Što sve dugujemo Clari, Rosi & Nadi

Da je ovo još uvijek vrijeme blaženog socijalizma, ususret Danu žena svi bismo zajedno kročili opuštenije i bodrije. Muški, na prvome mjestu, sa širokim osmijesima uručili bi cvijeće svojim poštovanim drugaricama u krugu obitelji i radnog kolektiva, te bi se onda u njihovo ime podnapili i čak zapjevali nešto na temu, valjda, ljepote žene kao takve, ali i opće njine korisnosti u svakodnevnom životu. A one bi se također malo proveselile s njima, pa bi ih zatim pozdravile i požurile doma, jer je red da se za tu prigodu spravi kakav posebniji ručak…

Također, u slučaju prethodnoga uspješnog dogovora sa supruzima i ručka skuhanog još prethodnu večer, neke bi otišle korak, zapravo koju desetinu kilometara dalje, na sindikalni izlet u prirodu – samo one i onaj dobrodušni šofer koji će sutra među kolegama zbijati vrckave šale o tome nesvakidašnjem omjeru.

Ali ne, socijalizam je vrag odnio, a s njim i sve popratne tekovine, pa nam se svima opet valja boriti za ponešto od otpisanih prava. Ni ženama ne preostaje drugo, mada bi im bilo bolje da ubuduće nekako izbjegnu zamku alibi-praznovanja u isključivoj koristi suprotnoga, povlaštenog spola. I čini se da bi to u narednome povijesnom razdoblju doista mogle postići; ako se nešto u međuvremenu ipak promijenilo nabolje, naime, to je ponajprije neko potpunije stanje društvene svijesti u baš toj, ciljano ženskoj populaciji. Njihova svijest o vlastitom položaju danas upućuje na zaključak kako nipošto nije bilo uzaludno ono samotničko zalaganje domaćih feministkinja unutar posljednjih, recimo, desetak godina socijalističke Jugoslavije.

Nasilje kao posljedica novih društvenih odnosa

Bez obzira na to što će se još puno energije utrošiti na ponovno vrednovanje brojnih momenata i likova iz te priče, odbačenih zbog ukupne socijalne regresije i utjecanja nekim zamjenskim civilizacijskim uzorcima, čini se da ni prosječnome građaninu ove zemlje danas ne treba onoliko mukotrpno tumačiti kako je poštivanje spolne ravnopravnosti dio minimuma političke korektnosti što je postala formalnim društvenim standardom. Istina je, i danas će otkaz na Hrvatskoj televiziji lako zaraditi novinarka koja se usudila izjaviti kakav točno seks preferira, dok će joj kolegu s analogno razvezanim jezikom potapšati po ramenima junačkim… S druge strane, eno, dobili smo i premijerku na čelu hrvatske vlade, prvu nakon već zaboravljene Milke Planinc u SFRJ, i prilično smo se lako navikli na tu separatnu činjenicu.

No, kako stvari obično stoje s modelima političke korektnosti, nešto je drugo usput zatureno i potisnuto negdje izvan domene podrazumijevajućeg i općeprihvatljivog. A to se ogleda, primjerice, u prevladavajućem i svakako značajnom diskursu o raznoraznim oblicima nasilja nad ženama, no pri čemu zadržavamo upadljiv nesrazmjer između golog spomena i navođenja te opisa problema, i sociološkog propitivanja samih prešućenih uzroka istog zla.

– O nasilju nad ženama najčešće imamo priliku čuti, kad je uopće riječ o kršenju ljudskih prava žena – kazala nam je o tome ugledna aktivistkinja i publicistkinja Đurđa Knežević – ali nikada se ne čuje da je to nasilje samo posljedica novih društvenih odnosa, a ne njihov uzrok, kao što bi se moglo pomisliti. Samo fokusiranje na činjenicu nasilja zapravo se pretvara u servisiranje tih odnosa u društvu, koji u biti znače neoliberalnu državu.

Utoliko je puno jasnije da se i ženama događa ono što se događa društvu u cijelosti, osim što je njihova pozicija startno bila teža, pa im i pogoršanja teže padaju. Naša sugovornica navodi da je npr. zakonodavstvo posljednjih godina bitno profiliranije u korist ljudskih prava žena, ali je ukupna situacija daleko gora.

– U tom smislu smo se, kad su posrijedi specifični ženski problemi, zaustavili na znanoj sintagmi “staklenog plafona”, kao da je već imenovanjem riješen i sam problem – riječi su Đurđe Knežević.

“Stakleni plafon” je uvriježeni izraz za ograničenja koja žene sprječavaju u poslovnom napredovanju i hijerarhijskom usponu, kao nevidljiva, ali tvrda barijera. Blizak mu je u tom smislu termin “ljepljivi pod”; u svakom slučaju, od neke se točke žene poslovno jako teško uspinju, bilo da udaraju glavom prema gore ili da se ne mogu odvojiti odozdo, pa im ukupne okolnosti što ih nameće korporacijska human resources logika, padaju teže nego muškarcima.

U osnovi, one su pozvane da pristupe tržišnoj utakmici s istim pravima i obavezama, mada relacije u praksi nisu tako idealne. Kapitalizam jest uništio klasičnu formu obitelji i sve njezine vrijednosti podčinio profitu, ali žene i dalje ostaju najopterećenijim stupom onoga što je od te obitelji ostalo. U konačnici, kada dođe do krize, tzv. ženska radna mjesta gase se uz puno manje buke i bijesa, kao što u svojoj izjavi uz ovaj članak ističe i Rada Borić iz Centra za ženske studije – njihova ekonomska samostalnost i nije toliko važna, simbolički pogotovu ne, a još se nerijetko smatra da nije ni sasvim “prirodna”.

Tranzicija pokosila žene

O čemu se konkretno, u svakodnevnoj praksi radi, objasnila nam je Svjetlana Šokčević, predsjednica Sindikata tekstila, kože, obuće i gume, dakle industrijske djelatnosti za koju se može reći da tradicionalno okuplja radnice, žensku radnu snagu. Taj sektor izgubio je od tranzicije naovamo oko 30 tisuća radnih mjesta, a samo prošle godine – uslijed recesijskog udara za koji nam je bivši premijer Ivo Sanader kazao da će zaobići Hrvatsku – ugasilo se oko 5.100 takvih, načelno ženskih radnih mjesta; poznatiji primjeri odnose se na Pamučnu industriju iz Duge Rese i “Dalmatinku” iz Sinja.

– Preostale radnice zaposlene su kod poslodavaca za koje držim da bi do kraja godine njih 60 posto moglo otići u stečaj, ako im se nekako ne popravi likvidnost. Dok su bili likvidni, oni su kao poslodavci doista znali biti korektni, izlazili su nam ususret kada bismo kao sindikat tražili da ne otpuštaju radnike i da nađu načina da im isplate dohotke. Znali su tada radije ostati dužni državi, a sada već i oni imaju sve manje izbora, te smatram da bi i država trebala nešto poduzeti za radničku i opću dobrobit – kaže Svjetlana Šokčević.

A kako bismo malo lakše shvatili o kakvoj se situaciji radi, dodajmo još činjenicu da je prosječna mjesečna plaća radnice u ovom sektoru, u samoj proizvodnji, oko 2.300 kuna. Pa, evo našeg prijedloga za čestitku: upravo se toga malo bolje prisjetimo ovogodišnjega 8. ožujka iliti marta, jednako žene i muškarci, i zatim o tome nastavimo razmišljati bez obzira na datum i prigodu. Jer, budimo iskreni, bez upornog inzistiranja na tome aspektu nemamo istinskog opravdanja za ugodnu i lako prihvatljivu, te obično sasvim neobavezujuću tezu kako su i žene ljudi.

Rada Borić: U školi se ne uči o Clari Zetkin

– Uspoređujući stanje ženskih ljudskih prava samo u proteklih tridesetak godina, može se uočiti kako smo prošle kroz razdoblje svojevrsnog poništavanja povijesne memorije. U tom smislu, nedavno sam čula kako se jedna mlada žena pita: A tko je to Clara Zetkin? Stoga, u okviru feminističke epistemologije, i u naporima koje čini i Centar za ženske studije, pokušavamo tu povijest “protresti”, “izvjetriti”. Drugim riječima, želimo neke povijesne ženske ličnosti i njihova djela istražiti, te mnoge od njih, i njihov rad, revalorizirati. Na to naknadno upisivanje u povijest troši se zaista puno energije i vremena, ali je taj upis važan da bi se izmijenila povijesna neravnoteža.

Povrh toga, još nam vid muti određena mrena kojom se prekrilo ono što se ovdje dogodilo tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Tad su postale zazornima sve društvene stečevine socijalizma, premda se danas čine zahvati da se ta mrena odstrani, da se naše znanje o prošlom presloži. Tako se opet pomalo vraća građanska pristojnost u obilježavanju Međunarodnog dana žena, te on više nije tretiran kao “socijalistička izmišljotina” koju obilježavaju “jugonostalgičarke”. Ženska mreža Hrvatske je, usprkos i uporno, obilježavala svaki 8. mart i na taj način čuvala kontinuitet, kontinuitet međunarodnog ženskog pokreta.  Taj praznik također nastojimo revalorizirati, vratiti mu značaj civilizacijske tekovine, kako bismo sačuvale/i sjećanje i znanje (o Clari Zetkin se ne uči u školi!) o ulogu ženskih života. Mi smo danas sljednice nekih osvojenih prava, npr. osmosatnog radnog vremena koje, doduše, danas neoliberalna politika ne poštuje već ih zlorabi. I baš stoga trebamo znati što je i kako bilo i koju su ulogu imale žene pritom. Bez obzira na to što kritički ističemo činjenicu da ne može samo jedan dan u godini biti “posvećen” ženama, jer takva simbolička gesta nije po sebi dovoljna, a često se osmomartovsko obilježavanje pretvaralo u svoju suprotnost, ne želimo zaboraviti povijesne doprinose žena socijalnim pokretima, pa je 8. mart dobar podsjetnik za zagovaranje poštivanja ljudskih prava žena.

Mi svi danas zagovaramo ravnopravnost spolova, ali je ne živimo u cijelosti. Bez obzira na to što su žene osvojile nešto više javnog prostora, u stvarnosti je situacija iz dana u dan lošija, posebice oko ekonomskog položaja žena. Početkom devedesetih u velikoj je mjeri nastupila repatrijarhalizacija društva, kada se preko ženskih tijela vodila i ratn(ičk)a i demografska politika, a pritom su ženska prava postala ugroženima na svim područjima, pa tako i ženska radnička prava. Gubitak ženskih radnih mjesta otada se promatra kao manje zlo u odnosu na gubitak muških radnih mjesta. Osim spomenutog zalaganja za obnovu povijesne memorije,  mi se danas zalažemo i za istinsku ravnopravnost, što znači ravnomjerno sudjelovanje žena i muškaraca u svim područjima života i rada, pa tako i u poštivanju prava na rad, jednakih mogućnosti za rad i, dakako, jednakih naknada za rad. I. L.

Ana Knežević: Žene prve dobivaju otkaze

Statistički podaci govore da je u ukupnom stanovništvu Hrvatske 51 posto žena, a da ih je 55 posto među nezaposlenima, od 310 hiljada sada evidentiranih. Žene su u recesiji i sveopćoj ekonomskoj krizi i ovaj put najugroženije i podnijele su najveće žrtve. Kako, dakle, žene prolaze u ovoj krizi?

– Koliko znam, od svih nezaposlenih 173 hiljade otpada žene, što je oko 56 posto. Žene su uvijek te kojima se najprije daje otkaz. Evo, u Međimurju su neke žene zaposlene i u metalskoj industriji, inače tradicionalno muškoj profesiji. Varenje, brušenje i bušenje ni ženama nije strano. Dakle, kada se ženama nudi posao, one ga ne biraju, dok muškarci puno češće odbijaju ponuđeni posao – kaže Ana Knežević, predsjednica SSSH-a. Činjenica je da je lani najviše radnih mjesta izgubljeno u trgovini, više od pet hiljada. Problem je u tome, kaže Ana Knežević, što je ta djelatnost izuzetno eskalirala posljednjih godina. Svjedoci smo i daljnjeg otvaranja šoping centara. Međutim, promet na malo pao je za 16 posto, pala je i kupovna moć jer su mnogi ljudi izgubili posao, dobar dio njih – više od 75 hiljada – radi ali ne dobiva plaću. Znači, padom prometa u trgovini se reduciraju radna mjesta. Pošto je tu bilo  zaposleno najviše ženske radne snage, kriza je najviše pogodila žene u trgovini i u tradicionalno ženskim proizvodnjama kao što su tekstil i slično.

– Odavno smo upozoravali na to da ima puno prekovremenog rada. Kod nas nema propisa koji određuju na koliko kvadrata prodajnog prostora mora biti jedan prodavač. U velikim centrima zaposlen je mali broj ljudi jer se štedi. Oni koji su ostali raditi, radit će pod još gorim uslovima, bit će još više prekovremenih sati – kaže Ana Knežević.

SSSH se zalagao za zabranu rada nedjeljom, međutim to je odlukama Ustavnog suda više puta odbačeno. Postojao je zaključak GSV-a da se to riješi u skladu sa ZOR-om na nivou cijele države, ali dalje od toga nije se išlo.

Ana Knežević kaže da im se stalno obraćaju žene koje su ostale bez posla, najčešće zbog odrađenih i neplaćenih poslova ili neisplaćenih prekovremenih sati. Neke ta prava potražuju kada ostanu bez posla, jer je zastara prava iz radnog odnosa tri godine. Dakle, ne usude se tužiti poslodavca dok rade, već kada dobiju otkaz. Šansa za ponovno zapošljavanje tih žena je izuzetno mala. Većina prihvaća bilo kakav posao pa se tako za mjesto čistačice u jednom muzeju javilo 120 ljudi, a za mjesto tehnologa u jednoj firmi čak 980 ljudi. Na burzama je evidentirano 90 hiljada mladih bez ijednog dana staža. M. Cimeša