Vrata su joj svuda zatvorena

Već dvanaest godina odgajateljica iz Daruvara Branka Šeba piše životopise i molbe za posao. Napisala ih je oko četrdeset. Javljala se na sve natječaje za odgajateljicu, ali svuda su joj vrata bila zatvorena. Zato je skupila bogatu arhivu. Na kraju se zbog diskriminacije – smatra da problem pri zapošljavanju stvaraju njena nacionalnost i diploma Pedagoške akademije iz Užica – odlučila na sudski proces. Stigla je sve do Ustavnog suda, vjeruje da će morati i na Međunarodni sud za ljudska prava.

Povod koji ju je natjerao pred pravosuđe bio je natječaj iz 2006. godine na kojem je bila odbijena uz usmeno obrazloženje da je zaposlena konkurentica imala prednost jer je “dijete bez majke”, iako je to “dijete” ustvari djevojka od 22 godine.

– Bilo je to usmeno obrazloženje. Inače, napismeno dobijem samo informaciju tko je primljen, bez navođenja razloga zašto nisam udovoljila kriterijima – kaže Branka Šeba.

Potom se obratila pedagoškoj inspekciji od koje je stigao odgovor da inspektor nema pravo pitati poslodavca koga je i zašto uzeo, te da je diskriminacija “samo očita činjenica”. Općinski sud u Daruvaru prvi je put donio presudu u njenu korist, ali je Županijski sud to rješenje srušio i vratio postupak na početak, a predmet dodijelio novom sucu. On je donio odluku bez obrazloženja s kojom su se složili Županijski i Vrhovni sud, dok je na Brankinu adresu stigao račun za sudske troškove od 33 hiljade kuna.

– Iako sam nezaposlena, morala sam platiti sudske troškove. Posudila sam novac, suprug je digao kredit i platila sam državi nepravdu – priča Branka, inače Srbijanka koja se uoči rata zaljubila i došla u Daruvar.

– Majka sam dvoje djece i želim samo da normalno živim – reći će Branka, ali to očito nije dovoljno. Radila je u jaslicama od 1994. do 1998. godine kada je iz više razloga dobila otkaz.

– Naveli su mi tri razloga: zbog smanjenja posla, zbog reorganizacije i zbog reorganizacijskog viška. Zajedno sa mnom otkaz je dobilo još nekoliko kolegica koje su bile zaposlene na određeno vrijeme. U međuvremenu su sve našle posao, samo sam ja ostala nezaposlena, kako su neki rekli, zbog “zlatiborskog naglaska” – kaže Branka Šeba.

U 2001. godini na tri je mjeseca uspjela naći posao kao zamjena.

– Desilo se da više nisu imali koga zaposliti. Svi su bili na bolovanjima i porodiljnim dopustima. Jednostavno sam im zadnja preostala – prisjeća se Branka.

Obraćala se i prošlom predsjedniku Stjepanu Mesiću iz čijeg je ureda dobila obrazloženje da on nema utjecaja na zapošljavanje. Uputili su je na Hrvatski zavod za zapošljavanje i poželjeli joj još sreću, uz napomenu da njihovo pismo može koristiti kao preporuku.

– U lokalnim novinama radili su priču o meni, o tome kako vodim sudski proces protiv vrtića, a izvukli naslov “Ja sam Srpkinja”. To je bilo strašno. Moja djeca su bila na udaru vršnjaka. Zamislite, mama im se slikala za novine i javno rekla da je Srpkinja. Lokalni novinari samo su mi naštetili – sjeća se Branka.

Ima 43 godine, a u radnoj knjižici već deceniju i nešto uvijek iste brojke: četiri godine, pet mjeseci i 11 dana radnog staža.

– Ljudi se žale, ostaju bez posla. Ja godinama nemam staž, plaću, božićnicu ni godišnji odmor. Neću imati mirovinu i ne spadam nigdje. Svi ti zakoni kojima Hrvatska maše pred Evropskom unijom i sve te potpisane konvencije nisu mi nimalo pomogle – kaže Branka Šeba.

Dobri duh opustjelog Škodinovca

U Škodinovcu se čuju jedino vjetar i psi. U ovom selu, gdje su same staračke duše, sa svojih 60 godina ja sam najmlađa – kaže poljoprivrednica Nevenka Popović

Rođena sam kao žena borac. Ali sada je često neizdrživo – priča Nevenka Popović iz sela Škodinovca u općini Đulovac kraj Daruvara. Djeca su joj raštrkana po bijelom svijetu, u rodnu kuću rijetko svrate, samo da skupe snagu za nove životne bitke. Nevenka sa svojim suprugom Milanom živi sama u selu koje naočigled odumire.

– Sve je staro, tuga, čemer i jad. Danas je sahrana i žurim da budem od pomoći. Jučer sam okupala jednu baku od 87 godina, odvezli smo je doktoru. Nema tko drugi. U ovom selu, gdje su same staračke duše, sa svojih 60 godina ja sam najmlađa. Svi umiru oko mene, gdje tu da nađem radost i smisao života? Jedino što se u selu čuje su vjetar i psi – priča Nevenka.
Djeca su joj jedna od rijetkih utjeha.

– Biljana, Nenad i Mira, njihove se slike nalaze svuda po zidu. Bar ih tako vidim. Imam osjećaj da su tu, bar sa slikama da razgovaram.

Kuća im je nekada bila tijesna, a selo puno mladih i složnih ljudi, životne snage i radnih akcija. U sretnija vremena Škodinovčani su izgradili željezničku stanicu, vodovod, cestu i rasvjetu. Nevenka je ujutro odlazila na posao u “Podravku”, dok je popodne radila u poljoprivredi i podizala djecu. Tako 22 godine, do rata koji je sve promijenio. U rodni Škodinovac i devastiranu kuću Nevenka i njen suprug vratili su se 1993. godine i počeli sve ispočetka. Uspjeli su obnoviti imanje i danas se ponose s dvije krave, pet ovaca i pet koza.

– Na leđa smo natrpali tri hiljade kuna kredita mjesečno, dok su nam primanja od prodaje mlijeka i Miline penzije dvije hiljade kuna.

Nevenka voli pružati drugima, iz svojih usta u tuđa, kako se kaže, pa je u njenoj kući boravilo pet povratničkih porodica. Uvijek si nađe posla i nema vremena da gleda sapunice kao druge žene.

– To su za mene gluposti. Ako nisam kraj kuhinjske peći, onda sam u štali ili obilazim starce po selu. U slobodno vrijeme sjednem, param stare veste, štrikam čarape i priglavke i slušam radio. U mojoj kući sve je staro sto godina. Volim te stare ručne radove. Iz njih izlazi duh vremena kada smo svi bili na okupu – priča Nevenka, koja sa svojim suprugom radi teške poljoprivredne poslove na nekadašnji, ručni način. Ne poznaju balirke i savremenu tehniku.

U predahu, između štale, kuće i sela, Nevenka pronađe vremena i za sebe. Pet godina piše dnevnik.

– Bilježim sve što se dešava. Jučer, danas, svaki dan. Nemam gdje i sa kim da izađem. Dnevnik mi je jedino društvo – kaže nam Nevenka Popović.

Brine o tri starice i dva djeteta

Danonoćna briga o tri bolesne starice Slobodanki Banjac (33) iz Pakraca donosi samo 1.100 kuna mjesečno i ni dana radnog staža

Mlada Pakračanka Slobodanka Banjac već deset godina uspješna je udomiteljka, supruga i majka dvoje djece, četverogodišnjeg Marka i osamnaestomjesečnog Nikole. Osim složne porodice Banjac, u kojoj je glava kuće energična Slobodanka, s njima pod istim krovom trenutno žive još tri starice o kojima mladi bračni par brine.

Kako to izgleda kada ujutro djeca zaplaču, a bake treba presvući i nahraniti, zna najbolje Slobodanka. Bez obzira na to što novi dan donosi, mlada domaćica je vedra i nasmijana. Dan joj je isplaniran iz minute u minutu. Tokom 24 sata ona je kuharica, spremačica i bolničarka.

– Sve ovisi o dobroj organizaciji. Mi s njima boravimo, jedemo, one su kao naša obitelj. Mnogo mi pomogne suprug Branislav koji je medicinski tehničar – kaže Slobodanka i objašnjava kako su se odlučili na udomiteljstvo.

– Nismo imali posla, a prepoznali smo osnovni problem naše sredine. O starima i nemoćnima nema tko brinuti. Ozbiljno smo shvatili ovaj posao i nismo zažalili.

Vremena za odmor i zabavu nemaju. Tek su prošle godine, nakon sedam godina, bili na moru.

– Teško je organizirati izlazak jer uvijek jedno od nas mora biti u kući – ističe Slobodanka. Za vrijeme odmora poslije ručka izađu u grad obaviti kupovinu. Ukoliko baš moraju oboje izaći, tada pozovu svoje roditelje, ali i oni su u godinama.

– Uglavnom, to se dešava jednom u tri mjeseca kada svi četvero odemo u neku kupovinu u Zagreb ili u Bosnu. Brzo se moramo vratiti kući jer već u 18 sati moramo presvlačiti bake i pripremati večeru – objašnjava Sobodanka.

– Moje je vrijeme od deset navečer do sedam ujutro. Tada često odem na internet. To mi je jedini izlaz u svijet i najbolji prijatelj – priča Slobodanka, koja je naučila i na neprospavane noći, što je normalno s obzirom na njene ukućane.

– Često noći provedemo na hitnoj, čekamo da baka izvadi krv, obavi rendgen i taman kada svane, idemo kući. Duša mi spava, ali odmora nema, treba spremati doručak, presvući starice i djecu. Branislav i ja nemamo ni vremena ni prava biti bolesni – dodaje kroz smijeh.

– Djeca su se rodila s bakama – priča dalje Slobodanka. Dvije trudnoće provela je radno, a poslije porođaja samo je prvi mjesec bila posvećena djetetu i sebi. Željela bi i treće dijete, samo kada bi znala da će imati osigurana primanja. Naime, vodi se kao nezaposlena. Na osnovu udomiteljstva nije mogla ostvariti čak ni porodiljnu naknadu.

– Ne ide mi radni staž, nije mi plaćeno mirovinsko ni zdravstveno. Kao da cijeli dan dangubim, a za dobivanje porodiljne naknade bila sam prinuđena koristiti druge opcije. Možemo uplaćivati radni staž kao poljoprivrednici, ali ne možemo kao udomitelji. Sad smo u malo boljoj poziciji. Centar za socijalnu skrb nam dodjeljuje naknadu, ali smo obavezni da bakama kupujemo lijekove, higijenske potrepštine i hranu – priča Slobodanka.

Naknada za danonoćnu brigu o tri bolesne starice iznosi samo 1.100 kuna mjesečno.