Zasadimo sjeme ideje o balkanskoj uniji

Foto: Davor Konjikušić

Costas Douzinas školovao se u Ateni tijekom diktatorskog režima pukovnika Georgiosa Papadopoulosa, gdje se pridružio studentskom pokretu otpora. U Londonu živi od 1974., postaje jedan od osnivača Instituta za humanističke znanosti Birkbeck, a poznat je po djelima iz područja ljudskih prava, pravne teorije, estetike i političke filozofije. Piše kolumne za ugledni britanski list “The Guardian”, radi kao gostujući profesor u Ateni, a predavao je na univerzitetima u Parizu i Pragu. Nedavno je sudjelovao na Subversive festivalu u Zagrebu, a za “Novosti” govori o grčkoj krizi, prijetnjama o izbacivanju te zemlje iz eurozone, skorašnjim novim izborima, balkanskoj konfederaciji i socijalizmu kao mogućem rješenju za izlazak iz krize.

Za početak, možete li komentirati prošlomjesečne izbore u Grčkoj na kojima niti jedna stranka nije uspjela osvojiti parlamentarnu većinu, a propao je i pokušaj formiranja koalicijske vlade?

Zanimljivost vezana uz izbore 6. svibnja jest u tome što su oni jedinstven slučaj sustava moći koji propada, a koji je Grčkom upravljao 40 ili čak 150 godina. Obilježili su ih totalna propast socijalističke stranke PASOK i konzervativne desničarske Nove demokracije, koje su na izborima izgubile 3,5 milijuna glasova. Te dvije stranke izmjenjivale su se na vlasti u posljednjih 40 godina, da bi naposljetku, tijekom krize, stvorile koalicijsku vladu pod okriljem banaka, prihvatile uvjete MMF-a i Europske unije i tako Grčkoj nametnule katastrofalne mjere štednje. Takav razvoj događaja interesantan je u globalnim okvirima, jer se vidjelo kako je sistem političke, ekonomske i medijske elite, koji je bio snažno integriran u društvo, odjednom nestao. S druge strane, imamo rast radikalne lijeve stranke s četiri na 17 posto glasova: samim tim, bila je to njihova pobjeda na izborima, a rezultat takve pobjede radikalne ljevice i uloga svih stranaka koje su bile protiv mjera štednje bio je taj da je na površinu izašao ideološki, politički i kulturološki prijepor između onih koji su bili na strani pobjednika, dakle desnice, i poraženih bivših komunista, ljevičara, koji su otišli u egzil. To je bio raskol koji je dominirao grčkom politikom. Za vrijeme protesta građanskih pokreta i neposluha za krize i izbora, taj je raskol na neki način bio uništen. Sada nemamo raskol između starih ljevičara i desničara, nego između ljudi koji žele spasiti Grčku od mjera MMF-a i EU-a i onih koji imaju osobne, direktne i klasne interese u sistemu koji se nastavlja.

Katastrofa za običnog čovjeka

Kakve su posljedice grčke krize po obične građane? Mnogi, pa i hrvatska javnost, zbog zamagljivanja stvarnosti od strane institucija i političkih elita, a koje opisuju Grke kao lijene i rastrošne, teško mogu razlučiti pravo stanje u toj zemlji?

Nije tako samo u Hrvatskoj: od veljače 2010. pa sve do sredine prošle godine Europljanima se prezentirala potpuno apstraktna i iskrivljena slika onoga što se događalo u Grčkoj. Razgovaralo se o ekonomskim mjerama, o prevelikom deficitu i dugu, o nekompetentnom i neefikasnom javnom sektoru. Ono o čemu se nije raspravljalo do sredine prošle godine – što se u međuvremenu promijenilo – katastrofa je koja je zahvatila običnog čovjeka. Govorimo o velikoj ekonomskoj, društvenoj i kulturološkoj krizi, mogućoj u bilo kojoj zemlji u bilo kojem mirnodopskom razdoblju. U četiri godine BDP je pao 22 posto, 22 posto je nezaposlenih, ali još je važnije da je 50 posto mladih ljudi između 18 i 24 godine ne samo nezaposleno nego i nezaposliv ljudi koji imaju fakultetske diplome i doktorate nikad neće dobiti posao. Porasla je stopa samoubojstava, povećao se broj mentalno oboljelih i beskućnika kojih ima ondje gdje ih nikad nije bilo. Svjedočimo razaranju osnovnoga društvenog tkiva. Ideja EU-a koja se temelji na solidarnosti, društvenoj pravednosti i određenom stupnju preraspodjele je uništena i, nakon svega, EU u svojoj prvobitnoj zamisli više neće biti ista.

Vratimo se na velik uspon radikalno lijeve stranke SYRIZA. Novi su izbori zakazani za 17. lipnja: kako komentirate prognoze prema kojima će popularnost stranke sa 17 skočiti na 24 posto glasova i što mislite o njezinu predsjedniku Alexisu Tsiprasu, koji se bezuspješno pokušavao sastati s Francoisom Hollandeom, koji je u predizbornoj kampanji oštro napadao njemačku dominaciju u Europi i mjere štednje koje forsiraju EU i MMF? Što možemo očekivati od novoga francuskoga, socijalističkog predsjednika?

Uspon ljevice zanimljiv je fenomen jer je većinom uzrokovan pokretima otpora koji su posljednje dvije godine aktivni u Grčkoj. Velik je broj okupacija trgova, među njima i onoga simbolična naziva, Syntagma trga (Ustavni trg) nasuprot parlamenta. Na njima su se našli i oni skloni i oni manje skloni kapitalizmu, spoznavši da povijesne razlike, koje se vuku od građanskog rata 1940-ih godina, više nisu važne. Ljudi koji generacijama nisu razgovarali jedni s drugima shvatili su da je uništavanje njihovih života i socijalne države puno važnije od historijskih prijepora. U spontanim demonstracijama koje su prerasle u okupacije trgova nije bilo vođa, političkih stranaka, nikakvih zastava. Svakog bi se dana održala skupština, raspravljao se o svim odlukama, svi su imali pravo govora. SYRIZA je jedina stranka koja je u tome počela sudjelovati, ljudi iz te stranke ondje su bili kao dio mnoštva, gomile, a ne partije. Nisu došli da bi propagirali stranku, što su ljudi s trga iznimno cijenili. Kad su nastupili izbori, ljudi koji cijeli život glasuju za socijalističku stranku ili desnicu glasali su za politiku koja će voditi zemlju u krizi, okrenuvši se lijevoj stranci i time izrazivši svoj bijes. U svim većim urbanim područjima – Ateni, Solunu, Patrasu – radikalna ljevica je pobijedila. Nikad se prije nije dogodilo da narodni pokret nagrađuje političku stranku koja nema hegemonijsku i diktatorsku politiku. To je novi događaj u europskoj politici. Za razliku od PASOK-a i Nove demokracije, koji su za izborne kampanje stalno govorili da se nema o čemu pregovarati, da je dogovor postignut i da su imali sreće što su dobili novac za izvlačenje iz krize, SYRIZA se čvrsto drži svojih stajališta, kako onog po pitanju tehnokratske vlade, tako i u odnosu na sve pokušaje da ih se uvuče u vladu zajedno sa svim ostalim strankama koje se zalažu za mjere štednje. Narod je prvi put vidio ljude koji nisu profesionalni političari, mnogi od njih su akademski građani i sindikalisti, i premda su dobili mogućnost da formiraju vladu s desničarima, oni uporno ostaju pri onome što su obećali prije izbora, a to je otkazivanje svih najavljenih mjera koje bi grčki narod dodatno osiromašile. Za razliku od PASOK-a, ta je stranka u potpunosti posvećena principima, ali nema velikih vođa. Ako ona postane budućnost, to bi bilo izvrsno ne samo za Grčku, nego i za cijelu Europu. Smatram da, što se tiče Grčke, od Hollandea ne možemo puno očekivati. On je od one vrste socijalista koji se vraćaju temeljima socijaldemokracije, preraspodjele, rasta, socijalne zaštite. To je dobro što se tiče centra politike, no Hollande i Tsipras ne pjevaju istu himnu. Hollande je rekao da se ne može susresti s njim jer je on predsjednik, a ovaj samo vođa male stranke. Riječ je o protokolu.

Ekonomski armagedon

Prijeti li Grčkoj izbacivanje iz eurozone?

Apsolutno ne. Ne mogu to učiniti. Baš malo prije našeg razgovora, čitam u “Guardianu” da je Angela Merkel rekla…

…da Grci moraju slijediti mjere štednje, inače će biti izbačeni iz EU-a?

Da, da… no, ona svakoga dana nešto drugo kaže. A to je nešto što je zbunjivalo Georgiosa Papandreoua i ostale prijašnje vođe, koji su pokušavali učiniti sve ono što je ona željela. A ona je stalno mijenjala svoja stajališta. Odnedavna i predsjednik euroskupine

Jean-Claude Juncker i niz drugih njemačkih političara govore da Grčka mora ostati u eurozoni. Jedan od najvažnijih razloga za to su premijeri Španjolske i Italije, Mariano Rajoy i Mario Monti, koji su zabrinuti da će se, ako Grčka napusti ili je izbace iz eurozone, tržišne špekulacije prebaciti na njihove zemlje, što će dodatno utjecati na kvalitetu života u njima. Izračunalo se da bi – kad bi Grčka napustila EU – za globalnu ekonomiju to bio gubitak  trilijuna britanskih funti. Ono o čemu se raspravlja jest da bi odlazak ili izbacivanje Grčke kreirali takvu nesigurnost u gospodarstvima diljem svijeta, uključujući i SAD i zemlje u razvoju, da bi to moglo pokrenuti još jednu veliku ekonomsku krizu. Dakle, na neki način slično kao i Hrvatska, mala je Grčka, s deset milijuna stanovnika i samo dva posto europskog BDP-a, zauzela snažnu pregovaračku poziciju i to stoga što se politička klima promijenila:  ako ih izbace, započet će ekonomski armagedon diljem svijeta.

Kako, kao profesor prava, gledate na položaj malih ljudi u Grčkoj? Ispada da je politika Angele Merkel jedan od glavnih razloga njihova beznadnog položaja?

Odgovorit ću vam vicem: Dođe čovjek na atenski aerodrom i krene prema službeniku za imigrante. Službenik ga pita: “Nacionalnost?” On kaže: “Nijemac.” Službenik: “Zanimanje?” Čovjek odgovara: “Došao sam na praznike!” Poanta je da postoji ljutnja većine Grka prema Europljanima, Amerikancima, a sada i prema Nijemcima. Uvijek postoji strani agent koji dolazi u zemlju i nameće kolonijalne uvjete. Ali to je ublaženo činjenicom da su nam potrebi stranci, određeni proces modernizacije itd., a Nijemci, Francuzi ili netko drugi može nam pružiti stručnost i vještine da postignemo tu modernizaciju. Naravno, u razdoblju krize ljutnja postoji i znamo da je to proces koji je obostran. Znam da u Njemačkoj postoji velika ljutnja prema Grčkoj i Grcima, jer su u prvih nekoliko mjeseci komentari ispod mojih članaka u “Guardianu” bili puni gorke kritike: napadi, komentari na mene osobno i općenito na Grke bili su prilično bolni. Kad dođete u ekonomsku krizu, put za sve narode – ne samo za Grke, Nijemce ili Hrvate – jest da povratite svijest o nacionalnoj pripadnosti, idejama o veličini svoje nacije i zatim krivite druge za teško stanje, Nijemci Grke, a Grci Nijemce. Čini mi se da je Europa podbacila jer je EU stvorila otvorenu ekonomiju, neoliberalni pokret kapitala koji je uvijek problematičan. Ali nije uspjela u kreiranju onoga što se zove europski demos ili demokracija europskih naroda, koji dijele neku vrstu kulturološkog razumijevanja, odnosno znanja.

Kriza je i šansa

Jeste li optimistični kad je riječ o opstanku EU-a? Spomenuli ste maloprije da neki kažu da su Španjolska i Italija veći problemi od Grčke?
Kad dođete u Atenu i vidite koliko ljudi spava na ulicama, bude vam tešk Grčka, kao i mnoge druge zemlje, obiteljski je orijentirana, orijentirana je prema državi, jakoj tradiciji, religioznim osjećajima… Kad vidite te ljude i znate za porast stope samoubojstava, što pokazuje dezintegriranu društvenu mrežu, naravno da ne možete biti optimistični. Osjećate ljutnju, bijes i želite napasti. No, ako ovu krizu, koju spašavaju neoliberalni ekonomisti i hedge fondovi, pretvorimo u pravu političku krizu u kojoj se ljudi bune, braneći svoja temeljna ekonomska i društvena prava te napadajući one koji su uveli takve mjere, tvrdeći da su jedini mogući način rješenja krize, bit ću vrlo optimističan.

Nedavno je Tariq Ali izjavio da nam je potrebna balkanska konfederacija koja bi uključila i Grčku. Je li to moguće?

To na neki način sliči Otomanskom Carstvu, u kojem smo svi u pogledu politike i državne strukture bili potpuno ujedinjeni. O tome se nije raspravljalo u Grčkoj, jer u njoj – kao jedinoj balkanskoj državi koja je u EU-u od 1981. – postoji nekakva kulturološka ideologija orijentirana prema Zapadu, pogotovo kod obrazovanih ljudi, kod elite koja se osjeća Europljanima. Usput rečeno, u isto vrijeme Europljani na Grke gledaju svisoka, kao na barbare. Mislim da se sada prvi put ta vrsta kulturne orijentiranosti prema Bruxellesu, Parizu i Berlinu počela premještati, jer je postalo vrlo očito da je razaranje društvenih veza nametnula Unija. U takvoj atmosferi razgovori o stvaranju balkanske unije zvuče vrlo zanimljivo, no o tome se nije mnogo raspravljalo. To se, primjerice, događa u Latinskoj Americi: Venezuela, Bolivija, Čile i Argentina stvaraju neku vrstu latinske unije, unije zemalja koje imaju problema sa SAD-om. Smatram da je ta ideja dobro sjeme koje treba zasaditi. No, valja se zapitati govorimo li o ekonomskoj, političkoj ili kulturnoj uniji. Ja, koji sam rođen u Grčkoj, po dolasku u Zagreb, Beograd ili Ljubljanu uočavam da su ljudi, što se tiče kulturološke pripadnosti i razumijevanja, puno bliži Grcima nego Britancima. Ima nešto u toj ideji, ali prije bismo trebali stvoriti radne grupe i imati jasnu misao o tome što se želi predstaviti ljudima.

Prije dvije godine u Zagrebu ste održali predavanje o socijalizmu kao ključu spasa ili programu za rješenje krize. Idemo li u tom smjeru?

Djelomično, jer ono što smo naučili kroz ovu krizu jest da ekonomija nije znanost, kao što ekonomisti tvrde. Pogledajte ekonomiju danas, postoje tri jasno različite pozicije: neoklasična, kejnzijanska ljevičarska i marksistička pozicija. Ljudi koji pripadaju tim školama sami su po sebi dobri ekonomisti: svi koriste iste podatke, ali dolaze do potpuno različitih zaključaka. Zato mislim da je kriza naučila ljude osnovnoj epistemološkoj lekciji, koja je nama teoretski bila dobro poznata, a sad je čak i obični ljudi razumiju – da se u ekonomiji, kao i u svim društvenim znanostima, ne radi o tome da velika tehnička kompetencija i stručnost daju odgovore na pitanja, nego da će različite aksiomatske premise, točke od kojih se kreće, o tome odlučiti. Stoga razlika u planu spašavanja između lijevih kejnzijanaca i neoklasičara nije u tome da je jedan ekonomist bolji od drugoga, nego je riječ o različitim političkim ideologijama i različitim političkim opredjeljenjima. Ideja da se ideološki konflikt zamijeni nekom vrstom kazivanja istine i mišljenja potpuno je kriva, to je mišljenje koje promoviraju oni koji su u poziciji da kontroliraju, a to su neoliberalni ekonomisti i njihovi sljedbenici. Jer, oni to koriste da uvjere ljude da nema drugih odgovora.