Uloga ekstremne emigracije u ratovima devedesetih

Paul Hockenos: “Homeland Calling: Exile Patriotism and the Balkan Wars” (Cornell University Press, 2003)

“Egzil”, pisao je Edward Said, “može uroditi gnjevom i žaljenjem, kao i izoštrenom vizijom.” Balkanske su dijaspore gnjeva i žaljenja imale u izobilju, no oštru viziju u najvećem su broju slučajeva zamijenile potpunim sljepilom. Kod nas još neispričanu priču o utjecaju hrvatske, srpske i kosovske emigracije na brutalne jugoslavenske ratove detaljno je obradio Paul Hockenos, američki novinar nastanjen u Berlinu, u knjizi naslovljenoj “Homeland Calling: Exile Patriotism and the Balkan Wars” (“Domovina zove: Egzilni patriotizam i balkanski ratovi”), objavljenoj još 2003.

Hockenos – koji je iz bivše Jugoslavije počeo izvještavati početkom 1990. – ispisuje sumanutu pripovijest o radikalnim emigrantima razasutim diljem svijeta, punim patetične samoviktimizacije, okupljenima u domovinskim klubovima i zadimljenim kavanama pod Pavelićevim, odnosno Mihailovićevim fotografijama ili, pak, mapama Velike Albanije i slikama Envera Hodže, polusvijetu često iskompleksiranom i neuklopljenom u društva koja su ih primila te marginalnom i unutar vlastite iseljeničke zajednice. Od njih samih nadrealniji je tek fakt da su ti fantasti i naizgled vječiti redikuli devedesetih godina dobili priliku proživjeti svoje mesijanske opsesije.

Luburićev koncept pomirbe

Pitko napisano i vrlo informativno djelo nastalo je kao rezultat velikoga istraživačkog rada – autor je proputovao dva kontinenta i razgovarao s desecima emigranata, domaćih i stranih političara i novinara, poput Nikole Štedula, Marina Sopte iz neoustaškoga Hrvatskoga narodnog otpora, Vuka Draškovića, Stjepana Mesića, dekanice Njujorškog fakulteta i oduševljene Miloševićeve ministrice Radmile Milentijević, američkih velikosrpskih rojalista i prvoboraca inozemnoga HDZ-a, premijera kosovske vlade u progonstvu Bujara Bukošija, operativca OVK-a Džavita Halitija i mnogih drugih.

Naglasak je, logično, na organizacijama pod utjecajem snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu i funkcioniranju međunarodne mreže koja je devedesetih, uz ekstremnu ideologiju, na Balkan liferovala desetke milijuna dolara vrijedno naoružanje. Hockenos odmjereno i neutralno spominje nepravde jugoslavenske države, no ni u jednom trenutku ne dvoji o promašenim, pa i zločinačkim dijasporskim idejama, koje su rezultirale najcrnjim zlima. Ukazuje na to da je prvu verziju slavnoga koncepta pomirbe formirao još Vjekoslav Maks Luburić, u emigraciji poznat i kao General Drinjanin; središnje mjesto u “hrvatskom” dijelu ove povijesti zauzimaju Tuđmanova hodočašća u Norval i Šuškove putešestvije od Širokog Brijega preko kanadske pizzerije do Ministarstva obrane, naoružavanja HV-a i ubojstva Josipa Reihl-Kira.

Opsežan je pregled emigrantskih terorističkih aktivnosti, od tzv. Križara i Bugojanske grupe do niza atentata, obračuna s Udbinim agentima diljem svijeta te Zvonka Bušića, koji je za emigraciju ni manje ni više nego “hrvatski Mandela” (Tuđmanu je u toj podjeli uloga pripala rola Churchilla!), iako je njegov pothvat Boris Maruna u razgovoru s autorom nazvao “spomenikom hrvatskoj političkoj gluposti”.

Nitko nije nevin

Srpska emigracija nije bila nimalo pametnija: prvo se izbezumila od oduševljenja Miloševićem, a potom na njega okomila zato što nije uspio ostvariti Veliku Srbiju. Opisana je i bizarna epizoda s kalifornijskim multimilijunašem Milanom Panićem na mjestu premijera SR Jugoslavije, kao i lobistički napori američkih Srba i Albanaca. Ni Kosovari, napominje se, čija je borba nakon dolaska Miloševića bila neizrecivo smislenija i opravdanija od one hrvatskih ili srpskih emigranata, nisu mnogo naučili iz iskustva progona. Kada je Rugovinu fantomsku podzemnu državu zamijenila realna vlast OVK-a – u čijem se sastavu borila i Atlantic brigade formirana u njujorškom Bronxu – započeli su pogromi kosovskih Srba.

Dokumentirajući pogubne utjecaje dijaspora i povijest njihovih zabluda, Hockenos ne pada u zamku preuveličavanja njihova značenja. Premda ekstremni iseljenici od svojih novih demokratskih domovina ne samo da nisu naučili ništa, nego su u ključnim trenucima odlučno pridonijeli sukobima na Balkanu, autor ističe da “odgovornost za ratove u bivšoj Jugoslaviji čvrsto leži na tamošnjim građanima i njihovim nacionalističkim vođama”. Drugim riječima, za katastrofu nema isprike ni alibija, krivi smo mi. Sve u svemu, Hockenos je – umjesto nas – napisao značajnu i utemeljenu knjigu, koja zaslužuje što skoriji prijevod na naš jezik.