Godine profućkanih šansi

Hrvatska je obilježila 20. obljetnicu ulaska u Ujedinjene narode kao uspjeh, naravno, što je u ono vrijeme to nedvojbeno i bilo. No, ono što je slijedilo mnogo je više kronika propuštenih šansi nego ostvarenih uspjeha. Hrvatska je počela svoj život u Svjetskoj organizaciji u znaku temeljno pogrešna i promašena kursa vanjske politike, vođene u vrijeme prvoga hrvatskog predsjednika, drugim riječima – u znaku apsolutnog odricanja od svega što je karakteriziralo vanjsku politiku Jugoslavije i što je Jugoslaviji omogućilo da i u UN-u i u svijetu igra ulogu koja je uvelike nadmašivala njezinu veličinu, broj stanovnika i gospodarsku snagu.

Onodobnim rječnikom rečeno: Hrvatska se odrekla zablude o vrijednosti politike nesvrstanosti i potražila svoje mjesto u krilu Evrope, a posebice Sjedinjenih Država, proglašavajući samu sebe – koliko naivno, toliko i prepotentno – strateškim partnerom Amerike. Države tzv. Trećeg svijeta dobile su u konceptu vanjske politike Zagreba drugorazredno mjesto. Nikada nije ni poduzet ozbiljan napor, premda su Ujedinjeni narodi bili idealno mjesto za tako nešto, da se tim državama – od kojih su mnoge u Jugoslaviji vidjele i uzor, i saveznika, i partnera – objasni zašto je jugoslavenska federacija postala neodrživa i čijom se krivnjom u krvi raspala.

Lobiranje za VS

Propuštena je i šansa da se svima onima koji su s pravom u Jugoslaviji, kao čelnoj zemlji Pokreta nesvrstanih, vidjeli pozitivan faktor na svjetskoj sceni objasni kako je Hrvatska pravna sljednica te države, pa i više od toga – da će se u međunarodnim odnosima pridržavati osnovnih načela na kojima je Jugoslavija gradila svoj status i ugled u svijetu. I još nešto: šutjelo se o tome da Hrvatska, upravo temeljem toga što je pravna sljednica Jugoslavije, ulazi – sada kao neovisna država – u članstvo organizacije kojoj je i suosnivačica. Jer, Jugoslavija je bila među zemljama osnivačima Ujedinjenih naroda.

I dok su hrvatski predstavnici u UN-u učili kako funkcioniraju mehanizmi Svjetske organizacije i kako se u sklopu tih mehanizama (tehnički) valja ponašati, hrvatski se glas pod kupolom zgrade na Ist Riveru čuo, barem u prvih deset godina članstva, samo kada je trebalo, u skladu s aktualnom politikom, objasniti što se to kod nas događa i što očekujemo od UN-a. Da bismo se izjašnjavali o globalnim problemima, to nam se, očito, činilo prevelikim zalogajem za malu zemlju. A faza u kojoj će Hrvatska početi davati Svjetskoj organizaciji (to je ono mnogo spominjano pretvaranje od zemlje primateljice pomoći u zemlju koja daje pomoć drugima), doći će tek kasnije.

Uz predsjedanje Ekonomsko-socijalnim vijećem UN-a, što primarno treba zahvaliti sposobnosti ambasadora Ivana Šimonovića (danas pomoćnika glavnoga tajnika UN-a), a ne suvislo vođenoj akciji hrvatske politike s ciljem da svojega diplomata plasira na važnu poziciju u Njujorku, jedva da se može izdvojiti nešto što bi se moglo nazvati hrvatskim uspjehom u Ujedinjenim narodima, izuzmemo li redovne i prilično jadne pokušaje pariranja izvještajima glavnog tužitelja, odnosno tužiteljice Haškoga suda.

Zaokret je došao s početkom mandata drugoga hrvatskog predsjednika, Stjepana Mesića, koji se – često i na užas onih na Markovom trgu (bio to Račan ili Sanader, svejedno; razlika jedva da je u tom kontekstu postojala) – počeo okretati zemljama tzv. Trećeg svijeta, nesvrstanim državama u kojima je vidio potencijal za jačanje hrvatskoga gospodarstva i koji je dvaput iskoristio činjenicu što je Hrvatska ostala promatrač u Pokretu nesvrstanih da bi otišao na njegove samite, danas daleko manje važne nego u vrijeme nastanka pokreta koji je i dalje bitan, u najmanju ruku stoga što ima većinu u Općoj skupštini UN-a. I tu dolazimo do najvećeg, zaista pravog uspjeha Hrvatske – njezina članstva u Vijeću sigurnosti.

Lobiranje je trebalo biti zajednička akcija Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija i Ureda predsjednika. No, Ministarstvo, orijentirano praktično samo na Evropu, obratilo se izvanevropskoj većini u Općoj skupštini prigodnom brošuricom u kojoj je na prvome mjestu istaknulo kako Hrvatska želi postati članicom Evropske unije. A na stranicama te brošurice tek je “rezervna klupa” bila sačuvana za šefa države, onoga koji je radio svim silama na tome da Hrvatsku profilira kao aktivnog člana UN-a, kao dosljednog borca za načela iz Povelje UN-a i pobornika ravnopravnih odnosa u svijetu te protivnika bilo čije dominacije, kako u UN-u, tako i u globalnim okvirima.

Pouka za ulazak u EU

Osnovni teret lobiranja iznijeli su Ured predsjednika i predsjednik osobno, svojim sudjelovanjem na već spomenutim samitima nesvrstanih, gdje Mesić nije propuštao spomenuti jugoslavenskog predsjednika Tita, ali i njegovo hrvatsko porijeklo, kao i susretima i razgovorima u Ujedinjenim narodima, na kojima bi znao već nakon nekoliko minuta, uz stisak ruke u znak potvrde postignutog dogovora, dobiti podršku kandidaturi Hrvatske, koja se morala izboriti protiv favorizirane Češke Republike, iza koje je stajala ne samo Evropska unija nego i Vašington. I Hrvatska je ušla u Vijeće sigurnosti, što je, bez ikakvih rezervi, njezin najveći uspjeh ostvaren u dva desetljeća članstva u UN-u. Kako je taj uspjeh (uglavnom) proigran, zahvaljujući tome što je i dalje, na razini Vlade, vođena politika slušanja, a ne samostalnog opredjeljivanja na osnovi vlastitih interesa, sve je već rečeno i nema potrebe bilo što dodavati.

Dvadeset godina nakon ulaska u UN, pred Hrvatskom je novi izazov: da se dokaže kao članica koja svojim kontinuiranim radom pokazuje da je čvrsti i dosljedni pobornik reafirmiranja mjesta i uloge te svjetske organizacije na međunarodnoj sceni, što uključuje i napore oko reforme, baš kao i čvrsti i dosljedni protivnik svih pokušaja njezina minoriziranja. Formula “mi ćemo onako kako će Evropa” ne može biti alibi za nedostatak vizije i političke volje. Evropa jedva da o nekom pitanju uspijeva zauzeti jedinstvenu poziciju. A čak i kada jednoga dana do toga dođe, Hrvatska se u EU-u valja postaviti kao članica koja će aktivno sudjelovati u formuliranju evropskih stajališta, polazeći od osnovnih načela Povelje UN-a i od spoznaje da mala zemlja, a Hrvatska to jest, svoju vjerodostojnost na međunarodnoj sceni može dokazati samo i jedino vjernošću načelima koja jednako važe za sve. Bude li se znala tako postaviti, onda će – u perspektivi – i hrvatskih dvadeset godina u Ujedinjenim narodima, usprkos svim promašajima i propuštenim šansama, dobiti svoj smisao.