U vlastitoj sjeni
“Sjene tame”, igrani film Tima Burtona
Tim Burton stekao je kultni status zahvaljujući ponajprije činjenici da je prvi i najutjecajniji dio svog opusa ostvario pod okriljem Hollywooda u doba Reagana i Busha starijeg. U vrijeme kad su kino-platnima vladali Stallone i Schwarzenegger, Burton se sa svojim autorskim svijetom, nastanjenim hipersenzibilcima u neprijateljskom okružju i oblikovno oslonjenim na iskustva filmskog ekspresionizma i B-horora, doimao kao vrlo svježa pojava. U osnovi, bila je riječ o više ili manje benignim groteskama s ponešto uznemirujućih tonova (ponajprije u dva najbolja filma prve faze, “Edwardu Škarorukom” i “Batman se vraća”), koji su Burtona prije svega definirali kao genijalnog dizajnera.
Kreativna ograničenja
Kako je dizajn u par excellence vizualnoj umjetnosti kakva je film iznimno važan, raskoš koju su na tom planu pružali Burtonovi filmovi, većini naklonjenih im gledatelja – osobito onim mladima koji su vrlo intenzivno komunicirali i identificirali se s protagonistima tih ostvarenja – zaklanjala je činjenicu nerijetko suviše infantilnog pristupa likovima i trajnih autorovih problema s naracijom (najčešće je posezao za izrazito epizodičnim kompozicijama kao rješenju za nesavladano umijeće fluentnog pripovijedanja). Naravno, infantilnost likova pripisivala se plemenitoj slici autora koji želi očuvati dječju nevinost duše i pogleda, a ćoškasta varijanta epizodične naracije otklonom od okova standardnog fabuliranja, no zapravo riječ je bila o ozbiljnim kreativnim ograničenjima.
Da Tim Burton baš i nije takva autorska veličina, ili barem nije izvan okvira vlastita prepoznatljiva umjetničkog svijeta, jasno se očitovalo početkom proteklog desetljeća kad je polučio bezlični remake znamenite Schaffnerove “Planete majmuna”, a potom razočarao i s autorski znatno obilježenijim djelom “Krupna riba”, sterilnom i dosadnom promocijom ni više ni manje nego patrijarhalnosti. Osvježenje je došlo s dva potcijenjena ostvarenja, ingenioznim larpurlartističkim vrtuljkom “Charlie i tvornica čokolade” i mračnim mjuziklom “Sweeney Todd”, no “Alisa u zemlji čudesa” ponovno je stvari vratila unatrag, iako je njezina odlična zarada raščupanom darkeru omogućila ležeran ulazak u novi major projekt. Čini se suviše ležeran, jer “Sjene tame”, temeljene na istoimenoj TV seriji s kraja šezdesetih, jedan su od najslabijih uradaka u cijelom njegovom opusu.
Sukob kapitalista
Otvaranje filma ne sugerira razočaravajući razvoj. Nakon bajkovitog prologa u kojem se upoznajemo s prošlosnom pričom o prokletstvu Barnabasa Collinsa, kojeg je odbačena ljubavnica Angelique (Eva Green), inače vještica, pretvorila u vampira prethodnu mu u smrt otjeravši voljenu (Bella Heathcote), radnja se premješta na početak 1970-ih i snažno uvodi lik eterične djevojke Victorije (također Bella Heathcote) koja postaje dadilja neprilagođenom dječaku iz obitelji Collins. Burton izražajno uvodi niz karaktera iz te porodice, da bi ih sve do jednog, uključujući Victoriju, zaboravio nakon što se Barnabas vrati u svijet živih i započne obračun s Angelique.
Iako se relativno jasno naznačava kako je riječ o sukobu dvoje beskrupuloznih kapitalista, a šaljivo se demonizira i sam McDonald’s, film se gubi u sukobu dvoje nezanimljivih protagonista čije su i erotske i akcijske scene režirane bez spomena vrijedne energije, dok znatno interesantniji likovi iz porodice Collins ostaju u debeloj pozadini. Kad se svemu doda i niz dramaturško-karakterizacijskih proizvoljnosti, jasno je da su “Sjene tame” još jedan od Burtonovih promašaja napravljenih u proteklih dvanaest godina.