Jednostavnost kao plemenit znak

Ja bih htio biti ozbiljan umjetnik ali to mi nekako ne ide.

Goran Trbuljak, u razgovoru s Brankom Stipančić 1996. godine

Stroga, jednostavna i ozbiljna je knjiga eseja i intervjua iz suvremene umjetnosti “Mišljenje je forma energije” nezavisne kritičarke i kustosice Branke Stipančić. Strogost vidimo kao preciznost u pristupu, jednostavnost kao plemenit znak domaće kunstihoričarske struke, a ozbiljnost – tu je već problem na tragu Trbuljakove uvodne izjave – nikako da prijeđe u uvriježeno narcistički registar većine kulturne publicistike i pripadnog socijalnog serkla.

Promocija izdanja, održana prije koji tjedan u Zagrebu, morala je zbuniti svakog dobronamjernog disparitetom decentnosti govornika i vrijednosti materijala o kojemu je riječ. Distorzija zagrebačkog društveno-kulturnog šika, osjećaj socijalne distance i intelektualne pripadnosti. Ozbiljno normalno.

Devet eseja i osam intervjua

Mjera skromnosti vidi se odmah, odličnim dizajnom mekog uveza Dejana Kršića. Zatim je na promociji naglašava autorica, ističući da je riječ o izdanju informativnog i pedagoškog karaktera “najprije namijenjenom studentima”, iako je svima jasno da ono popunjava veliki ( i namjerni?) zijev u tematizaciji domaće umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Opsegom i ambicijom možda skromna, knjiga-priručnik Branke Stipančić lucidno je strukturirana cjelina tekstova i intervjua pisanih za različite stručne prigode, koje kao dramaturška os u specifično nenametljivoj “studiji slučaja” povezuje žanrovski točno pogođena ekonomija. U nekoj sretnijoj sredini, morala bi to biti lektira srednjoškolcima i studentima, motor kulturnih panela u zainteresiranijoj zajednici, “it” predmet na stoliću u lounge barovima ili na pultu nacionalne turističke zajednice – čime bi, pak, simpatično nastavila autoironijsku crtu protagonista samog materijala.

Riječ je o devet eseja i osam intervjua koje je Branka Stipančić vodila s umjetnicima kako bi dokumentirala jedno područje suvremene umjetnosti u Hrvatskoj. Razgovarala je s Julijem Kniferom, Tomislavom Gotovcem, Goranom Trbuljakom, Vladom Martekom, Mladenom Stilinovićem i Daliborom Martinisom, a “sintetički” eseji i tekstovi bave se dijelom opusa Josipa Vanište, grupom Gorgona, analitičko-umjetničkim portretom Dimitrija Bašičevića Mangelosa, motivima u opusu Gorana Trbuljaka, Grupi šestorice i Mladena Stilinovića. Izdanje je posebno vrijedno kao dajdžestirani likovni katalog ključnih radova spomenutih umjetnika, ali i kao spomenar fotografija od kojih izdvajamo, recimo, portret članova i prijatelja Gorgone iz 1961. pred dvorišnim ulazom u zgradu, nonšalantno okupljenih oko limenih kanti za smeće Čistoće Zagreb.

Fascinancija ležernošću morala bi, međutim, tu stati, jer bi lako otkliznula u poznato, u malograđansko i mistifikaciju svega artističkog iz prošlog stoljeća. Gledajući po nekoj nategnutoj analogiji: kao što su gorgonaši mistificirali i demontirali (imaginarni) prostor između establišmenta i artizma, kao što su Trbuljak i Dimitrijević demistificirali umjetničke institucije, kao što (je) Stilinović demistificira(o) svakidašnjicu do organske supstance, kao što je Gotovac bjesomučno mistificirao samoga sebe kroz ideju slobode, kao što je Knifer blagotvorno mistificirao odnos crnog i bijelog, kao što je, konačno, Mangelos demistificirao mišljenje kao formu čiste energije – tako su, desetljećima kasnije, suvremeni domaći protagonisti art-teorijske scene iz neznanja, straha ili ignorancije sve spomenute mistificirali do granica intaktnosti, odnosno nekritičke sklonosti koja završava pristojnom, građanskom šutnjom.

Ova bi knjiga upravo mogla pomoći žuđenoj demistifikaciji kroz strpljivo dokumentiran dokaz razlike kulturnopolitičkog konteksta, nekadašnje vrijednosti obrazovanja i umjetničkih karaktera. Nije dovoljno ponavljati kako je napeta bila intelektualna i kulturna klima u poslijeratnoj Jugoslaviji, nije joj trebao dodatni “pi-ar” da privuče filozofsku i umjetničku svjetsku kremu. Digresije radi, pojam i dosege marketinga u kulturi precizno su demontirali upravo gorgonaši s genijalnom pozivnicom na gradski ivent “Izvolite prisustvovati” (Vaništa, 1962.), bez oznake mjesta i vremena.

Sjećanje na Majakovskog

Teško je, dakle, shvatiti da su u socijalističkom miljeu kulturni krugovi bili, u smislu socijalne promidžbe i financijskog kapitala, bezinteresne poetičke oaze, racionalne i neozbiljne istovremeno. Možda “neo-ozbiljne”, zato neponovljive ili možda “previše inspirativne” da ih suvremenik kopira bez greške, na svom političkom fonu.

Gorgonaši su voljeli dadu, lingvističke smicalice, ubijali se od dosadnih pasaža Robbe-Grilleta, pozirali do besmisla pred vlastitim umjetničkim ogledalom, provocirali komesare, podrivali svrhu galerije, ali je svaki njihov čin bio, u stilu Bašičevića Mangelosa, šljakerski odrađena “forma mišljenja”. Naravno, većina aktera nije imala ozbiljnijih egzistencijalnih problema osim u smislu istoimenog filozofskog žanra – koristili su gradske ateljee. Dojam njihove mentalne i ljudske slobode, što se odlično vidi u svakom od priloženih intervjua u knjizi, nedostižna je, zavodljiva i nostalgična kategorija.

Ostaje nam razmisliti zašto je tako, ako nije zbog puke privatne nostalgije. Zbog sveopće intelektualne pauperizacije, zbog svjetskog trenda navodne krize suvremene umjetnosti koju je pojeo hipertrofirani marketing, zbog egzistencijalne bijede i duhovne tuge većine suvremenih umjetnika koji “prakticiraju” modernu fleksigurnost, zbog tupog eskapizma u formi turističkih ekskurzija ili rezidencijalnih projektnih boravaka u “drugačijem kontekstu”? Nitko normalan neće uspoređivati gorgonaše i umjetnike-slavljenike nagrade T-Coma, jer tu nema posla, osim da se igrate priručnom sintagmom razlike poput “poetika proizvodnje” vs. “proizvodnja poetike”.

Recentan slučaj kulturnog iventa izvukao je iz ormara poetske agitacije Vlade Marteka “Čitajte pjesme Majakovskog” iz 1978., koje su autor i njegovi gosti ovih dana deklamirali na Profilovom sajmu “u čast knjizi”. Šteta što nisu aktivirali jedan snažniji i bolji Martekov performans “Sjećanje na Majakovskog – plakatska poezija” iz 1975. godine, u čast poezije i Majakovskog. Imamo fotografiju s tog iventa: ogroman format plakata s poezijom položen na zagrebački Trg Republike, koju pažljivo čitaju penzioneri, studenti, domaćice i vojnik JNA, tiskaju se da vide tekst. Ali, misli sigurno Martek: tko bi danas okupio toliko ljudi oko jedne pjesme?