Dačić je bio jedan od mojih najboljih studenata

Rođen sam u Makarskoj, gdje sam pohađao osnovnu školu. Završio sam čuvenu Klasičnu gimnaziju “Natko Nodilo”, a potom u Beogradu Studij političkih nauka, na kojem sam kasnije bio šef Katedre za međunarodne studije. Tijekom devedesetih bio sam politički organiziran kao aktivni protivnik Miloševićevog režima i njegove politike. Nakon promjena u Srbiji, 2001., postao sam, volim reći u šali, prvi i posljednji ambasador Jugoslavije u Sloveniji; prije mog dolaska, naime, nije bilo diplomatskih odnosa sa Slovenijom, a poslije više nije bilo Jugoslavije. Nakon raspada koalicije DS-a i DSS-a 2008. godine, desilo se ono što su mnogi balkanski skeptici smatrali nemogućim: Hrvat je postao predstavnik Srbije u Njemačkoj, nakon što su me imenovali ministar, Vlada i predsjednik Boris Tadić. Svi mi ambasadori s prostora bivše Jugoslavije imamo ovdje vrlo dobre odnose, surađujemo oko raznih pitanja i redovno razmjenjujemo mišljenja – predstavlja se Ivo Visković, veleposlanik Republike Srbije u Njemačkoj.

Što bi se promijenilo u srpskoj politici i na europskom putu Srbije da na mjesto predsjednika dođe Tomislav Nikolić?

Naravno da bi bilo promjena, ali ne volim spekulirati. Ne poznajem gospodina Nikolića lično i ne mogu govoriti što on stvarno misli. Znam samo ono što javno govori, pa ne bi bilo korektno da komentiram njegove stavove, jer ne mogu procijeniti koliko je to iskreno.

Krivnja svih rukovodilaca

Kao Miloševićev protivnik, kako gledate na činjenicu da je u proteklom mandatu dio vlasti činila njegova stranka i da Ivica Dačić, nekadašnji glasnogovornik SPS-a, sada javno iskazuje, više ili manje realne, ambicije da bude premijer Srbije?

Mogu odgovoriti u okvirima onoga što je pravilo – da diplomat ne komentira unutrašnju politiku u svojoj zemlji, nego objašnjava njenu politiku. Bio sam angažiran u strankama koje su bile najžešći protivnici Miloševića, Građanskom savezu i Socijaldemokratskoj uniji. Izuzetno sam ponosan što sam tada pripadao tzv. drugoj Srbiji – normalnoj, građanskoj i antinacionalističkoj. Što se SPS-a i Dačića tiče, nije to danas baš tako jednostavno, odnosno crno-bijelo. On je bio jedan od mojih najboljih studenata, izuzetno inteligentan i sposoban, jedan od ljudi za koje mislim da će označiti budući period Srbije. Pitanje je samo je li se on formalno ogradio u odnosu na prošlost. Ali, onim što radi, pokazao je da njegova stranka danas nije ona iz vremena Miloševića, doživjela je značajnu promjenu. Ljude koji su oko njega, kao što su Dijana Vukomanović, Žarko Obradović ili Branko Ružić, također lično poznajem kao bivše studente i znam da oni nisu mrzitelji ili nacionalisti. Pitanje i formalnog distanciranja od tadašnje politike je prvenstveno pitanje političke taktike, vjerojatno i Dačićeve računice bi li tim ograđivanjem izgubio dio glasača. Ne smije se previdjeti ni realnost da se ne vidi jednako uloga Miloševića u Srbiji i u Zagrebu, kao što i mnogi u Srbiji smatraju da je i dio hrvatskog ili bosanskog rukovodstva također kriv za zločine u ratovima devedesetih. Davno sam rekao: svi od nekadašnjih rukovodilaca su krivi, osim možda Kire Gligorova, a najviše Milošević. Nadam se da će doći dan kad će svi u bivšoj Jugoslaviji smoći snage da otvoreno kažu – to je sramotni dio naše historije. U Njemačkoj nećete čuti govor u kojem se važniji političar ne ograđuje od perioda nacizma, ali i ovdje je trebalo dvadesetak godina da se to dogodi.

No, tijekom izborne kampanje Dačić ne da se nije ograđivao, nego se nizom gesta izravno pozivao na devedesete i Miloševića?

Ne bih se složio s tim. Dačić je itekako realan političar, svjestan promijenjenih okolnosti. Čvrsto zagovara evropski put Srbije, što je radikalan zaokret u odnosu na Miloševićevo bježanje od Zapada. Što se političke retorike tiče, ako korektno analizirate što je rekao, ne možete potvrditi da je koristio retoriku Miloševića. Kad su neki albanski političari s Kosova najavljivali nove nasilne akcije protiv Srba, kao ministar unutrašnjih poslova morao je iskazati stav. Nije prijetio drugima nasiljem, nego je kazao da će, ako protiv Srba na Kosovu bude upotrijebljena sila, Srbija morati žestoko reagirati. U predizbornoj kampanji ponekad se, i zbog pokušaja utjecaja na birače, upotrijebi neki žešći izraz, koji bi se inače, u normalnim okolnostima, izbjegao. Ali to onda treba tako i vrednovati.

Tadićevi hrabri potezi

Kod teze da je u Srbiji došlo do povratka žestokom nacionalizmu povlači se i rehabilitacija Draže Mihailovića i ministara iz vlade Milana Nedića?

Lično sam antifašist i smatram da je Mihailović bio ratni zločinac i da je zasluženo osuđen, ali miješati se u rad suda bilo bi ne samo krajnje neumjesno, nego i suprotno demokratskim principima podjele vlasti. Nedavno je i predsjednik Ivo Josipović rekao da se ne slaže u potpunosti s odlukama Suda u Hagu, ali je, kao pravnik, znao da se to mora prihvatiti, jer bismo inače potkopali temelje vladavine prava. Uloga Nedića i Mihailovića je vrlo problematična, no mišljenja su proturječna, ne samo zato što je ona dosta kompleksna, nego i zato što se ne vidi jednako u Srbiji i Hrvatskoj. Slično je i s kardinalom Stepincem: u Hrvatskoj je za mnoge svetac, a u Srbiji ratni zločinac.

Kako komentirate Tadićevu regionalnu politiku?

Učinio je vrlo hrabre poteze, jer nije baš lako otići kao najviši predstavnik zemlje bilo kome i ispričati se za zločine koje je počinio netko drugi u ime tvoga naroda, a sam si se protiv toga borio, na čemu mu treba odati priznanje. Duboko sam ubijeđen da na Balkanu nema lidera koji je toliko sklon pomirenju, sređivanju odnosa i prevazilaženju prošlosti kao što je predsjednik Tadić koji – nadam se da se neće ljutiti što ću reći nešto što mi je privatno rekao, ali to puno govori o njemu! – među ostalim, sanja i da, kao puno puta u mladosti, ponovno dođe na more u Igrane kod Makarske, bude kod ljudi koje je smatrao gotovo svojom porodicom, baci udicu s mula i uživa loveći ribu i pričajući s mještanima.

Iz Beograda u Banju Luku nikad nisu upućene poruke slične onima koje je, recimo, Stjepan Mesić uputio nekadašnjem secesionističkom vodstvu Hrvata u BIH-u. Što kažete na tezu da Tadić preko bliskih odnosa s Banjom Lukom destabilizira BIH?

Prema Dejtonskom sporazumu i direktnim ugovorima između Republike Srpske i Srbije, među njima postoje tzv. specijalne paralelne veze. Tadić nije slučajno u nekoliko navrata rekao da priznaje teritorijalni integritet BIH-a, što je ugrađeno i u rezoluciju Narodne skupštine Srbije o zločinima u Srebrenici, čime je postalo ne samo nekakva politička izjava, nego i pravna obaveza za vlasti u Srbiji. Odnos s gospodinom Dodikom ipak je nešto složeniji, u nekoliko navrata bilo je tu i neslaganja. Nisam siguran da poruke slične Mesićevima nisu upućene – ne putem medija, kako je on to radio – ali znam da se itekako ozbiljno razgovara. Nisam ovlašten da govorim o povjerljivim stvarima, ali mogu garantirati da nije istina da se iz službenog Beograda potiče razbijanje Bosne i Hercegovine. Tadićev odlazak na Dodikovu konvenciju i obrnuto partijska je stvar dviju stranaka koje blisko surađuju, a ne državna politika. Uz to, sam Dodik nije takva vrsta ekstremista kao što su bili Mesićevi protivnici u Bosni i Hercegovini. Tadić principijelno traži da se sami lideri u BIH-u dogovore. Svako nametanje “recepata” sa strane bilo bi pogrešno i ne bi bilo prihvaćeno od vodećih političara, a vjerojatno ni od većine građana u BIH-u. I slučaj Njemačke, koja je u jednom trenutku mislila da svojim autoritetom može utjecati na unutrašnju situaciju u toj zemlji, to potvrđuje. Pokazalo se da su tamošnji političari toliko tvrdo ukopani u svoje pozicije, da ne uzimaju lako u obzir ni stavove najbližih suradnika njemačke kancelarke. I još nešto želim naglasiti: Tadić je kao predsjednik republike išao i u Sarajevo i u Mostar, kao što je u Beogradu primao i bošnjačke i hrvatske političare iz BIH-a.

Model Trsta za Kosovo

Koliko je realna službena politika “I Europa i Kosovo”?

Za Srbiju nema druge politike. Ni u Hrvatskoj, dok je postojala tzv. Republika Srpska Krajina, nitko ne bi prihvatio da ide u EU bez tog teritorija. Suština problema je sljedeća: važi li pravo dano Albancima na Kosovu – da mogu da se osamostale, ako ne žele da žive sa (neki kažu “pod”) Srbima – i za Srbe i druge koji ne žele da žive pod albanskom vlašću? Nitko se u Beogradu ne zanosi time da će ponovno vladati Kosovom, a posebno ne Albancima. Čak i sami demografski trendovi čine to nerealnim. Ali ovakvo, krajnje nepošteno rješenje – kojim jedna strana dobiva sve, a druga gubi sve – nije prihvatljivo. Uz ostalo, naprosto je oteta ogromna državna i privatna svojina: od privatnih imanja i kuća, preko imovine firmi, do državne imovine. Da li je normalno da se ono što je pripadalo firmama iz Srbije, koje su tu, kao i drugi iz ostalih republika, gradile u doba Jugoslavije, proglasi za albansko, a hrvatsko i slovenačko vrati? Da li je čak i privatna svojina, koja je svetinja i na Zapadu, samo u ovom slučaju irelevantna? Kaže se da je kompromis koji su Albanci napravili prihvaćanje Ahtisarijevog plana, koji garantira i štiti prava Srba. Zar je kompromis to da prihvatite zaštitu ljudskih i manjinskih prava? To je danas, valjda, obaveza svake države i vlasti. Srbija je iskazala spremnost za kompromisno, čak tzv. historijsko rješenje, tj. ono koje bi razriješilo probleme koji između ova dva naroda traju stotinjak godina, a za koje je predsjednik Tadić rekao da će biti bolno i za jedne i za druge, jer se moraju pomiriti da će nešto značajno i izgubiti.

Kancelarka Angela Merkel tijekom posjete Beogradu postavila je pitanje “demontaže” paralelnih struktura na Kosovu, a bilo je i dosta prigovora na način kako se provodi sporazum o normalizaciji – bi li to moglo odgoditi datum početka pregovora s EU-om, koji se očekuje krajem godine?

To nije tako jednostavno kao što na prvi pogled izgleda, jer su potrebne nedjelje razgovora o detaljima realizacije praktično svakog od tih pitanja – o dokumentima, tablicama, priznavanju diploma i slično. Vlastima u Prištini u interesu je da otežu ili čak bojkotiraju dogovore i prikazuju da je Srbija za to kriva, bez obzira na to što pregovarači iz Srbije stalno daju prijedloge za kompromisna rješenja. Napravili smo i, za mnoge, pojedine veoma bolne kompromise, ali postoje naprosto neke “crvene linije” koje ne možete prijeći. Događaju se nevjerojatne stvari, da se srpska kulturna baština na Kosovu proglašava “kosovskom baštinom”, pa da to čak dobije podršku nekih značajnih država. Kad počnete brisati prošlost jednog naroda, onda mu, figurativno rečeno, dirate u zjenicu oka. Taj, uvjetno rečeno, kulturni genocid je nedopustiv, a ipak se događa te se od nas kao države očekuje da ga prihvatimo. To je, bez okolišanja rečeno, nemoguće, jer bi bilo već svojevrsni politički i kulturni mazohizam.

Znači li pitanje “Imaju li Srbi pravo da ne žive pod albanskom vlašću?” želju Beograda za podjelom? Je li u takvoj situaciji zamislivo da Srbija jednog dana prizna Kosovo?

Podjela Kosova jedno je od mogućih rješenja, ali nikako jedino moguće, niti Srbija na njemu insistira. Nitko ne spominje druge mogućnosti, primjerice, model Trsta. Zapadne su zemlje tada dio teritorija dale Italiji, a dio Jugoslaviji, ali ne na pun suverenitet, nego na tzv. civilnu upravu. Tijekom dvadeset godina život na tom području normalno je funkcionirao, nije bilo nijednog incidenta i onda su se Italija i Jugoslavija sredinom sedamdesetih same sporazumjele. U slučaju Kosova mora se naći neko sui generis rješenje, koristeći, ali nikako bukvalno ne kopirajući, sadašnje modele sličnih problema, možda po uzoru na Hong Kong ili nešto drugo (Sjevernu Irsku, Južni Tirol, Olandske otoke itd.). To je bio i prijedlog Srbije za pregovora 2007: da Kosovo, kao “država u državi”, ima sve nadležnosti, osim mjesta u UN-u i vojske (slično, u Hrvatskoj dobro poznatom, planu Z4). Ako bi se postigao sporazum s Albancima, u tom bi se trenutku situacija radikalno promijenila i Srbija više ne bi imala razloga da ne prizna to o čemu se i s kim dogovorila. Ali, pod ovakvim nametnutim uvjetima, jednostranom voljom proglašenom nezavisnošću i otimanjem svega što joj pripada, Srbija nikako ne može priznati takvu tvorevinu, kao što ne bi učinio ni bilo tko dugi na njenom mjestu.