Pobuna na kvadratić

Njegov je simbol crveni kvadratić prikačen na kape, jakne i torbe: duhovita referenca na francusku sintagmu carrément dans le rouge, koja se odnosi na pretjeranu zaduženost. On, doduše, nema revolucionarni učinak prošlogodišnjih velikih obrata Arapskog proljeća, simboličku gravidnost njujorških “okupacija”, ni nepredvidljivu dinamiku masovnih otpora koji se frekventno premještaju Europom: medijski uglavnom zanemaren, studentski prosvjed u kanadskom Quebecu traje, međutim, već tri i pol mjeseca, mobilizirajući u pojedinim intervalima više od 250.000 ljudi.

Nagoviješten jednodnevnim štrajkom, kojim su studenti 10. novembra prošle godine reagirali na najavu postupnog povećanja školarina, započet u februaru, eskalirao je 22. maja, kada je privedeno više od 700 prosvjednika okupljenih na obilježavanju stotog dana pobune. Policija je djelovala u skladu s netom izglasanim, iznimno restriktivnim zakonom protiv javnog okupljanja, ali taj je zakon, zamišljen kao legislativni okvir discipliniranja volje naroda, neočekivano izazvao kontraefekt: golemi se broj do tada indiferentnih Kvebečana pridružio studentima, a ono što je započelo kao bunt angažirane studentske manjine nadišlo je svoje povode i preraslo u široki pokret otpora ideologiji “nužnih reformi”, poduprtoj sve izraženijom represijom i antidemokratskim potezima liberalne vlasti.

Jasno artikulirani zahtjevi

Ovakva sinergija otpora ne bi bila moguća da studenti svoju borbu nisu prethodno postavili u precizno artikuliran ideološki kontekst. U proglasu organizacija Fightback i La Riposte, objavljenom 1. maja, pobuna se nedvosmisleno tumači kao samo jedna u nizu fronti postavljenih ne samo spram neoliberalne mutacije kapitalizma, nego i cjelokupnog kapitalističkog sistema; zahtijeva se socijalističko uređenje društva, insistira na solidarnost studenata i radničke klase. Iznimno je važna i jasno formulirana distinkcija pojedinačnog i sistemskog nasilja: nasuprot senzacionalističkim novinarskim prilozima o kamenovanim zgradama banaka i službenim opravdanjima učestale policijske brutalnosti vandalizmom studenata, naglašena je načelna mirna orijentacija prosvjeda, ali i ekonomska uvjetovanost nakupljenih frustracija koje prerastaju u ekscese nasilnog gnjeva. Proglas ne pretendira na značenjsku hegemonizaciju prosvjeda, čiji zamah podrazumijeva širok spektar političkih stavova pobunjenog mnoštva, a ni organizacije koje ga potpisuju nisu među najmasovnijima – na čelu su pobune nešto umjerenija skupina CLASSE i njezin sve popularniji glasnogovornik, dvadesetdvogodišnji Gabriel Nadeau-Dubois. On, međutim, jasnom ideološkom artikulacijom neobično uvjerljivo oponira cjelokupnom registru malicioznosti kojima politička elita i najutjecajniji kanadski komentatori difamiraju uzroke, ciljeve i sudionike pobune.

Pratite li te kontinuirane medijske napade i pritom se, recimo, dovoljno dobro sjećate ovdašnjeg filtriranog prikaza studentskih prosvjeda 2009, stvari prelaze u domenu već viđenog. Sasvim spontano, obnavljaju se poznati obrasci diskvalifikacije studenata kao zaigranih, nezrelih mladih ljudi, nesvjesnih zahtjeva “ekonomske realnosti”. Ili pak, razmaženih les enfants rois, infantilnih “kraljevića” koji svoju sitnu nevolju u doba ozbiljnih gospodarskih izazova neodgovorno promoviraju u značajan problem. Na tom tragu, onda, kritičari ismijavaju pobunu uzrokovanu povišenjem cijene studija od mizernih “nekoliko stotina dolara”, naglašavajući kako su školarine u Quebecu daleko najniže u cijeloj zemlji; ostaje nejasno zašto iz te premise ne povlače zaključak kako bi ostale kanadske školarine trebalo sniziti na razinu kvebečkih, umjesto da se ove povećaju, kao i zašto ignoriraju činjenicu da su one ostale tako niske upravo stoga što je svaki dosadašnji pokušaj poskupljenja spriječen masovnim štrajkovima i protestima. Konačno, sintagma o “nekoliko stotina dolara” samo je djelomično točna: prvobitni plan Vlade da ih kroz pet godina poveća za 325 dolara godišnje kasnije je modificiran u sedmogodišnji rast od po 254 dolara, ali, procentualno, to u konačnici znači skok cijena od 75, odnosno 82 posto. Minoriziranje uzroka studentske pobune sličnim strategijama sitničavog cjenkanja, međutim, igra je na koju studenti nisu pristali: od samoga početka, svoj su otpor postavili na načelnu razinu suprotstavljanja snažnim tendencijama privatizacije pogubnih posljedica ekonomske krize.

Malicioznost i represija

Raspon docirajućih kritika ipak je znatno širi od uvjeravanja studenata kako je njihova financijska žrtva samo malen doprinos općem cilju zajedničkog smanjenja javnog duga. U beskrupuloznijim izvedbama, on podrazumijeva prozivanje prosvjednika “bezumnom ruljom”, kao što to čini ugledna sveučilišna profesorica i književna kritičarka Barbara Kay; u (neo)liberalnim ideološkim fantaziranjima spominju se Staljin i Gulag, citira se, bez ikakvog odmaka, teza o “kraju povijesti” koje se već odrekao i njezin autor, nesretni Francis Fukuyama; u benignijim pokušajima, studente se ridikulizira i patronizira; u lukavijim, pokušava se zavaditi pojedine frakcije demonstranata…

Nasuprot ovoj mašineriji diskurzivne retardacije protesta, nasuprot oklopljenim policijskim odredima i Vladi koja tvrdi kako neće odstupiti od najavljenih mjera, stoji, međutim, i dalje nekoliko stotina tisuća odlučnih, ustrajnih, društveno osviještenih ljudi; njihov broj pritom neprestano raste. Na rubovima medijske slike svijeta, daleko od fascinacije nastupajućim predsjedničkim izborima u SAD-u, od katastrofičnih projekcija sudbine eurozone i od preplašenih pogleda prema usporavajućem rastu kineskog gospodarstva i ozbiljnoj prijetnji prsnuća novog, dalekoistočnog balona nekretnina, u državi koja unutar imaginarija nacionalnih stereotipova postojano figurira kao zemlja beskrajno dosadnoga, uspavljujuće mirnog života, traje jedna od najmasovnijih, najdugotrajnijih i najuzbudljivijih recentnih borbi protiv opresije posustalog ekonomsko-političkog sistema. I stoga ne bi bilo naodmet da se crveni kvadratić češće pojavi u provincijalno suženoj perspektivi hrvatskih medija: on je dokaz da se borba protiv rastakanja društvenog tkiva u ime provjereno neuspješnih ekonomskih strategija vodi bez prestanka i bez posustajanja, čak i kada je izvan fokusa globalnog interesa. Ignorirati je, naposljetku, ne znači ništa drugo nego prešutno opravdati njene motive.