Na trusnom zemljištu

Edo Maajka: “Štrajk mozga” (Menart, 2012)

Ako ništa drugo, Edo Maajka nije počeo raditi albume koji zvuče kao da će u budućnosti pjesme pjevati na Splitskom festivalu; buni se po šabloni, ali i dalje ne nagovještava da se bliži dan kada će neprimjetno promijeniti strane barikada i na onoj drugoj svojim šalama zabavljati policajce s oklopima, tzv. specijalce. Gadgeti postaju važniji od hardvera, ali to nije važno, bar zasad. Album “Štrajk mozga” ni po čemu ne izlazi iz gabarita postavljenih na “Stig’o ćumur”, no barem se nije survao prema dolje i pogotovo se nije, uz uporabu lakih nota, taktički povlačio prema rezervnom položaju, kao neki njegovi suborci s glazbene scene.

Kao što znate, Edo živi u Izraelu, a Hrvatska viđena s distance nije dobila ništa novog, sve se i dalje odvija u sprezi kriminala, tajnih službi, politike i obaveznih direktora; pjesmu “Diša” nije upropastio ni gost Željko Pervan, toliko je solidna. “Diša” ide preko sempla kragujevačke grupe Smak i tvrda je, žestoka stvar.

Postupno truljenje

Album otvara “Panika” koja je, kažu, mali hit. “Uplaćujem zato” socijalna je priča o običnom čovjeku čija je jedina nada kladionica. Glazbena pratnja pjesmi je generalićevski naivna, kako i doliči: Soma tebi, soma njemu, meni soma i po… kamatari, kamate, nešto od atmosfere toga mračnoga komada zapuhnulo nas je neki dan s novinskih naslovnica, kada su hapsili organiziranu lihvarsku skupinu.

Edo Maajka orijentiran je na ovom albumu kao i prije, uglavnom na kanalizacijske dogodovštine iz naše svakodnevice. Ovdje se više ne radi o potpunom raspadu nego o postupnom truljenju, o uhodanom sistemu po kojemu će se dalje nastaviti razgradnja: apokalipsa je i tako iza nas. Omiljeni lik Edina cartoona, međutim, nije mali i nedužni čovjek, nego karikatura koja je i sama sklona nekakvom drugorazrednom razapinjanju kroz zaduživanje, kocku i nerezonsko posezanje za opijatima. Tako da u Edinu svijetu nema pretjerano dragih bića, to je kanalizacija napučena štakorima raznih dimenzija, a fokus kamere švenka između mrcina i ovih sitnijih primjeraka koji su nešto između slugu i plijena – osim ako to nije isto.

Hip-hop noir

Edo obrat u svojim pričama radi na mjestu odnosa između krupne i sitne glodarske stoke, stavši, naravno, na stranu malenih. Povijest spasa satkana je od takvih angažmana. Osobno mislim da maleni nisu baš toliko nedužni, da je šutnja malenih platno za projekciju horora velikih, ali dobro. Ovo je hip-hop noir, a ne vježbenica iz angažmana. A Edo, kao Jean-Pierre Melville, priča o onome što vidi. Sklonost prikazivanju usamljenih jahača Edo i tako nikada nije pokazivao, romantizam je za njega jedna “njemačka afera”, nešto daleko i u osnovi uvozno. Što ne znači da na “Štrajku mozga” nema rebelske energije koja uglavnom stiže glazbenim putem, preko beatova, rifova, semplova, negdje odozdo, iz potmuloga i konfuznoga kanalizacijskog svijeta: dan promjene se bliži i ja želim biti spreman, rekao je Jimi Hendrix i umro, otprilike tako nekako.

Uz spomenutog Pervana, na albumu gostuju Arsen Dedić (pomalo prestatičan), Saša Antić, Kandžija, Marcello, Frenkie… “Štrajk mozga” je dobar komad plastike, iako Edo nikada nije snimio ovako anemičan album. Što je u njegovu slučaju, u slučaju koji se više oslanja na srce nego na mozak, znak da je autor na opasnom terenu, na tzv. trusnom zemljištu. Time on zasad nije doveo u pitanje svoj status na sceni, ali prvi put pokazuje znakove umjerene uspuhanosti, kao da poručuje: Strmo, brate! No, Edo je stari lisac i stigao je, bez pravog hita, bez posebno dobre i upečatljive pjesme, do vrha brda.