Socijalizam u Bibinjama

IN MEDIAS RES

Novinar Dražen Štefanov radi prilog, kratku panoramu europske političke scene – Nizozemska, Njemačka, Francuska – i zaključuje kako značajan dio Europe sve češće naginje radikalnoj desnici. U tome vidi opasnost i za Hrvatsku. Potom se u studiju javlja već pomalo zaboravljeni glupi August hrvatske teorije, Slaven Letica, koji tvrdi kako je u Hrvatskoj na vlasti – ekstremna ljevica?! Ovakvu skupinu ekonomskih liberala nazvati radikalnom ljevicom može samo znanstveni klaun, čak i ako uzmemo u obzir Letičino pojašnjenje prema kojemu kukurikavci taj epitet zaslužuju ukidanjem saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom.

Sociolog Zoran Malenica, tomu nasuprot, kaže kako vjeruje da će doći do revitalizacije ljevice u Hrvatskoj. Zvuči plauzibilno. Desnica je ostala bez teme. Nema komunizma, nema Jugoslavije, nema manjina, nema Arapa, nema Senegalaca, Srba ni Turaka, nema političkih Jugoslavena, oko ono malo Roma digne se žica i problem riješen; ukratko, nema neprijatelja – i o čemu onda da govore ti ljudi, pod kojom lozinkom da proglase mobilizaciju? Što ćemo sad, kad barbara više nema, a oni su bili kakvo takvo rješenje, reče pjesnik.

DNEVNIK HTV-a

Na dan smrti Josipa Broza Tita, apostola samoupravnog socijalizma, Dnevnik HTV-a daje zgodnu pričicu o obnovi njegovog “Cadillaca”, koji su Maršalu darovali kanadski Hrvati. Kumrovec pohode brojni štovatelji koji vjeruju da “ono što je on napravio ovi ne mogu ni okrečiti”. “On je vozio samo najbolje”, veli ponosni majstor. Kako god bilo, Josip Broz bio je jedini državnik koji je na ovim prostorima proveo nauk svetog Pavla: “Nema Židova ni Grka, gospodara ni roba, muškarca ni žene.” U tom je smislu bio na tragu Isusa, prve ličnosti u ljudskoj povijesti koja je otkrila građanina. No, Tito nije omogućio ljudima radost mržnje, veselje uništenja, orgiju destrukcije…

“Neka komšiji poživi krava”, glasio je natpis na nekom OSCE-ovom plakatu u BIH-u, nedugo nakon kraja rata. “Nek’ mu crkne traktor”, dodao je neki šaljivdžija, aludirajući na naše poslovične netrpeljivosti. Sad, kad traktor crkava, narodi mu se opet vraćaju. Što ćete, povijest je dijalektična i krivuda, samo vrana leti pravo, kako rekoše Rusi.

PULS HRVATSKE

Bio je ovo, čini se, tjedan u kojemu su Hrvati otkrili ljubav prema socijalizmu. Tonči Drpić iz Jadrankamena, special guest star Branimira Bilića, usred emisije postavlja do jučer skaredno pitanje: “Pa da nije bilo tog samoupravnog socijalizma, tko bi stvorio sve te firme?!” Još prije koju godinu takvo je pitanje na HTV-u bilo nezamislivo, osim ako vrli pitac neki njime nije želio proizvesti skandal. Sad se nitko nije sablaznio. Još gore, nitko se nije ni osvrnuo. To znači da je predmet mrtav, da su se emocije koje se uz njega vežu preselile u povijest. Nažalost, pritom nije postavljeno puno važnije pitanje: tko je, kako i zašto, pod čijim okriljem i s kojim ciljem sve te tvrtke uništio? A uništili su ih “mangupi iz naših redova”. Kad je ideologija vladajućih – silom prilika – sa sebe zbacila zmijsku košulju “domoljublja”, nacionalizam se pokazao kao strašno pragmatičan instrument eksproprijacije, koji je većina građana dobrovoljno i zdušno prihvatila. No ta spoznaja dolazi vrlo kasno. Naši primitivni oligarsi, kojima je iz doktrinarnih razloga u ruke udijeljeno praktički cjelokupno nacionalno bogatstvo, uništili bi i raskućili i naftna polja, a nekmoli proizvodne pogone u koje su uskočili ravno iz kafića (Kutle), stočnih pijaca (Tutle) ili idejnih laboratorija kasnog socijalizma (Mutle). Pritom su oni koji su radnu etiku gradili na stočnim pijacama i pijacama uopće (Luka Rajić, Jambo) preživjeli iskustva tržišta, dok su rukopomazani stranački mezimci uništili sve što su stigli. Ne stvorivši nikad ništa u životu, nisu ni mogli znati vrijednost stvari. Sanaderova “hrvatsko-ugarska nagodba” vjerojatno je samo zadnji, ali logičan čavao u lijesu nacionalne ekonomske suverenosti.

KARAMARKOV VIDEOSPOT

Karamarko nešto priča o svom razlazu s Mesićem koji se odvijao iz najviših, načelnih razloga, gola principijelnost, idealizam, nepokolebljiva volja i sl., kako to kod nas već ide. Desno od njega polica s knjigama i tri zastave: državna i zastava EU-a (bočno) te stranačka (u sredini), a lijevo od kandidata za predsjednika HDZ-a mala skulpturica Franje Tuđmana. Sličnu takvu Jadranka Kosor nosala je sa sobom, kao Srbi Lazareve mošti, za vrijeme izbora po cijeloj zemlji.

Darko Milinović kune se u istu personu. “Ne možemo stvarati kult ličnosti”, kaže on, “samo je jedan Tuđman.” Netko ispravno primjećuje kako je baš ta rečenica izraz najčistijeg kultizma. No, na stranu to; upravo je taj živahni predmet spomeničke plastike Orešaru dao Jadrankamen, Uzor i ostale tvrtke, Kutli Dionu, Tisak, Mirnu Rovinj i još 170 poduzeća, Žužulu Slobodu… Zbog tih darovnica sve je otišlo dovraga, a on i dalje stoji postojano kano klisurina. Kakvo je to čudo? Kao objašnjenje ovog neobičnog kulta može funkcionirati samo ljubav prema ocu, koja je, kao i svaka druga ljubav – slijepa.

OTVORENO

Vrag će ga znati zašto su bardovi Prisavlja odlučili da nas dave socijalizmom kao ovca Gregor besplatnim telefoniranjem. Upravo su nas oni dva desetljeća uvjeravali da je riječ o zločinačkoj ideologiji. Sad čak i Mislav Togonal, čovjek koji je u radnički pokret zalutao kao Poncije u Credo, postavlja do jučer zapanjujuće referendumsko pitanje: je li socijalizam bio bolji? Odgovor ne čudi. Preko 80 posto građana odgovara da je bio bolji. Ako takvo pitanje može proći kod Togonala, onda može i u Bibinjama, na Kaptolu ili u Širokom. To znači da je socijalni supstrat pojma konačno razdvojen od nacionalnog. HDZ je početkom devedesetih nametnuo kovanicu “srbokomunizam” koja je blokirala bilo kakvu socijalnu akciju, jer je svaki radnički pokret automatski vrednovala kao veleizdajnički. Bila je to opaka varka. Zahvaljujući njoj, u Hrvatskoj danas ne djeluje ni jedan pravi sindikat. Postojeći se mogu podijeliti u tri grupe: žuti, profesionalne narikače i etatistički kočničari promjena. Ta je kovanica spriječila i stvaranje lijeve stranke, koja se pojavila tek lani. Vrag je jezik – tko gospodari jezikom, gospodari realnošću.

REKLAMA ZA FAKS HELIZIM

Normalan gledatelj televizije mora gledati reklame, a čovjek koji gleda reklame ne može ostati normalan – dakle, okorjeli gledatelj televizije po definiciji mora postati abnormalan! U reklami za deterdžent “Faks helizim ultra care” vidimo djevojku koja, bacajući crnu boju preko platna, pošprica vlastitu snježnobijelu košulju. Tko god je ikad zaprljao bijeli komad platna crnim akrilom ili uljem, zna da je apsolutno nemoguće u potpunosti ukloniti tu mrlju. Ipak, proizvodnja ne stvara samo proizvod, kažu teoretičari, nego stvara i potrebu: tko bi kupovao svu silu proizvoda bez vjere da su svemogući? Sve naše televizije koje žive od reklama sudjeluju u zlu koje je jedan sociolog nazvao “vidiotizam”. Kod nas je, nažalost, ta vrsta idiotizma iskočila iz propagandnog zabrana i prelila se na prevelik dio programa.

PORIN

Postoji jedna skupina specijalaca koji godinama hodaju po svim mogućim estradnim priredbama i u pauzama dodjela kojekakvih nagrada izvode takozvane duhovite skečeve. Jedan od prvaka te discipline, koja u Hrvatskoj ima masu natjecatelja, svakako je Mario Petreković. Mlinski kamen je neusporedivo duhovitiji od njega. Čovjek se cijelo vrijeme priredbe kreveljio, prenemagao, krivio, trudio se do maksimuma, ali zašto mu nitko unaprijed nije rekao da to što on radi nije ni ležerno ni smiješno, ostat će tajna do daljnjega. Ipak, organizatori Porina mogli su izvesti i gori potez, pa pozvati Damira Mihanovića Ćubija, ali zaključili su da im je stostruku laureat Bare već priredio dovoljno skandala, pa su na vrijeme odustali.