Kameleon u službi ljudi

Anais Mitchell: “Young Man in America” (Wilderland Records, 2012)

“Young Man in America” je šesti album kantautorice Anais Mitchell, čija se putanja mahom odvija izvan recepcijske žiže, što je neobično. Jer, riječ je o izvrsnoj autorici, čiji je “Hadestown” iz 2010. jedan od najzanimljivijih albuma u posljednjih nekoliko godina. Taj je konceptualni album o Orfeju i Euridiki tehnikolor, dok se “Young Man in America” doimlje kao jedanaest nezavisnih komada o životu mladih ljudi u postljudskoj Americi.

Mitchell ima osobit, idiosinkratičan glas, kod nje je moguće osjetiti visoku konceptualu Laurie Anderson otprije dvadeset godina (primjerice, s albuma “Strange Angels”), ali i neobaveznost i nepretencioznost neke od pop-autorica što haraju top-listama; samo što Mitchell ima, često spominjani, “okretaj zavrtnja” više, pa je njena vrsta zabave uvijek pomalo i edukacija (što, ovako na papiru, može zvučati nategnuto kao škola u prirodi ili onaj nekadašnji “socijalizam s ljudskim licem”).

Marginalizirana mudrost

Album je producirao Todd Sickafoose, poznat po radu s Ani DiFranco, koji je, bogme, imao što peglati u studiju, jer se rasviravao cijeli mali orkestar najraznovrsnijih instrumenata: tambure, mandoline, harmonika, gusle, duhači, flauta… No, to Mitchell nije onemogućilo da prošverca i gotovo tipičan country komad, poput pjesme “Venus”, kao i čudnu, bizarnu i prelijepu baladu “Coming Down”. Inspiraciju je našla u ocu, čiju je fotku iz mladosti stavila na omot albuma: on je, u dobi u kojoj je ona sada – dakle, s kojih tridesetak godina, napisao roman čiji je prolog svojevrsni izvor ideja kojima se kći bavi na svom albumu, nižući priče s ceste, priče iz kafića, priče iz susjedstva, pa mitske priče o odnosu roditelja i djece.

Iako još s margine, Mitchell sada već iz prve dobacuje do centra: na tekućoj turneji Bon Iver sviraju obrade njenih pjesama, što ne znači da ju je lako zamisliti unutar srednjostrujaške scene. Njene priče nisu pretjerano vesele, teme obrađuje više meditativno nego pripovjedački, poantu nastoji naći u nekoj vrsti marginalizirane mudrosti.

Pomaknute orkestracije

Od modernih autorica najsličnija je podjednako apartnoj Joanni Newsom, s kojom dijeli sjajan osjećaj za pomaknute orkestracije i sposobnost da običan folk-komad uobliči i predimenzionira do male simfonije; pjesma od tri-četiri minute pod njenim prstima odjednom počne rasti i rasti… Anais Mitchell je nešto kao Emmylou Harris koja čita Cormaca McCarthyja, to je spoj emocionalnosti harmonije s inteligencijom zdravog postavljanja prema problemima života.

Na prvom albumu bavila se individualnošću u svjetlu religijskih i emocionalnih previranja bušovske Amerike, na albumu “The Brightness” zvučala je kao žena koja je, za razliku od civilizacijskog, otkrila svoj glas i od tada, zapravo, ide sve dalje, u divljinu, i sve bliže sebi.

“Young Man in America” je iznenađujuće dobar album s obzirom na to da je došao nakon remek-djela, “Hadestowna”, i nevjerojatno je do koje je mjere na njemu izbjegla vlastita genijalna rješenje s prethodnika, koliko je ponovno uspjela izmijeniti svoj već najmanje dvaput pronađen glas. Anais Mitchell je kameleon koji uspijeva ostati isti, čije je mijenjanje boja u službi što većeg približavanja sudbini ljudi o kojima pravi pjesme. To su na ovom albumu ljudi suočeni s represijom, što je nju asociralo na depresiju tridesetih godina prošloga stoljeća, na priče o miševima, ljudima i njihovom zajedničkom krvniku – vječitoj gladi.