Novine novinarima i čitateljima

Novine u vlasništvu svojih čitatelja, neovisne od interesa oglašivača, ozbiljne, inteligentne i zajebantske istovremeno, s izuzetno širokom mrežom stranih dopisnika, u kojima nema nikakvog gazde koji bi određivao što se smije, što mora, a o čemu je zabranjeno pisati, novine u kojima, dakle, funkcionira samoupravljanje. Medijskim mogulima i korporativnim ideolozima usprkos, berlinski “Die Tageszeitung”, od milja Taz, djeluje kao ostvarenje novinarskih snova, dojam koji dodatno dobiva na snazi kad se stvari promatraju iz otužne perspektive balkanskog žurnalizma. Ipak, treba držati na umu da porijeklo uspjeha ovog dnevnog lista, s prodajom od oko 55.000 primjeraka, leži u specifičnostima i okolnostima (zapadno)njemačkog društva potkraj sedamdesetih godina.

– Prije svega, novine nije napravila neka izdavačka kuća s ciljem da zarade pare. Razlog je bio taj što kritična masa novinara i ljudi u Njemačkoj 1978. nije bila zadovoljna izvještavanjem o raznim temama: od ljevičarskog terorizma, odnosno Rote Armee Fraktion (RAF), do novih socijalnih, ekoloških i drugih pokreta. Pred prvi broj ljudi su na neviđeno platili novine koje još nisu bile napravljene, pa se onda tim sredstvima krenulo u proizvodnju. Zapravo, još dugujemo novac čitateljima. Primjećuje se da je Taz i danas alternativni medij: pristup temama drugačiji je, dubinski. Osim toga, čuveni smo po dobrim naslovima, koji su nešto poput komentara sadržaja. Kod nas je to lijevo-humanistički orijentirano, a “Bild”, najveće žute novine, radi isto, s ciljem da se loše novine što bolje prodaju. Ako hoćete, Taz je mali-veliki protivnik “Bilda”, on je kontramodel – objašnjava Rüdiger Rossig, urednik u Tazu, na gotovo savršenom hrvatskom, odnosno našem jeziku, kako ga on zove. Rossig je nekadašnji dopisnik iz bivše Jugoslavije, pravi znalac i zaljubljenik u sve povezano s tom zemljom, točnije “jugofuturist”, kako se jednom prilikom sam okrstio.

U zadružnim rukama

Koliko je Rossigu poznato, na čitavom svijetu postoje još svega četiri novine s istim modelom: istanbulske BirGün i po jedne u Urugvaju, Švedskoj i Češkoj. Naime, Taz nema vlasnika u uobičajenom smislu riječi: list je kooperativa, odnosno zadruga (Genossenschaft), čijim članovima postaju građani koji uplate od najmanje 500 do najviše 100.000 eura. Svatko od članova (danas ih je više od 12.000), bez obzira na to koliko je uplatio, posjeduje samo jedan glas. Uplaćenim se novcem financiraju daljnji projekti, poput internetskog izdanja. Profita uglavnom nema, a ako nešto i bude, ponovno se investira u slobodne medije.

No, kako ističe glavna urednica Ines Pohl, sredstva za dnevno poslovanje lista, u kojem radi približno 120 novinara, zarađuju se prodajom.

– Naši nam dioničari pomažu prebroditi krize. Posljednje smo tri godine nešto zaradili, no prije smo imali gubitke koje su sufinancirali dioničari. U usporedbi s drugim listovima, naši su čitatelji u prosjeku visokoobrazovani i relativno imućni: profesori su u gimnazijama i na fakultetima, liječnici, političari… Možda svega polovica dioničara čita novine, ostali samo investiraju u nezavisno novinarstvo. Izuzetno je visok postotak pretplatnika, to je kao mala obitelj snažno povezana idejom solidarnosti. Taz ljudi jednostavno vole. Iako su dioničari naši vlasnici, nije im dopušten nikakav utjecaj na sadržaj lista. Nama nitko ne upravlja i ne govori kakve ćemo komentare pisati. Sami smo svoji šefovi – kaže Ines Pohl.

O odanosti čitatelja dovoljno govori podatak da se od 55.000 prodanih primjeraka oko četiri petine odnosi na pretplatu, koja ima tri cjenovna razreda: oni koji list žele financijski podupirati plaćaju, u usporedbi s drugim novinama, prilično skupu, “političku” cijenu od 45,90 eura mjesečno, tu je i ekonomska cijena od 37,90 eura koja pokriva troškove proizvodnje te “solidarna” od 23,90 eura za studente, mlade i ostale bez dovoljno novca. “Politička” cijena zapravo subvencionira “solidarnu”, a pritom svatko sam odlučuje koliko želi plaćati.

Kritika, kritika i samo kritika

– Osim što ne ovisimo o oglašivačima, nismo povezani ni s jednom partijom. Istina, postoji tradicionalna bliskost sa Zelenima, no oni su u međuvremenu postali etablirana partija. Kada su 1998. zajedno sa SPD-om došli na vlast, Taz ih je oštro kritizirao. Joschka Fischer, koji je osamdesetih stalno bio prisutan u listu, nije nam u tom razdoblju uopće davao izjave. Nisu kritizirani ništa manje od ostalih stranaka. Isto je i s bivšim komunistima, Die Linke. Imamo novinara iz tih krugova, jedan je kolega iz njihova lista “Neues Deutschland” došao kod nas. Ovdje ima više slobode, no manju plaću. U Njemačkoj nas drže outsourced pogonom za obrazovanje novinara. Stvaramo puno novinara koji potom postaju velike zvijezde u etabliranim listovima – govori Rossig, koji trenutačno uređuje prve četiri udarne stranice, uključujući i osmišljavanje počesto satiričnih naslovnica.

Inače, novine imaju skromnih 28 stranica, fotografija je za naše pojmove razmjerno malo, a reklama neznatno.

– Pored nezavisnosti, druga je naša postavka biti kritičan i provocirati one koji imaju moć – komentira Ines Pohl.

Reakcije je tako izazvala naslovnica u povodu posjeta Benedikta XVI. Njemačkoj, kada je fotografija aktualnog pape zamijenjena slikom Yode, fiktivnog lika čudne rase iz SF serijala “Zvjezdani ratovi”. Glavni urednik “Bilda” Kai Diekmann svojedobno je tužio Taz zbog satiričnog teksta u kojem se tvrdilo da je kirurški povećao penis. Spor je izgubio, a on i njegov golemi organ danas su dio zidnog reljefa Tazove zgrade. Skandal je izazvalo i nazivanje Lecha i Jarosława Kaczyńskog krumpirima, povodom čega su tražili ispriku od Angele Merkel, što je kancelarka, u ime slobode medija, odbila.

Urednica internetskog izdanja lista Doris Akrap, čiji je otac porijeklom iz Dalmacije, kaže kako je njihov portal među prvih deset u Njemačkoj.

– U internetskoj nas je redakciji dvanaestero i naravno da se ne možemo mjeriti sa “Spiegelom”, za čije online izdanje radi 120 ljudi. No, portal FAZ-a, primjerice, ima otprilike jednako čitatelja kao i mi. Dajemo sav sadržaj lista besplatno, ali svatko može jednim klikom uplatiti pet ili deset eura. Ne skupi se puno novca, nekoliko tisuća eura mjesečno, ali i to je dovoljno za plaće jednog ili dvoje novinara. Nova se kampanja zove “Taz zahl Ich” (“Taz plaćam ja”), jer čitatelji plaćaju dobrovoljno, koliko žele. Ideja nije “jadni smo, treba nam novac”, nego želimo poručiti da naši čitatelji mogu biti ponosni što nas financiraju – dodaje kroz smijeh.

Prije je uređivala kulturnu rubriku, što je sada teže nego nekad.

– Veliki srednjostrujaški listovi počeli su pisati o alternativnim umjetničkim ostvarenjima, “malim” produkcijama. Prije pet godina takve ste tekstove mogli naći samo kod nas. To je za nas velik izazov: naime, treba biti analitičniji i oštriji, pisati iz jasne lijeve perspektive. Kulturno novinarstvo ovdje je drugačije nego u, primjerice, SAD-u. Vrlo je elitističko, konzervativno i zatvoreno. Takvo staromodno pisanje oduvijek smo kritizirali i pokušavali modernizirati, a sada se događa da svi rade ono što je Taz davno radio – zaključuje Doris Akrap.

U Dutschkeovoj ulici

Tazova je zgrada u Rudi-Dutschke-Straße, ulici nazvanoj po vođi lijevo orijentiranog studentskog pokreta šezdesetih godina. Kada je pasionirani čitatelj “Bilda”, radnik Josef Bachmann, 11. travnja 1968. s tri metka ustrijelio Dutschkea, studenti su smatrali da su za atentat, od čijih je posljedica Dutschke umro desetak godina kasnije, odgovorni kampanja mržnje u Springerovim izdanjima i medijski mogul osobno. Naime, u “Bildu” su tada izlazili naslovi poput “Zaustavite Dutschkea sada – inače slijedi građanski rat”, “Rudi – crveni teror” ili “Ne bi trebalo sav prljavi posao ostavljati policiji”, a Dutschke je nazivan “vođom bande”.

Ključnu ulogu u ovakvom imenovanju ulice odigrao je upravo Taz. S obzirom na to da je sam list proizašao iz studentske revolucije, 2004. pokrenuta je inicijativa da dio Kochstraßea dobije Dutschkeovo ime.

– Bila je to napola politička, a napola promotivna akcija. U neposrednoj blizini sjedište je najvećeg desničarskog izdavača u Njemačkoj, Axela Springera, i to u ulici koja nosi njegovo ime. Sve to događa se u alternativnoj četvrti Kreuzberg, u kojoj se zbila revolucija 1919. i gdje je bila zgrada “Vorwärtsa”, tadašnjih najvećih socijaldemokratskih novina. Ideja je bila konfrontirati Berlin i Kreuzberg s njihovom prošlošću. Konzervativci u četvrti vrištali su na ideju da Dutschke dobije ulicu. Priča je završila u svim medijima, što je za nas bilo jako dobro. Nakon 33 godine postojanja, Taz je još nepoznat za 80 posto njemačkih čitatelja. Osim u Berlinu, jaku publiku imamo svagdje gdje je bio jak alternativni pokret, ali nismo velik nacionalni list. Čitaju nas uglavnom novinari, specijalisti iz raznih područja, političari i ljudi s alternativne scene. Kako nemamo para za televizijske reklame, drugi ni ne znaju da postojimo. U usporedbi sa “Süddeutsche Zeitungom”, naša je naklada smiješna – kaže Rossig. Naime, tiraže najvećih njemačkih ozbiljnih listova redovito premašuju pola milijuna primjeraka.

Do 1991. godine svi su u Tazu imali jednake, poprilično niske plaće. To je funkcioniralo zato što je život u Berlinu bio izuzetno jeftin, a i zato što su novinari dobrim dijelom bili iz dobrostojećih obitelji. Mnogi su pisali i još pišu i za druge listove, što je, osim zaradi, služilo i promociji lista. Za razliku od Hrvatske, u Njemačkoj se plaćaju i novinarska televizijska gostovanja.

– Smiješno je da besplatno dajem svoje znanje nekoj kući koja ima para. U nekim se emisijama za nastup od sat vremena dobije i po tisuću eura. Ipak, ovo je daleko veće tržište i ima mnogo više novca nego na Balkanu – kaže Rossig.

Njegova satnica, petnaestak eura, ipak je skromna u usporedbi sa šezdeset eura koje po satu zarade iskusni električari ili drugi obrtnici. Plaće u Tazu još su u prosjeku 40 posto niže no u drugim listovima.

– Može se pristojno živjeti. Nećeš biti bogat, no to je cijena slobode – zaključuje naš sugovornik.

Model za budućnost nezavisnog novinarstva

– Mislim da je ovakvo dioničarstvo model za budućnost, koji može osigurati nezavisno novinarstvo. Na cijelom svijetu nekoć nezavisne novine propadaju ili ih, uslijed ovisnosti o reklamama, kupuju velike tvrtke. Kod većine njemačkih novina prihodi od oglašavanja iznose između trideset i pedeset posto, a kod nas svega desetak, što je nevažan udio. Činjenica jest da je sve teže prodati novine, pogotovo su ljudi manje voljni pretplatiti se. Morate imati zaista posebnu ideju o tome kako se radi novinarstvo – kaže glavna urednica Ines Pohl.

Zanimljivo je da Taz ne objavljuje oglase za koje smatra da su u suprotnosti s njegovim etičkim kodeksom, poput reklama za vojnu industriju; uglavnom objavljuje oglase za knjige, DVD-ove i putovanja.

Trećina prihoda ide međunarodnim dopisnicima

Za razliku od njemačkih i svjetskih trendova dramatičnog rezanja stranog dopisništva, “Die Tageszeitung” za te namjene odvaja čak trećinu ukupnih prihoda.

– Vijesti iz inozemstva vrlo su nam važne, za razliku od sporta koji jedva pratimo. Pokrenuli smo poseban fond u koji čitatelji mogu uplaćivati novac za reportaže s terena. Svaki članak financiran tim sistemom tako je i potpisan – kaže Ines Pohl.

Za list radi nekoliko desetina dopisnika iz Južne Amerike, Afrike, istočne Europe, središnje Azije… Čak i Tazovi freelanceri primaju određene paušalne iznose.

– U čitavoj Njemačkoj samo hamburški “Die Zeit” pokriva Afriku u jednakoj mjeri kao i mi. Bivšu smo Jugoslaviju pratili još sedamdesetih, a današnji Balkan pratimo premalo, ondje je tek nekoliko njemačkih novinara. Radi se prigodno, što je velika greška, jer stalno počinjemo od nule. U Bukureštu nema nikoga iz Njemačke, kao ni iz, koliko znam, Austrije ili Švicarske. O Rumunjskoj znamo koliko i o Mongoliji, iako je ta zemlja dio Europske unije – kaže Rüdiger Rossig.