Intrigator

Katran & perje

Haški film Gorana Višnjića

“Hitna žalba”

Novi film Gorana Višnjića, hrvatskog glumca s holivudskom karijerom. Zvijezda serije “Hitna služba” nastupa u kratkometražnom uratku snimljenom ispred sudnice Međunarodnog tribunala u Haagu.

Svježe oprane kose srednje dužine, moderno odjeven i savršenog tena, Višnjić igra svojom poznatom, malčice podglumljenom manirom. Tematika je posvećena sindromu ratnika nastradalih u političkim procesima, iako su samo branili domove, ognjišta, bijelu tehniku i štale od okupatora.

“Nisam ovdje da bih držao govore i propovijedao bilo kome”, počinje glumac rolu, te je nastavlja držanjem govora i propovijedanjem.

Višnjić iznenađuje novootkrivenim talentom angažiranog performera. Potresno iskren tekst nepoznata autora izgovara koncizno, kombinirajući moderan pristup s klasičnim šekspirijanskim moralnim dilemama, koje je savladao još kao mladi Hamlet na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Naglašavajući tragiku vojskovođe Ante Gotovine, optuženog za udruživanje u zločinački poduhvat i prekomjerno granatiranje, Višnjić isporučuje solidnu količinu emocija prikladnu i za osrednju holivudsku dramu, a nekmoli za nesretne balkanske gudure – dok iste suptilno ubacuje u dramaturgiju spominjanjem sela svojih djeda i bake, oslobođenih u “Oluji”.

Osim poslovično uvjerljive stature, glas mu ni trenutka ne podrhtava, što pokazuje samouvjerenost glumca na vrhuncu. U jednom trenutku suvereno prelazi s engleskog na hrvatski i pritom otkriva da se u posljednje vrijeme znatno odmaknuo od pidgin english naglaska iz prvih holivudskih godina. To mu je, doduše, donosilo određeni šarm, ali ga je ograničilo na uloge doseljenika, odnosno sindrom “Rusa Šerbedžije”.

Za ponadati se da će zvijezda hrvatskog glumišta nakon ovog uvjerljivog uratka dobiti znatno ozbiljnije uloge u Sjedinjenim Državama nego što je dosad bio slučaj.

Petar Glodić

Na proslavi obljetnice Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a prešućena uloga srpskog naroda

Srbi demonstrativno napustili Topusko

Iako je 1944. u Topuskom potvrđena ravnopravnost i jednakost hrvatskog i srpskog naroda, na službenoj proslavi o Srbima nije bilo ni spomena, zbog čega je delegacija Srba, koja nije bila uključena ni u protokol, odlučila otići

Jedna od značajnih odluka Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom 8. i 9. svibnja 1944. godine bila je potvrda ravnopravnosti i jednakosti hrvatskog i srpskog naroda, no 68 godina poslije, na proslavi obljetnice tog događaja, ujedno i proslavi 67. godišnjice pobjede nad fašizmom, o tome nije bilo ni spomena.

Proslava je održana pod pokroviteljstvom i u organizaciji Sabora, Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske te Sisačko-moslavačke županije. Nizali su se govori, od predsjednika Sabora Borisa Šprema do predsjednika Saveza boraca Ratka Maričića, bez ijedne riječi o ustaškim zločinima i stradanju srpskog naroda, o velikom doprinosu Srba antifašističkoj borbi, kao ni o jednakopravnosti dvaju naroda koja je tada proklamirana. Kakvo danas gledište o tome prevladava najbolje se čita iz riječi sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić-Merzel, tamo u svojstvu osobne izaslanice predsjednika Ive Josipovića, koja je ustvrdila da su doprinos antifašizmu dali hrvatski narod i pripadnici nacionalnih manjina.

Za predstavnike Srba, koje se nije spominjalo, nije bilo predviđeno nikakvo obraćanje, pa je njihova delegacija nakon svega demonstrativno napustila proslavu. Predstavnici Srpskog narodnog vijeća, Srpskog privrednog društva “Privrednik”, načelnici općina s područja Korduna i Banije iz redova SDSS-a, predvođeni zamjenikom predsjednika SNV-a Sašom Miloševićem, otišli su s proslave nakon polaganja vijenaca.

“Tradicija antifašizma posebno je živa kod srpskog naroda na području Korduna, na obroncima Petrove gore, gdje je tokom četiri godine postojalo čak osam partizanskih bolnica. Stoga nam je izuzetno teško palo potpuno zanemarivanje Srba u programu proslave. Riječ je, i to ne prvi put, o negiranju doprinosa Srba pobjedi nad fašizmom. Narodu koji je do 1943. bio najsnažnija komponenta Narodnooslobodilačke borbe i kome je status priznat aktima te institucije, danas se osporava i jedno i drugo”, obrazložio je Milošević za “Novosti” odluku o napuštanja svečanosti obilježavanja godišnjice Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a.

Banija i Kordun, uključujući Topusko, bili su prije posljednjeg rata krajevi većinski naseljeni srpskim stanovništvom, a ono je u Drugom svjetskom ratu na tom prostoru podnijelo najveća stradanja. Osim što za Srbe nije bilo mjesta u zvaničnim govorima, nije ga bilo ni pred govornicom, niti u popratnom kulturno-umjetničkom programu, gdje se nije našlo prostora ni za jednu srpsku pjesmu i ples s Korduna, iako oko Topuskog djeluje nekoliko kulturno-umjetničkih društava Srpskog kulturnog društva “Prosvjete”.

Paulina Arbutina

Rasprava u postupku generalima Gotovini i Markaču opet iskorištena za manipuliranje javnošću

Veliki uspjeh zastupnika obmane

Među naslovima u medijima našla se i tvrdnja obrane da u Kninu nitko nije poginuo od granatiranja, premda je presuda puna izjava UN-ovih svjedoka o desecima mrtvih civila na kninskim ulicama

Zahvaljujući hrvatskim medijima haška rasprava u postupku generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču ponovno je javnosti predstavljena kao velika pobjeda obrane, iako to što je Žalbeno vijeće odlučilo razmotriti argumente o “pravilu 200 metara” ne znači i da će ga odbaciti.

Prvostupanjsko vijeće je za preciznost HV-ovog topništva odredilo radijus od 200 metara od opravdane vojne mete, pa su brojni pogoci izvan tog kruga uzeti kao dokaz da je granatiranje bilo neselektivno i nelegalno. No čak i ako bi to pravilo bilo oboreno, pa uzet širi radijus od 400 metara koji predlaže obrana, ostale bi činjenice koje je Prvostupanjsko vijeće utvrdilo, a Žalbeno ih neće sporiti: da je na Knin ispaljeno najmanje 900 topničkih i raketnih projektila, a da je u gradu u to vrijeme bilo samo 50 do 150 srpskih vojnika i 15.000 civila, većinom žena, djece i starijih muškaraca.

Pritom, oko polovice projektila palo je izvan 200 metara od vojnih ciljeva, a u drugoj polovici mnoštvo je pogodaka udaljenih 150 ili 100 metara, pa se može pitati i obrnuto, koliko je granata uopće pogodilo neki vojni cilj. No hrvatskoj javnosti uporno se servira samo jedna strana te priče, a ovog se puta među naslovima našla i tvrdnja obrane da su u Kninu bile samo tri žrtve, od kojih ni jedna nije stradala od granatiranja. Istina je, prvostupanjski postupak nije se bavio pojedinačnim utvrđivanjem žrtava granatiranja, no javnost bi trebala čuti za neke od izjava UN-ovih svjedoka, koje navodi ta presuda:

“S druge strane ceste svjedok je također vidio muškarce i žene ranjene ili ubijene granatiranjem, od kojih nitko nije bio potpuno obučen u uniforme… Dawes je vidio prevrnuti automobil srpske policije s dva mrtva policajca… Kada su napuštali područje ECMM zapovjedništva, Dawes je vidio dva mrtva seljaka pokraj ceste i oko 15 civila koji panično trče u zaklon. Također je vidio civilne žrtve u području seoskih imanja.”

“Berikoff je pratio višeg medicinskog časnika u kninsku bolnicu i vidio ispred oko 30 – 40 ranjenih u krvi i zavojima, kao i oko 50 – 75 osoba koje su nepomično ležale u krvi. Berikoffu je izgledalo da su mrtvi i da su to većinom bili civili… Kada je izašao iz APC-a vidio je mrtve ljude na ulicama, uključujući civile i vojnike u uniformama.”

“Bellerose je vidio kako jedna granata pada kraj sjeverne pruge, a tri zapadno odatle, u području kraj ceste za Medeševac, gdje je također vidio leševe sa i bez uniformi; također je vidio kako jedna granata pada sjeverno od bolnice, i tijela u blizini kninske opće opskrbe.”

“Al-Alfi je vidio 10 – 15 mrtvih tijela u civilnoj odjeći na glavnoj kninskoj ulici oko 50 metara od sjedišta RSK… Al-Alfijeve kolege kazale su mu da su vidjele između pet i sedam mrtvih tijela u civilnom automobilu kojeg je pogodila granata.”

“Svjedokinja je izjavila da je dosta mrtvih i ranjenih civila dovedeno pred glavni ulaz u bolnicu… Svjedokinja je izjavila da je od oko 120 mrtvih dovedenih prvog dana 30 – 40 imalo civilnu odjeću. Procijenila je da je od oko 170 ranjenika primljenih u bolnicu prvog dana granatiranja njih 40 – 60 bilo u civilnoj odjeći i da su to mahom bili stariji ljudi.”

“Berikoff je na putu do bolnice s Lesliejem primijetio 10 – 30 mrtvih osoba na ulicama…”

“U bolnici je Leslie vidio mnoštvo tijela mrtvih muškaraca, žena i djece, složenih na hrpu u bolničkom hodniku, procijenio je da ih je bilo između 30 i 60.”

Nikola Bajto

Mala zatvorska kazna počinitelju zločina u Lori

Šta je Bajiću Bajić?

Na ponovljenom suđenju u Splitu nepravomoćno je osuđen Miljenko Bajić, jedan od čuvara te ubojica zatočenih civila Nenada Kneževića i Gojka Bulovića u vojnom zatvoru Lora 1992. godine. U prvom procesu, gdje mu se sudilo za bijega, Bajiću je bilo dosuđeno šest godina zatvora, a novu kaznu od četiri i pol zaslužio je kooperativnošću na suđenju – kako je protumačeno – ali i iskazom žaljenja zbog smrti dviju žrtava. Da je bio uvjerljiviji, da je pustio koju suzu, mogao se valjda izvući i s kakvom uvjetnom kaznom.

Miljenko Bajić svejedno nije priznao zlodjelo, dok se ranije kolega mu Josip Bikić uz priznanje okitio smanjenjem sa šest na četiri godine, također nakon bijega i ponovljenog suđenja. A u bijegu su i dan-danas još dva kapoa iz Lore, Tomislav Duić i Emilijo Bungur. Ne treba sumnjati da će jednom, nakon obnove procesa u kojoj će vitezovi surađivati s tzv. institucijama pravne države, i njima biti smanjene prvotne kazne s osam, odnosno šest godina zatvora.

Utoliko je važno pitanje postavljeno u komentarima na gornju vijest, na T-portalu: “Šta je ovome Mladen Bajić?”

Pa, ništa rodbinski. No upravo je bivši vojni, a sadašnji glavni državni tužitelj, prema tvrdnjama bivšeg zapovjednika šibenske vojne policije Marija Barišića i aktivista za ljudska prava Tonča Majića, propuštao valjano reagirati na zločine u toku i kasnije se bavio opstrukcijom istraga te daljnjih postupaka.

Igor Lasić

Kratko & jasno

Šime Lučin, SDP

Karamarkov neuspjeh ne iznenađuje

Kako komentirate Statistički pregled uspješnosti policije u razdoblju 1998. – 2011. koji je izradio Odjel analitike MUP-a, po kojemu je bivši ministar Tomislav Karamarko s koeficijentom od tek 18,4 najneuspješniji ministar unutarnjih poslova u posljednjih trinaest godina?

– To je dokaz da je slika nečijeg rada često privid koji se stvara u javnosti i tek kada se ona raščlani i kada se uzmu pravi parametri, vidi se tko je uspješan, a tko ne. Možda je njegov neuspjeh za neke novost, ali za nas to nije iznenađenje. Njegovim dolaskom nije počela borba protiv korupcije i kriminala, kako je to govorio, već stupanjem na snagu novog Zakona o kaznenom postupku po kojemu su Uskoku date veće ovlasti.

Koji se parametri gledaju pri izračunavanju koeficijenta uspješnosti?

– Na parametre utječu materijalni i financijski potencijali koje imate na raspolaganju i u skladu s njima opremljenost, obučenost i rezultati koji iz toga proizlaze. Vi možete spriječiti kriminal, smanjiti broj razbojstava, čak riješiti neki jak slučaj, poput trgovine drogom, ali morate biti kadri riješiti i medijski eksponirane slučajeve koje javnost budno prati i o kojima sudi. Sve to utječe na koeficijente pri odluci o uspješnosti rada ministra policije.

Neki bi mogli reći da je riječ o “osveti” jer Europska komisija nije odobrila namjeru ministra Ranka Ostojića za izmjenom Zakona o policiji, zbog čega će u vrhu policije i dalje biti Karamarkovi ljudi?

– Nema nikakvog govora o bilo kakvoj osveti, jer je to izvješće pisano u vrijeme Karamarkovog mandata i ti su podaci išli u Sabor i prije negoli je Europska komisija odbila novi Zakon o policiji.

Za kraj, kako se kao bivši ministar osjećate na visokom drugom mjestu po uspješnosti?

– Ispada da sam prvi kada uzmete da sam jedini ministar koji je odradio čitav mandat. Lijepo je to vidjeti nakon toliko godina.

Dragan Grozdanić