Krivi korak
“Korak po korak”, prvi dugometražni igrani film Biljane Čakić Veselič
Biljana Čakić Veselič (rođena 1967. u Vinkovcima) prvi je svoj dugometražni igrani film – kao četvrta, odnosno peta redateljica u povijesti hrvatske kinematografije – uspjela realizirati tek prošlog ljeta, gotovo deset godina nakon velikog uspjeha njezina dokumentarca “Dečko kojem se žurilo”, u kojem govori o potrazi za istinom o sudbini u ratu nestala brata.
“Korak po korak” osječka je ratna priča ispričana iz perspektive više ili manje tipične patrijarhalne žene kojoj rat donosi bitne pomake (tumači je Ksenija Marinković), ali u konačnici ne mijenja njezinu benignu i brižnu prirodu koja želi dobro svim važnim muškarcima što su prošli ili prolaze kroz njezin život.
Rat je muška stvar
Pošavši od proznih predložaka Lydie Scheuermann Hodak, Biljana Čakić Veselič prikazuje rat kao mušku stvar, čije uzroke i ideološke oslonce žene ne shvaćaju, a jedina dvojica muškarca u filmu koji ne odgovaraju podrazumijevanoj muškoj paradigmi jesu krhki gej njemačkih i, možda, srpskih korijena (Nenad Cvetko), te kršni, no pitomi ljubitelj opere, protagonističin susjed Srbin (Neven Paleček Papageno). Prvi će preživjeti nakon zlostavljanja koje je pretrpio i od srpske i od hrvatske vojne sile, a drugog će pojesti mrak…
Iako se, ovako prepričano, može učiniti da je “Korak po korak” ideopolitički pošten, pa i hrabar film, autorica se – kako bi nešto rekla o gadostima hrvatske strane – natjerala da srpsku prikaže znatno gorom; batine koje gej-protagonist prima od hrvatske strane tek su sugerirane, a one koje dobiva od Srba prikazane su i naglašene (a jedan od srpskih zapovjednika ga i siluje). Srpski su vojnici prezentirani na način tipičan za hrvatske filmske devedesete: kao karikaturalno opaki četnici. Istini za volju, ni pripadnici hrvatske strane nisu daleko od karikatura, ali su ipak benigniji.
Zapravo, čitav taj muški ratnički svijet autorica gleda kroz crnohumornu prizmu, no dobro pazeći da ne poremeti dominantnu hrvatsku ideo-matricu, aktualnu i danas. To znači da se može priznati kako su obje strane radile “sranja”, ali uz dodatak da je srpska u tome prednjačila. To znači da će srpske gadosti biti eksplicitno prikazane, a hrvatske tek nagovještene, da lik u nepoznato odvedena srpskog civila-susjeda ne može biti protagonist nego tek marginaliziran i jedva ocrtan karakter, koji će brzo biti zaboravljen.
“Ženska” sentimentalnost
Isto tako, to znači da u prošlosti postoji jedan mračni partizan-komunist, doduše jasno prikazan kao puki oportunist koji je, ako je suditi po imenu koje je nadjenuo djetetu (Jovan), još i Srbin. To znači i da će najistaknutiji hrvatski zločini biti ratno profiterstvo i tzv. kokošarenje, nikako ne i ubijanje.
U dramaturški čudno koncipiranom narativu, s podosta retrospektivnog meandriranja, u središtu autorskog interesa ipak je žena, tradicionalna, koja uz stanoviti utjecaj gej protagonista dolazi do nekog stupnja emancipacije (postaje “svoga tela gospodar”), ali u konačnici ostaje zarobljenicom “ženske” sentimentalnosti; najviše želi da sve te svoje muškarce (gej prijatelja, sina, muža), neovisno o tome kakvi su bili prema njoj (a sin i, osobito, muž baš i ne bjehu najbolji), “ženski” blago pamti u najljepšem svjetlu.
Teško se oteti dojmu o rodno-spolnom esencijalizmu kao onome što film ključno promovira, a takva doza konzervativnosti vjerojatno nije bila najočekivanija stvar od nekadašnje punkerice iz Vinkovaca. No, vremena i ljudi se mijenjaju, ne nužno na bolje.