I ovce i novce

Tko prati samo domaći medijski mainstream – a veliko je pitanje da li takvi “tipični” konzumenti medija uopće još postoje, a još veće da li onda ti mediji uspijevaju proizvesti pristanak uz sadržaje koje propagiraju – taj se ne može načuditi umnosti trenutne hrvatske vlade. Jer dok vrh evropske političke klase, oličen i dalje u političarima Njemačke i Francuske, bitku bije hoće li vodeća pomodna riječ-slogan (buzzword) pravca evropskog razvoja biti “štednja” ili “razvoj”, u nas je ta dilema već riješena. Prvi su je “riješili” ne političari ili politički analitičari, već propagandni stručnjaci u oblasti jedne takve nematerijalne proizvodnje, pred kojom je i dalje materijalna budućnost, kao što je telefonija.

A slogan glasi: i ovce i novce! To inventivno obrtanje izvorne narodne mudrosti – one da baš ne možeš imati i ovce i novce – moguće je bezbolno provesti u reklami, ali izgleda i u politici-reklami. Po njemu, naš se premijer Zoran Milanović, ministar Mirando Mrsić i ministrica Vesna Pusić već odavno zalažu i za štednju i za razvoj. Dapače, u toj smrznutoj dijalektici danas štedimo, da bismo se ako treba sutra – recimo od srijede, 23. maja, kada se održava neformalni sastanak vodećih manekena EU-politike, uključivo s našim premijerom – do kraja posvetili razvoju i rastu BDP-a, kao vodećoj mantri koja će morati naddeterminirati čak i onu sada vladajuću o dugovima država i njihovom kreditnom rejtingu, koji se spašavaju pa makar svijet propao.

Velika je to borba – vrijeme napokon pronađene pravde i istine – čiji željeni rezultat je porast discipliniranja masa, što je najavio još 1980-ih pjevač Discipline kičme Dušan Kojić Koja, bez da je studirao današnju “ekonomiju”. Borba, čiju misaonu dubinu s mukom sustižu proizvođači dirigiranog javnog mnijenja, iako su odavno uvježbali vještinu obrtanja stavova, koja nije nimalo dijalektička ni radikalna. Jer, to je borba unutar frakcija evropske buržoazije, čiji su političari i novinari samo manekeni. Primjerice, je li jedini spas eura u ostavljanju Grčke u eurozoni, u njenom izbacivanju ili u nečem trećem, uspostavi nove paralelne valute “geuro” – o tome bankari Deutsche Banka, ne bez svađe s vlasnicima njemačke industrije, smišljaju strategije. Kada se odluče za jednu ili više njih, pa bile one i suprotne, na scenu stupaju tzv. političari i drugi proizvođači dirigirane javnosti, koji na sebe preuzimaju kontrolu štete od rizika koju proizvode “jake riječi” bez pokrića bačene u javnost. Ta permanentna kampanja “samosvladavanja”, koju vode vladajući, mogla bi se nazvati orvelijanskim novogovorom (newspeak), u kojem riječi imaju nejasno značenje, s tendencijom prema suprotnom od uobičajenog. Pa ako je rat – u koji se zaoštrava klasna borba, a vode ga vladajući – sada mir navodno postojećeg socijalnog dijaloga, onda je i ekonomsko propadanje većine stanovništva moguće, zašto ne, u budućnosti nazvati razvojem! Naročito ako kapital u eri financijalizacije pronađe nove puteve tog “razvoja” i njegovog ogledanja u BDP-u.

Upućeni kažu da Orwell, pišući “Životinjsku farmu”, nije imao na umu sovjetsku – kako su nam proturili – već baš britansku birokraciju i od nje proizvedene zakonitosti. Bilo kako bilo, novogovor današnjih EU-funkcionara i njihovih pomagača mogao bi se nazvati i nekom vrstom “obrnutog maoizma”. To je vrsta kulturne revolucije koja – za razliku i suprotno od originalne kineske – služi tome da ne dođe do juriša masa na CK (za koji nije jasno je li uopće u Bruxellesu ili je prije u Berlinu, s pariškom ekspoziturom) i njegovu okoštalu strukturu. Samo tako moguće je shvatiti nebuloze i “našeg” ministra Mrsića, po kojima državne službe i javne tvrtke moraju slijediti sudbinu privatnih poduzeća u privredi. Tamo je situacija loša, a ta “baza”, vulgarno-marksistički docira ministar, hrani društvenu “nadgradnju” socijalne države. Sve namigujući da zbog nezasitnosti pokvarenih javnih službenika privreda i propada. Time se, ako baš hoćemo reći, bazični konflikt, onaj između poslodavaca i radnika u privredi (a privreda su sve aktivnosti koje nekome donose profit, a ne samo fordistička industrija), izmješta, transferira u pseudokonflikt između radnika različitih poslodavaca. Korist od te zavadi pa vladaj logike je višestruka, a svodi se na discipliniranje svih ljudi koji žive od svoga rada odjednom. Oni navodno trebaju biti sretni što će zadržati plaće, makar i u sve gorim radnim statusima. A to sutra znači i s lakšim otpuštanjem, ali i s od tekovina radničkog pokreta očišćenim poljem za smanjenje nadnica, koje više ne poznaju, statusnim kerefekama proizvedenu, prekarnu donju granicu.

No, u takvoj situaciji krize, koju prati “tranzicija” za većinu stanovništva iz zla u gore, instance koje su se do jučer mogle predstavljati kao (klasno) neutralne, a to su prije svega država i od nje uspostavljena pravna sfera, zakonodavstvo prije svega, jasno gube svoj “socijalno dogovorni”, pa onda i odgovorni karakter. One postaju nedvosmisleno i svima evidentno klasno svrstane. Makar u svome novogovoru proganjale svaki “klasizam” kao nedozvoljenu partikularnost, makar kroz usta političara ne smiju preći riječi kao “buržuji” i “proleteri”, stara Marxova misao da građanska država sve više postaje pukim poslovnim odborom vladajuće klase istinita je danas kao što je bila i u 19. stoljeću.

Zato sada postaje neusporedivo jasnije negoli, recimo, 1990-ih godina, u kakvoj političkoj zajednici mi živimo. Riječi-slogani te zajednice su: štednja, privatizacija, (građanski) rat protiv siromašnih, uništavanje tekovina radničkih borbi iz prošlosti. I takvo ponašanje reklamira se kao ono bez kraja – točnije, kao nužno do kraja kapitalističkog vremena. Pa bilo u njemu razvoja i privrednog rasta ili ne. Ušli smo, u terminima Borisa Budena, u zonu prelaska. Postkomunistička tranzicija, sa svojim obećanjem sreće kroz institucije građanskog stranačkog pluralizma s jedne i tržišne privrede s druge strane, primakla se svome kraju. Koji nije ostvarenje, već je propast tog koncepta.

U takvoj situaciji ucijenjeni radnici u borbama moraju iskušavati snagu kapitalističkog papirnatog tigra. Koji je opasan baš zato što sada svi vide da je papirnat. Da se klasna dominacija u posrnulom kapitalizmu ne ostvaruje nikakvom idejnom hegemonijom, slobodnom borbom ideja, već nasilnom vezom između vladajućih klasa, države i prava, koji uzurpiraju moć, a protiv interesa većine stanovništva. Oni to zovu: i ovce i novce! Mi znamo da treba napasti “pastire”.