje je Vlada ostavila na vjetrometini, puštajući ih da četiri mjeseca rade bez plaća.

Teško se noseći s realnošću, dobar dio nekadašnje redakcije gašenje “Vjesnika” gleda kao osvetu Kukuriku koalicije. “Vjesnik” je danas spao na portal koji nema tko puniti, pa se na njega guraju Hinine vijesti. Postoji ozbiljna bojazan da bi se zbog dugova, osim već ugaslih službenih mobitela i redakcijskih telefona, mogao ugasiti i portal. Stečaj nije proglašen samo zbog prvomajskih praznika, zbog čega novi direktor Robert Mekinić nije uspio dobiti pravnu pomoć. No, njegovo pokretanje pitanje je dana.

* Autor je bio honorarni suradnik u “Vjesnikovoj” unutrašnjopolitičkoj rubrici od lipnja 2011. do travnja 2012.