Privatni sektor – bezgrešna zona

Politička borba protiv javnog te državnog sektora i pripadajućeg radništva posljednjih dana poprima sve izraženiju formu, s Vladom koja se angažira na strani privatnog interesa. Premijer Zoran Milanović, doduše, nije prošlog tjedna na simpoziju Hrvatske udruge poslodavaca uskliknuo da je i tu riječ o najboljem mogućem društvu, kao što će učiniti početkom ovog nakon samita NATO-a u Čikagu, ali je na zadovoljstvo domaćina uputio jasnu prijetnju gore imenovanom klasnom neprijatelju: “Morat ćemo hladno i racionalno pregovarati o kolektivnim ugovorima u javnom sektoru.”

Kuknjavu predsjednika HUP-a Ivana Ergovića o brutalnoj antipoduzetničkoj klimi u Hrvatskoj prihvatio je odmah zatim i Vladin prvi potpredsjednik Radimir Čačić, no to i nije neka vijest. Naročito s obzirom na dodatak u kojem je Čačić vjerodostojno ustvrdio da tako nije u samoj Vladi.

Medijska poruga

Doista, Vlada je u svrhu gore proklamiranog cilja ovog tjedna utemeljila posebni ministarski tim (Čačić, Linić, Bauk, Mrsić, Miljenić, Tafra), koji bi hladno i racionalno trebao stisnuti najprije sindikalne predstavnike u državnim službama. Tome dijelu sektora kolektivni ugovori ističu ovog ljeta, dok onima u javnim firmama vrijede još iduće godine, no glavna smetnja pri namjerenom umanjivanju radničkih prava bit će članak 262. Zakona o radu, koji predviđa nastavak važenja kolektivnog ugovora sve do sklapanja novog.

– To je pokušala ukinuti još prošla Vlada, no sadašnji ministri su tad potpisali našu peticiju za referendum protiv izmjena ZOR-a – prisjeća se Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata – da bi sad okrenuli stav. Pritom se opravdavaju pogoršanjem situacije, iako se peticija potpisivala u trenu kulminacije ekonomske krize.

Sever je ovih dana predvodio konferenciju za medije predstavnika spomenutog javnog i državnog sektora, koji već dugo vremena trpe široko rasprostranjenu medijsku porugu kao – da skratimo – ljenčine, paraziti, diletanti i lopovi. Istoga tog dana, primjerice, “Večernji list” je objavio članak u kojem se poput biblijskih čudesa u javnost iznose mučni, ali neodoljivo pikantni detalji o pravu radnika na regres, božićnicu i poklon za djecu. Navodi se i zapanjujuća činjenica da je poslodavac (a u ovom slučaju smo to, posredstvom budžeta, svi mi!) tim radnicima dužan, u slučaju kašnjenja plaće, uračunati i zateznu kamatu. Prosječni iznosi plaća u pojedinim tvrtkama, međutim, nisu objavljeni.

Za to vrijeme, na rečenoj konferenciji se moglo čuti, ako je ikoga zanimalo, da život u ozloglašenom sektoru ipak nije tako bezbrižan. Relativna sigurnost zaposlenja stoji u kontrastu s iznosom primanja, pa je navedeno više primjera toga odnosa, npr. mizerna kapetanska plaća u Jadroliniji. Također, već je zaboravljeno da su plaće u sektoru smanjivane s početkom globalne krize koja je ubrzo posjetila i naše krajeve, a ukinute su i doplate za prekovremeni rad.

– Uz dizanje PDV-a te cijena struje i plina, što pogađa najširi sloj, jasno je da Vlada želi najveći dio razvikane štednje ostvariti preko leđa javnog i državnog sektora. Božićnice i regres, za koje sada govore da neće biti novca, unaprijed su brisani iz proračuna za 2012. godinu, dakle, još lani, mada bi bilo logično da su sredstva planirana i za tu razinu prava. Ali, radnici iz toga sektora su unaprijed, politički žrtvovani, dok je sva daljnja priča o tobožnjem socijalnom dijalogu između Vlade kao poslodavca i njih, puko isprazno naklapanje – rekao nam je Sever.

Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata napominje da se uzor za takvo postupanje Vlade može, osim u izvornom privatnom interesu, doktrinarno pronaći u reakcijama i uputama globalnih centara političke i ekonomske moći. Naravno, riječ je o Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci, kao i bonitetnim agencijama koje postaju sve veći bauk.

Izvrnuta realnost

Svi ti subjekti unisono poručuju, a domaći mediji uglavnom nekritički prenose, da je u Hrvatskoj nužno daljnje zaoštravanje nepopularne osteriti politike (budžetske štednje nauštrb javnih službi) i da novoj hrvatskoj Vladi u tom smislu daju povjerenje. Naša politička elita ionako se već ranije obavezala na to, budući da paket-aranžman za pristupanje Europskoj uniji, kao još jednom najboljem mogućem društvu, danas u fiskalnom pogledu podrazumijeva doslovce flagelantski nastrojenu društvenu zajednicu. Upravo to je smisao medijskih uprizorenja naglavce izvrnute stvarnosti, u kojoj i sama plaća postaje neviđeni luksuz.

Na istom tragu su i ciljani efekti mjera kao što je ona o volontiranju mladih uz mjesečnu naknadu od 1.600 kuna, a što je šokiralo javnost samo prvih nekoliko dana, a potom se utopilo u moru raznih drugih socijalnih nedaća. Javni te državni sektor u tome ima funkciju poligona na kojem se lomi kičma društvenog interesa, što skončava praksom već zacrtane privatizacije velikih javnih poduzeća, poput dijelova elektroprivrede, državnih banaka i osiguravatelja.

– Najčešće polujavnim glasovima – mišljenja je Krešimir Sever – šalje se poruka o pretjeranim pravima u državnim i javnim službama i poduzećima, te ih se pokušava zavaditi s radništvom u privatnom sektoru. Umjesto da se ide na poboljšanje prava ljudi u privatnom sektoru, nastoji se ista spustiti onima u javnom i državnom, i tako unedogled.

Efikasnost javnog i državnog sektora nije Vladi toliko na srcu, pa se nekvalitetni i neodgovorni, ali podobni menadžment, posljednjih mjeseci ne zamjenjuje stručnjacima koji bi bili dijelom radne zajednice, njezin organski nastavak, nego novim političkim namještenicima. Potrebno je stoga politički okrenuti nametnutu paradigmu koja već zdravo za gotovo podrazumijeva da su radnici lijeni i da je država najgori gazda. Naime, državu se politički svjesno čini najgorim gazdom, kako bi se opravdala privatizacija njezina sektora.

Iz te bi se operacije zatim, uza smanjenje radničkih prava, svakako dao izvući rastući profit za račun kapitalista. Bolji nadzor i povećanje djelotvornosti tih poduzeća, u slučaju protivne strategije, zasigurno ne bi bili toliki problem. Ali, to bi neminovno značilo povećanje radničkog i općenarodnog udjela u poslovnom odlučivanju, što bi postupno skrenulo pažnju javnosti na stanje u privatnom sektoru.

Baš kao što zaključuje kutinski sindikalist Željko Klaus na portalu Net.hr: “Nabraja se što sve imaju zaposleni u javnom i državnom sektoru, a ovi u privatnom sektoru ne. Pa, čekajte malo! Zar ne bi onda trebali napasti privatni sektor?”