5. kolovoz, datum koji se vraća

Nedavno sam bio u prilici razgovarati s Emilom Tedeschijem, predsjednikom Uprave Atlantic grupe, o njegovim iskustvima iz poslovanja u Jugoregiji. Atlantic grupa uspješno je hrvatsko poduzeće koje sa svojih 4.200 zaposlenika ima proizvodne i prodajne jedinice u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Crnoj Gori. Etničke i mentalitetne razlike među ljudima na zajedničkom poslu, po Tedeschijevu mišljenju i iskustvu, nisu smetnja dobrome poslovanju i zdravoj atmosferi u poduzeću, sve dok su radna mjesta sigurna i plaće redovite i dok postoje izgledi za daljnja poboljšanja i napredovanja. Međutim, kad sam spomenuo da među tim ljudima koji sad moraju skladno funkcionirati, da među mnogima od njih stoje mučne podjele iz bliže prošlosti, Tedeschi je resko odgovorio: “O prošlosti se na poslu ne razgovara!”

Ta Tedeschijeva formula, iako u posljednje vrijeme sve efikasnija u trgovini i u drugim privrednim i nekim društvenim djelatnostima, nažalost nije primjenjiva na opće odnose među ljudima i narodima. O nekim traumatskim mjestima iz zajedničke prošlosti među Srbima i Hrvatima raširena su sasvim suprotna uvjerenja i preduvjerenja, koja kao iz nekih busija vrše povremene prepade na sadašnjicu. Iz starih, već zamrlih rana, izrastaju nove razmirice i prijetnje. Nepomirljive polemike oko broja žrtava ustaškog logora Jasenovac imale su vidnu ulogu u predigri ratovima 1991-1995. godine. Finale tih ratova, vojna akcija “Oluja”, u Hrvatskoj je “dan ponosa i slavlja” i “dan domovinske zahvalnosti”, a za Srbe je dan bolnog sjećanja “na jednu od najvećih katastrofa u povijesti srpskog naroda”. Dokle god traju takve nepremostive diference, tinjajuće iskrice na svakom koraku mogu planuti u opasnu vatru, s nepredvidivim povodima i posljedicama. Potreban je zajednički nazivnik, za obje strane prihvatljiva opća spoznaja o bližoj prošlosti. Ona bi se morala zasnivati na obostrano trijeznom suočavanju s istinom o temeljnim činjenicama, ostavljajući istovremeno široki prostor za raznolikost u interpretacijama.

Prevladavanje prošlosti

Današnja Europa pruža nam uvjerljiv primjer: na iskustvima Drugog svjetskog rata totalnom je negacijom nacifašizma uspostavila svoj “paneuropski zajednički nazivnik” u odnosu na minuli rat, a to se pokazalo jednim od temelja Europskoj Uniji i razdoblju najdugotrajnijeg mira u cjelokupnoj europskoj povijesti. Ključni činilac u tom procesu bila je Njemačka, najveći krivac za prethodnu katastrofu, ali upravo u Njemačkoj sročena je kovanica “Vergangenheitsbewältigung” (prevladavanje prošlosti) i potvrđena epohalnom gestom kancelara Willyja Brandta, kad je 1970. kleknuo pred spomenikom stradalim Židovima u Varšavskom getu. Sa snažnom simbolikom upravo tog njemačkog primjera, odbacivanje nacifašističke ideologije i svega što joj je blisko, postalo je ulaznica za Europu, obavezna za svakog tko Europi želi pristupiti i skladno u njoj živjeti.

Via facti, Europa je naknadno, pri kraju 20. stoljeća, definitivno odbacila i komunizam. Sada je to, također, ugrađeno u “paneuropski zajednički nazivnik”, iako odnos Europe prema nacifašizmu i komunizmu nije istovjetan. To je najsažetije izrazio francuski filozof Raymond Aron: “Postoji razlika između filozofije koja je monstruozna po svojoj srži i filozofije koju se može monstruozno interpretirati.” Drugim riječima, ideologija nacifašizma sama je po sebi propovjednik Zla, dok ideologija komunizma u svom izvornom obliku propovijeda jednakost svih ljudi putem klasne borbe, ali se ta klasna borba u lenjinističko-staljinističkoj interpretaciji izvitoperila u jednostranačku diktaturu i nasilje. A mogla je biti interpretirana i demokratski, kao borba za socijalnu pravdu putem slobodnih izbora, kako je to, također na osnovi Marxovih tekstova, učinila Druga (socijalistička) internacionala, iz koje se razvila današnja socijaldemokracija. Pored toga, jednopartijski komunizam u Jugoslaviji je imao svoju specifičnu, blažu varijantu. Rigidni boljševizam, kreiran u SSSR-u, kod nas je vladao svega pet-šest godina (1945-1950), a zatim smo proživjeli 40 godina ublaženog komunizma, koji zaista nije usporediv s nacifašizmom, pa u mnogim aspektima niti sa staljinističkim komunizmom SSSR-a i zemalja koje su bile pod njegovom dominacijom.

Između Srba i Hrvata prevladavanje prošlosti teče znatno sporije nego u francusko-njemačkim, njemačko-češkim ili općenito, u paneuropskim odnosima. U zajedničkoj državi Jugoslaviji predugo se o mnogočem moralo šutjeti ili samo nemušto govoriti, pa kad je nakon 40 godina granulo više slobode, provalila je lavina. Sve što je dotad bilo bijelo, proglašeno je crnim, sve što je dotad bilo crno – uskrsnulo je u slavljeničkoj bjelini. Za sivilo, kao mješavinu crnog i bijelog, nije bilo mjesta, a sivo je – kao što reče André Gide – boja istine. Nakon dugotrajne predigre, u posljednjem deceniju 20. stoljeća Hrvatskom i Srbijom harali su nacionalizmi, kojima je jedno od bitnih svojstava da prema svojim željama proizvoljno mijenjaju prošlost i jako teško sagledavaju istinu. Uzajamno razumijevanje među narodima u takvim okolnostima teško da može opstati. Zajednički nazivnik u pogledima na prošlost ne samo da je neostvariv, on je borbenim nacionalizmima i nepoželjan: u svom gorućem suprotstavljanju nacionalizmi su jedan drugome idealna hrana, najbolje sredstvo uzajamnog raspirivanja.

Nepomirljiva disparatnost

Prvo desetljeće 21. stoljeća donijelo je Hrvatskoj i Srbiji početno ozdravljenje od nacionalističkih bolesti. To su tek prvi koraci, ali oni ipak omogućuju primjenu Tedeschijeve formule u privredi, muzici, sportu i drugim društvenim djelatnostima. Pomogli su i donekle treznijem sagledavanju zajedničkih dijelova prošlosti iz 1941-1945. godine. S gotovo podudarnim poimeničnim popisima jasenovačkih žrtava u Jasenovcu i Beogradu, s naknadnim provjerama i potvrdama statističko-demografskih istraživanja Žerjavića i Kočovića, podjednako su otupjela jednostrana pretjerivanja, kao i cinička umanjivanja brojeva jasenovačkih žrtava. Nema više ozbiljnih dvojbi niti o genocidnom karakteru ustaške politike ni o četničkoj kolaboraciji s okupatorima i prešutnom paktu o nenapadanju s ustaškim režimom u Hrvatskoj. Možda bi zajednički srpsko-hrvatski nazivnik o sagledavanju tragedija iz 1941-1945. već bio na dohvatu, da se na taj stari procjep nisu nataložili novi slojevi iz 1989-1995, s akcijom “Oluja” kao kulminacijom i njenim nepomirljivo suprotnim interpretacijama. (…)

Naslov moje knjige jasno govori da je koncentrirana na godinu 1941. i na neke od njenih dalekosežnijih posljedica u Hrvatskoj. Među najdalekosežnijima sam, naravno, opisao i ratna zbivanja 1991-1995. godine, ali samo lokalno, u okvirima mojega kraja i osobnog iskustva, u već spomenutom poglavlju “Priča o dva sela”. Međutim, s protokom vremena, taj posljednji rat i njegovo finale sve više postaju središnje i najspornije mjesto u povijesnoj memoriji Hrvata i Srba u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj. Na dan šesnaeste obljetnice akcije “Oluja”, 5. kolovoza 2011, Hrvati su slavili pobjedu vojnom paradom u Kninu, a Srbi su tugovali u Beogradu, u crkvi Svetog Marka, na parastosu koji je služio patrijarh Irinej, a sudjelovao i srpski predsjednik Boris Tadić, zajedno s brojnim srpskim izbjeglicama iz Hrvatske. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović rekao je da su dani “Oluje” u hrvatskom sjećanju “dani ponosa i slave koje nitko ne može dovesti u pitanje”, a predsjednik je Tadić tvrdio da “građani Srbije i Srbija 5. augusta tuguju i odaju počast svim nevino stradalima u zločinima koji se ne smiju zaboraviti”. I tako, dok jedan te isti događaj Hrvati slave, a Srbi oplakuju, realna je bojazan da bi se ta nepomirljiva disparatnost mogla razviti u žarište žučnih polemika, poput onih o broju jasenovačkih žrtava koje su više desetljeća trovale odnose među susjednim narodima.

Razgovor o godini 1941, kojom se bavi moja knjiga, danas postaje nedorečen, ako ne obuhvati, barem u konturama, i godine 1990-1995. Pokušavam to sasvim sažeto učiniti na nekoliko sljedećih stranica ovoga predgovora.

Razgovor s Dubajićem

Mislim da moram početi s datumom 17. kolovoza 1990. godine, danom kad su na cestama oko Knina, Benkovca i Obrovca osvanule barikade s balvanima i prekinule saobraćaj središnje i sjeverne Hrvatske s Dalmacijom. Oko podneva toga dana žurio sam u mojoj “četvorki” kroz Kordun prema Plitvičkim jezerima, da odande, prije nego i tamo budu postavljeni balvani, pokupim moju tetku koja je upravo prije nekoliko dana stigla iz Izraela da provede vruće ljeto u “najljepšim šetnjama uz najljepša jezera na svijetu”. Vozeći se kroz kordunska sela, naizmjence srpska i hrvatska, koja sam iz partizanskih dana odlično poznavao, tog 17. kolovoza prvi put sam osjećao da novi rat više nije samo bojažljivi predosjećaj o mogućoj opasnosti, jer možda već prerasta u neizbježivu katastrofu. Promatrao sam ta slikovita sela, uz meni najdražu rijeku Koranu, i s jezom zamišljao kako će opet biti poharana i spaljena, kao u prošlome ratu od kojeg se ni nakon 50 godina nisu sasvim oporavila.

Člancima u tjedniku “Danas” pridružio sam se, u to vrijeme, pokušajima za smirivanje stanja. Tekst pod naslovom “Gandijevski marš na Knin” (u broju od 16. listopada 1990) počeo sam s dramatičnim pitanjima: “Kamo to srljamo? Jesmo li zaista luda zemlja? Valjda je jasno da u sukobima koji nam po svemu sudeći predstoje ne može biti pobjednika. Poraženi ćemo biti svi, uključujući i naše potomke, koji će nedužni dugo ispaštati… Ne znam da su ikada igdje unutar granica jedne države na takav način bile pokidane saobraćajne žile kucavice, a da to nije značilo građanski rat.” Više metaforički nego konkretno, predložio sam da se pokuša organizirati mirotvorni “gandijevski” marš s mnogo tisuća nenaoružanih ljudi “prema kninskoj tvrđavi… da pred sobom uklanjaju barikade, one stvarne na cestama i one imaginarne među sobom”.

Dva-tri dana po objavljivanju članka iznenadio me telefonski poziv iz Knina: “Hej, Slavko! Jesi l’ to ti? Ovdje Simo Dubajić!” Simu sam dobro poznavao iz njegovih filmskih dana u Zagrebu 1953-1954. godine. Otkad je zatim preselio u Kistanje nisam ga vidio, ali često sam slušao o njemu. Pričalo se da je jedan od najborbenijih u vodstvu kninskih Srba. “Slušaj me, prijatelju. Je l’ ti to stvarno misliš poći na taj marš na Knin?” – “Tako sam napisao, pa naravno da mislim ići, ako uopće bude tog marša. Hoćeš nas pozdraviti?” – “Naravno da hoću, ali s mojom starom mašinkom. Molim te, prijatelju, nemoj biti u prvim redovima, jer ja ću po vama pucati. Morao bih te ubiti, a to bi mi bilo jako žao!”

U tom polu-šaljivom i polu-ozbiljnom tonu još smo par minuta nastavili razgovor, iz kojeg mi je postajalo jasno da “neće biti mira među maslinama”. Mislim da su upravo tada politička vodstva Hrvatske i Srba u Hrvatskoj počinila ključne pogreške, koje su narode povele prema ratu i “Oluji” kao završnom činu.

Galbraithovo svjedočenje

Opijena velikom pobjedom na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. godine, nova hrvatska vlast na čelu s Franjom Tuđmanom prema Srbima se odnosila bahato i uvredljivo. Direktori državnih poduzeća srpske nacionalnosti listom su smijenjeni, policija i druge državne službe etnički su “očišćene”, Sabor je po hitnom postupku već 25. srpnja 1990. izglasao ustavne amandmane u kojima Srbi u Hrvatskoj više nisu bili titulirani kao ravnopravan “konstitutivan narod”, a postali su “nacionalna manjina”.

Vodstvo krajiških Srba nije se ni pokušalo ozbiljno boriti političkim sredstvima novonastajuće demokracije za status svog naroda, kojem u Hrvatskoj pripadaju sva građanska prava, jer tu živi već 400 godina. Vjerujem da je 1990. godine za takvu političku borbu Srba u Hrvatskoj još bilo bar djelomičnih izgleda. Pridobila bi se podrška umjerenijeg dijela hrvatske javnosti i utjecajnih faktora u međunarodnoj zajednici, a otupila bi se oštrica nabujalog hrvatskog nacionalizma. Umjesto toga, vodstvo krajiških Srba u potpunosti se oslonilo na smutljivog demagoga Slobodana Miloševića. Sudbinu svog naroda stavilo je u službu miloševićevske agresivne politike i na mitinzima po cijeloj Krajini orilo se “Ovo je Srbija!” Pojava ustaške terminologije i dijelova ikonografije u hrvatskom javnom životu produbila je strahove krajiških Srba iz njihove povijesne memorije na godinu 1941. U takvoj državi nisu željeli živjeti, pa su podlegli iluziji da svoju vlastitu državu mogu stvoriti na teritoriju druge države, iako na tom teritoriju pored njih živi približno podjednak broj pripadnika drugog naroda. Pouzdali su se u obećanja i svesrdnu potporu svog pokrovitelja iz Beograda, koji ih je neko vrijeme zlorabio, a onda na kraju besramno izdao. (…)

Ratno stanje, s proširenjem na Bosnu i Hercegovinu, s povremenim primirjima i obnavljanjima sukoba, trajalo je pune četiri naredne godine. Finale na području Hrvatske bila je “Oluja”, munjevita pobjeda hrvatske vojske nad demoraliziranom vojskom Republike Srpske Krajine, koju su napustili i ostavili na cjedilu njeni pokrovitelji, vojska i paravojska srpske države koja se još uvijek zvala Jugoslavija. Za krajiške Srbe posljedice su bile tragične: više od 150.000 ljudi odjednom je otišlo u izbjeglištvo, a velika većina njihovih domova je spaljena. Od onih oko 8.000 koji nisu htjeli poći u izbjeglištvo, više stotina ih je neposredno poslije “Oluje” ubijeno na njihovom kućnom pragu, kao smišljena poruka onima koji su izbjegli – neka se ne vraćaju. Ambasador Galbraith, kao svjedok na suđenju u Den Haagu, potvrdio je: “Hrvatske vlasti ili su naredile ili dopustile masovno uništenje srpske imovine u Krajini, kako se stanovništvo ne bi imalo gdje vratiti. Smatram da je to bila smišljena politika. Ne vjerujem da je to bilo protiv Tuđmanovih želja.”

Opstrukcija povratka

Do danas je otvoreno pitanje koji su stvarni razlozi što su krajiški Srbi u finalu “Oluje” otišli u egzodus. Nastupajuća hrvatska vojska nije ih sistematski tjerala, ali im je otvarala putove i ponegdje podsticala odlazak. Tuđman je putem radija pozivao Krajišnike da ostanu kod svojih kuća i obećavao im sigurnost, ali ljudi mu s razlogom nisu vjerovali. Krajiške vlasti organizirale su skupni odlazak, a narod se u velikoj većini dobrovoljno pridružio zbjegovima. Tko je htio, mogao je ostati, a takvih je bilo svega oko pet posto. Hrvatske vlasti računale su unaprijed s psihozom bijega, ništa nisu poduzele da ga spriječe i radovale su se bijegu kad je nastupio. Ljudi su bježali u dvostrukom strahu: u strahu od obnavljanja 1941. godine i strahu od odmazde za 1991. godinu. (…)

(Prema posljednjem popisu stanovništva SFR Jugoslavije s početka 1991. godine, koji se s nebitnim razlikama podudaraju s podacima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, na područjima koja je kasnije obuhvaćala Republika Srpska Krajina bilo je uoči rata 1991. 258.330 Srba, 205.107 Hrvata i 72.944 hrvatskih državljana drugih nacionalnosti – Bošnjaka, Mađara, Jugoslavena i drugih. Masovno izbjeglištvo i protjerivanja pogodili su Hrvate 1991. i Srbe 1995. godine na području RSK gotovo totalno, izuzev sektora Istok gdje su protjerivanja bila proporcionalno manja. Ukupno se može računati da je bilo više od 200.000 izbjeglih i protjeranih Srba i više od 160.000 izbjeglih i protjeranih Hrvata s područja RSK. Pored toga, 1990-1995. prilično je mnogo Srba iz hrvatskih gradova, pod pritiskom opće psihoze, iselilo u Srbiju i u druge zemlje, a točan broj preostalih znat će se tek kad se srede i objave službeni podaci iz popisa stanovništva obavljenog u proljeće 2011).

Gledajući samo gole brojke, čini se kao da postoji približna ravnoteža u gubicima i stradanju između obje strane. U stvarnosti, međutim, postoje i goleme razlike. Već prvih dana poslije “Oluje” hrvatske izbjeglice i prognanici slobodno su se vraćali na svoja zgarišta i u demolirane kuće, pa uz pomoć države i međunarodne zajednice relativno brzo obnavljali svoje domove. Stizali su radosno, u punoj sigurnosti, s osjećajem da su “svoj na svome”, na svojem tlu u svojoj državi.

Srpski prognanici i izbjeglice iz Krajine prvih pet godina poslije “Oluje” jedva da su se mogli vraćati. Hrvatska država stvarala im je direktne ili dvosmislene administrativne poteškoće, bivši hrvatski susjedi u mnogim mjestima davali su im na znanje da nisu dobrodošli. Izuzetak su bili stariji ljudi čija su djeca cijelo vrijeme rata provela na hrvatskoj strani, pretežno u hrvatskim gradovima, mnoga i u mješovitim brakovima, pa su s manje teškoća mogla pomoći sređenijem povratku izbjeglih roditelja i druge rodbine. Tek s promjenom hrvatske vlasti 2000. godine, a zatim i pod pritiskom pregovora za primanje Hrvatske u Europsku Uniju, zakonski uvjeti za povratak srpskih izbjeglica i prognanika u priličnoj su mjeri poboljšani, iako se u praksi ti pogodniji propisi još uvijek ostvaruju s više odugovlačenja i prepreka nego što ih je na papiru napisano. (…)

Život se normalizira, ali…

Na kraju svih krajeva, neumitni protok vremena ipak čini svoje. Ljudi se mire sa životnim činjenicama i u njima se nekako prilagođavaju i snalaze. Živimo u dvije susjedne države između kojih se ispreplelo bezbroj malih zajedničkih niti s potrebama da normalno opstaju. Emil Tedeschi nije jedini u čijim poduzećima Srbi i Hrvati rade zajedno, uspješno i bez trzavica. Ima već takvih poduzeća po cijeloj bivšoj RSK, ne još mnogo i ne baš velikih, ali život zahtijeva da ih bude sve više. Ima i poneka seoska škola u kojoj srpska i hrvatska djeca sjede u istim klupama i poneka birtija u kojoj njihovi očevi sjedaju za isti stol i zajedno piju kavu ili pivo. Život se polako normalizira i u Krajini, ali svake se godine ipak vraća 5. kolovoz ili august: Hrvati slave, a Srbi tuguju. (…)

Ne može se očekivati od krajiških Srba da se 5. augusta raduju što su izgubili svoju postojbinu i rat, niti se može očekivati od Hrvata da tuguju što im je taj dan donio ratnu pobjedu i mogućnost da se iz izbjeglištva vrate svojim kućama. Zasad, vjerujem da bi se polako i postepeno mogao proširivati prostor uzajamnog razumijevanja i tolerancije. Hrvati ne bi smjeli zamjeriti kad jedan hrvatski predsjednik poslije proslave 5. kolovoza u Kninu pođe u Benkovac upaliti svijeću pred spomenikom srpskih žrtava iz 1941. i 1995. godine i svrati u Grubore da klekne pred kućom u kojoj su hrvatski vojnici poubijali srpske starice i starce. Srbi ne bi smjeli zamjeriti kad ih jedan njihov predsjednik poslije parastosa 5. augusta podsjeti da zlo nije dolazilo samo s jedne strane, da je egzodusu Srba iz Krajine prethodio opći napad na mnoge hrvatske gradove i prisilni egzodus Hrvata s paležom njihovih kuća po cijeloj Krajini.

(Napomena: pogovor smo donijeli u redakcijskoj opremi i uz naše skraćivanje.)