Beatnici su danas aktualniji nego ikad

S dubrovačkim pjesnikom Vojom Šindolićem već duže vrijeme dogovaramo ovaj intervju. Najmanje od početka ove godine, kada smo na redakcijski stol dobili njegovu knjigu o Milanu Milišiću pod nazivom “Ulica koja će se zvati tvojim imenom”. Naš sugovornik možda je najpoznatiji po svojim prijevodima američke poezije, prije svega one koja pripada beat pjesništvu. Razgovaramo o tome i o drugim temama vezanim uz umjetnost i politiku.

Najprije, koji je razlog objavljivanja knjige u spomen na Milana Milišića? Pretpostavljamo da nisu posrijedi samo okrugle godišnjice?

Zapravo jesu, budući da je knjiga “Ulica koja će se zvati tvojim imenom, u spomen na Milana Milišića” objavljena u listopadu 2011, dakle za dvadesetu godišnjicu pogibije Milana Milišića. Očito je da prije desetak godina nije postojala ni politička a ni kulturna volja da se takva knjiga objavi, recimo u ogranku Matice hrvatske u Dubrovniku. Tek nakon što je prije dvije godine osnovano Društvo dubrovačkih pisaca, ukazala se prilika za objavljivanje te knjige. Kako smo Milan i ja bili nerazdvojni prijatelji od jeseni 1973, izbor je pao na mene. Naravno, da je netko drugi priredio tu knjigu ona bi, sasvim izvjesno, bila drugačija.

Protiv malograđanštine

Milišić je tokom osamdesetih imao problema s vlastima. Manje-više se zna faktografija događaja. Međutim, koji je bio stvarni uzrok tog sukoba? S današnje distance, povod (objavljena priča) čini se nekako benignim. Možda je njegov stil života izazivao malograđane?

Istina je, Milan se čitavog života borio protiv malograđanštine. Još je davne 1974. zamalo završio u zatvoru jer je naslovnicu albuma rock grupe Blind Faith – djevojku duge kose boje meda i obnaženih prsiju i s metalnim avionom igračkom koji drži pred dojkama – pretisnuo na naslovnu stranu omladinskog časopisa “Laus” čiji je tada bio urednik. Situacija s Milanovom pričom, zapravo esejom “Život za slobodu”, sasvim je drugačija. Prava je istina da je Milan Milišić bio pjesnik i pisac koji je savršeno vladao književnim umijećem ne samo u poeziji nego i u proznim tekstovima, esejima, putopisima, reportažama itd. Zbog teksta “Život za slobodu” Milišić je krajem veljače 1983. bio uvjetno osuđen na sedam mjeseci zatvora bez prava putovanja u inozemstvo. I kasnije, recimo 3. svibnja 1988, odlukom Radničkog savjeta Kazališta Marina Držića Milanu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa u RO Festival Dubrovnik (Iz odluke: …”zbog zloupotrebe povjerenja i sredstava RO Festival Dubrovnik jer je u Katalog – večernji program predstave “Klaustrofobična komedija” unio određene tekstove antisocijalističkog i antikomunističkog sadržaja u pokušaju da od Kataloga napravi politički pamflet”.)

Posebna je ironija sudbine da je pjesnik stradao od granate JNA, a sam se čitavog života deklarirao Jugoslavenom. Kao da su ga čitavog života pratili apsurdi!

Baš kao i Danilo Kiš ili Predrag Matvejević, i Milan Milišić bio je kozmopolita i uvjereni Jugoslaven, ali i Dubrovčanin. Bez obzira da li u beogradskom Klubu književnika, ili u društvu Ivana Slamniga u Zagrebu, ili u prijateljskoj diskusiji sa Stevanom Tontićem u Sarajevu, govoreći i pišući i na ekavskom i ijekavskom, Milan je uvijek bio veliko i razigrano dijete. Valjda je tome krivo i Milišićevo “dvojno državljanstvo” – jer kao pjesnik, Milan je istodobno pripadao dvjema književnostima, i srpskoj i hrvatskoj. Ponekad se zapitam kako bi Milan vidio ovaj svijet danas. I da je ostao živ, kako bi uopće prošao kroz strahote rata i one jednako ružne, poslijeratne. Jer Milan nije nikad niti pomislio, nije htio, nije želio mijenjati svoj način života.

Zašto je promijenio, vi kažete u uvodu knjige – do neprepoznatljivosti, zbirku “Volele su me dve sestre, skupa”? Promijenio ju je čak i jezično.

Koliko je meni poznato, Milan je samo prve dvije zbirke napisao na ekavskom, vjerojatno je to bila posljedica toga što je studirao u Beogradu. Kasnije je sve svoje zbirke i tekstove pisao na dubrovačkom ijekavskom. Milan je imao krajnje istančanu i profinjenu svijest o jezičnim mogućnostima poezije, zbog toga se često vraćao svojim ranim pjesmama i prepravljao ih. Ponekad ih je ustrajno, godinama dorađivao i mijenjao, pa mu je jednom zgodom Danilo Kiš zamjerio da je dobar dio svojih pjesama pokvario pretjeranim i nepotrebnim doradama.

S Hankom u L.A.-ju

Bili ste u Užicu i govorili o pjesnicima beat generacije. Što nam ta poezija može danas reći?

U Užicu se od 23. do 27. travnja po sedmi put održao festival Na pola puta, koji organiziraju profesorica Ružica Marjanović i gimnazija iz Užica i pisac Nenad Veličković iz Sarajeva. Tokom danâ gosti i pjesnici iz bivše SFRJ drže određena tematska predavanja gimnazijalcima, a uvečer su pjesnički nastupi. Moje predavanje bilo je o književnicima beat generacije, zapravo o starim prijateljima koje već više od trideset godina sustavno prevodim (Allen Ginsberg, Lawrence Ferlinghetti, Gregory Corso, Gary Snyder, Michael McClure, William S. Burroughs, Robert Creeley i mnogi drugi). Kao što su Milan Milišić i Danilo Kiš odigrali presudnu ulogu da se opredijelim za studiranje komparativne književnosti, tako su nekoliko godina kasnije pjesnici beat generacije svojim knjigama, ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua kao i interesom za budizam i istočne religije, uobličili moje vlastite poglede na svijet i na tome sam im neizmjerno zahvalan. S druge strane, čini mi se da djela književnika beat generacije nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao “antiamerički element”, jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva, kao i u ono što omogućuje ostvarenje američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit. Naravno, i moja poezija je početkom osamdesetih godina bila pod dubokim utjecajem kratkog i dugog stiha Williama Carlosa Williamsa, Allena Ginsberga i Roberta Creeleyja. Zapravo, pjesnici beat generacije su (uz pariške nadrealiste) nedvojbeno najznačajnija pojava u svjetskoj književnosti dvadesetog stoljeća.

Čisto onako kao sitni trač, družili ste se s Lawrenceom Ferlinghettijem, Garyjem Snyderom i Charlesom Bukowskim. Pa da nam kažete kakvi su bili?

U svijet američke beat generacije uveo me je moj veliki prijatelj i planetarno poznati pjesnik Allen Ginsberg, za kojeg bi se s pravom moglo reći da je cijeloga života predstavljao glasnogovornika te generacije i njihova ambasadora dobre volje. S Ginsbergom sam se sreo sredinom sedamdesetih godina i on me je ubrzo upoznao sa svima ostalim najpoznatijim predstavnicima beat generacije, ali i Bobom Dylanom, Andyjem Warholom itd. S Lawrenceom Ferlinghettijem, Garyjem Snyderom i Michaelom McClureom i dan-danas sam veliki prijatelj. Ferlinghetti danas ima 93 godine i još uvijek piše sjajnu poeziju, bavi se slikarstvom i vodi nakladničku kuću i knjižaru City Lights u San Franciscu. Ove jeseni izlazi mu nova knjiga poezije “Time of Useless Consciousness”. Gary Snyder, dobitnik Pulitzerove nagrade za književnost (za 1974. godinu), danas ima 82 godine i živi na svom imanju u blizini Nevada Cityja u Kaliforniji. Doktorirao je antropologiju i sinologiju i on je duboko utjecao na to da se prije dvadesetak i više godina počnem zanimati za klasičnu kinesku poeziju tj. za kineski i japanski jezik. Charles Bukowski bio je iznimna ličnost – i kao čovjek i kao književnik. Njegove pjesme svojom jednostavnošću i gotovo ubitačnom preciznošću također su izvršile veliki utjecaj na moje pjesničko razmišljanje. Bilo je lijepo sjediti uz starog Hanka u njegovom stanu u Los Angelesu ili kasnije u San Pedru i uz ture pića čavrljati o ženama, konjima, lošim pjesnicima, filozofima, ozbiljnoj glazbi itd.

Ova knjiga koja je povod intervjuu, kao i svaka dobra knjiga u javnost vrati pokoje zaboravljeno ime. Tako spominjete da ste skupa s Milišićem cijenili mladog pjesnika Dubravka Škurlu. Kakvu ste, dakle, poeziju voljeli?

Milan i ja često smo znali sjediti u mojoj ili njegovoj radnoj sobi i jedan drugome naglas čitati pojedine pjesme ili stihove koje smo voljeli. Dubravko Škurla i njegova zbirka “Kameni brid” bila nam je jako zanimljiva zbog lokalnog kolorita… Naravno, čitali smo i Danijela Dragojevića i Ivana Slamniga, i Josifa Brodskog i Juana Ramona Jimeneza i Antonia Machada… Barem tri ili četiri puta smo zajedno odgledali za nas tada kultni film “Macbeth” Romana Polanskog… isto tako i film “Fat City” (kod nas traljavo preveden kao “Grad izobilja”) Johna Hustona. Od svih režisera najviše smo voljeli upravo Hustona i njegove filmove – od onih ranih kao što su “Blago Sierra Madre” ili “Malteški sokol” do kasnih kao što su “Sudac za vješanje” (“The Life and Times of Judge Roy Bean”), “Čast Prizzijevih” ili “Mrtvi”.

Preventivno šišanje hippyja

Kakav je Dubrovnik u kulturnom smislu danas? Pitamo to zato jer, recimo, Crkva određuje filmski repertoar, a aktivisti bivaju napadnuti. Čini se da ta, kako su Dubrovnik zvali, najljepša karaula na svijetu ne odmiče daleko od svog provincijalizma koji je, bit će, vladao i u Milišićevo doba?

To pitanje provincijalizma doista jest bolno, ne samo zbog brojnih ugostitelja-bandita sada liberalnog kapitalizma. Nažalost, Dubrovnik je sve više i više monoteistički monetarni centar nekakve kvazi-kulture. Pokušat ću to objasniti kronološki na nekoliko sasvim različitih primjera. Još su početkom dvadesetog stoljeća Ivo i Lujo Vojnović konstatirali početak kulturne smrti grada Dubrovnika. Lujo Vojnović je u predgovoru svojih “Elegija” zapisao: “Ove su Elegije nikle na grobovima. Iz njih viri jedan svijet, neznan i nerazumljiv današnjemu koljenu i koji je zaspao malo po malo za vazda. Blaga je priroda obavila Grad, koji nekada bješe najčudniji pristan Slobode i Civilizacije na svijetu. Opustio je veliki teatar.”

Kao što dobro znamo, u svibnju 1933. godine u Dubrovniku je održan svjetski kongres PEN centara. Već se prije kongresa govorilo o borbama koje bi mogle nastati povodom zasjedanja svjetskih književnika. Delegati francuskog kluba, na čelu s Julesom Romainsom, došli su u Dubrovnik s namjerom da u potpunosti isključe Nijemce iz organizacije i to radi poznatog spaljivanja knjiga kao i zbog njihovih stavova prema Židovima. Ali zvanična njemačka delegacija PEN-a bila je većim dijelom sastavljena od predstavnika koji su dijelili nacističke stavove i svi su se zdušno usprotivili javnom istupu Ernsta Tollera. Predsjedavajući, H. G. Wells, pozvao je prisutne da glasanjem odluče o tome. Nakon što je Toller dobio pravo javnog istupa, njemačka delegacija je napustila skup. U svom govoru Toller je pročitao imena 60 njemačkih autora (uglavnom Židova) koji su se našli na nacističkoj crnoj listi. Bio je to dramatičan trenutak u povijesti svjetske književnosti, premda ga ondašnji dubrovački tisak nije prepoznao u tom smislu i otvoreno se stavio na stranu zvanične delegacije Nijemaca i njihovog stava. “… U odsustvu Nijemaca to je jutro govorio Židov Šalom Asch kao i Toller, tako da se ovaj klub na kraju izrodio u cionističku propagandu… Toller je govorio u obranu slobode misli… Iza ta dva govora svršio je ovaj kongres, koji može da se ponosi time što se je izrodio u apologiju agresivnog židovskog masonstva. Istina je doduše, da svi članovi pojedinih centara nijesu židovsko-masonskog mentaliteta, ali se je na kongresu pokazalo da ovaj mentalitet ima pretežnu većinu i vodeću ulogu. Ovo mora ozbiljno zabrinuti članove PEN klubova kršćanskog nazora o svijetu.” (“Narodna svijest”, Dubrovnik, 14. lipnja 1933.)

Prisjećam se Dubrovnika iz ranog djetinjstva, tj. kasnih pedesetih i ranih šezdesetih. Kad sam imao pet ili šest godina, moja baka Magdalena često me vodila u neku od dubrovačkih crkava (Malu braću, Katedralu, crkvu Sv. Vlaha), a i moj tetak Antun Tonči Capurso (otac poznatog muzičara Lucijana Lučija Capursa, člana Dubrovačkih trubadura) pjevao je u crkvenim zborovima, kako u katoličkoj tako i u pravoslavnoj crkvi, i jednom ili dvaput tjedno me vodio na probe zbora. Toliko o domoljubima koji uporno urliču kako je u vrijeme mračnog komunizma bilo zatirano sve hrvatsko i kako se nije moglo slobodno ići u crkvu.

Naravno, početkom sedamdesetih u Dubrovniku su se pojavili i prvi strani turisti hippyji dugih kosa, pa su ih nadasve revni i bogobojazni dubrovački mladići dušobrižnici (dakako, gorljivi protivnici nudizma, ali ne i ševe sa zgodnim strankinjama) po kratkom postupku preventivno šišali (ispred Orlandovog stupa ili na skalinima crkve Sv. Vlaha) kako svojom vanjštinom ne bi kvarili tisućljetni moral zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga, kojemu je Dubrovnik, naravno od pamtivijeka pripadao (da i ne spominjem prodaju robova), a čemu smo, na našu veliku tugu i sramotu, nekoliko puta prisustvovali Milan Milišić i ja.

Bezakonje i otimačina

Ili slabo znamo prilike u Gradu, pa vjerojatno pretjerujemo?

Na kraju, vraćam se na današnje stanje političke i društvene nekulture i pukog turističkog provincijalizma. Mi samo glumimo da živimo u demokraciji. U kolektivnom nacionalizmu koji živimo od devedesetih potisnuta je važnost pojedinca. U Dubrovniku već godinama imamo savršenu simbiozu totalnog bezakonja i krajnje perfidne otimačine, gdje se točno zna što komu pripada i gdje se uz podršku vlasti ili opozicije svejedno, javno dobro pretače u džepove pojedinaca. S druge strane, bogato povijesno nasljeđe kojim bi se ponosio svaki grad, pretvorili smo u bijedni folklor kineskih suvenira s okusom Mediterana “kakav je nekad bio”, ili u obično domoljubno ludilo u kojem se lokal-patrioti nadojeni mržnjom prema “svima onima koji drugačije misle od njih” zdušno zalažu za referendum na kojem se hrvatski narod mora izjasniti prihvaća li ili ne tekovine antifašizma. Tako u lokalnom tjedniku “Glas Grada”, u broju 372 od 4. svibnja nalazimo opsežan tekst čiji naslov glasi: “Antifašisti iz Dalmacije i Istre su se priključili ustašama a ne partizanima”. Vjerujem da svakome iole normalnome homo sapiensu daljnji komentar nije potreban.