Pluralizam? Da, ali kakav?

Tko se još sjeća zašto je – dugotrajnim ideološkim rovarenjem različitih političkih opcija, s jedne, i mobilizacijskim jurišom najgorih u pravom, kratkom trenutku, s druge strane – razoren “realno” egzistirajući socijalizam u nas? Njemu su, kao dovoljan razlog za nestajanje, ideolozi građanske restauracije našli dvije bitne zamjerke: a) da je ekonomski neefikasan, b) da je politički nedemokratičan, “jednouman”, totalitaran. U kritičnom trenutku kontrarevolucije ekonomski argumenti pali su u drugi plan, pa se i danas teško vraćaju na suvisli način u stranačko-politički život. A u prvi plan je izbila “čista” politika tzv. nacionalnog oslobođenja. Pa ćemo se i mi ovdje još jednom zadržati na toj politici, s obzirom na njezino (ne)ostvarenje proklamiranog cilja – političkog pluralizma.

U toj politici domovina nije imala cijenu, lakonskim žrtvovanjem života drugih – bili oni “naši” ili “njihovi” – od strane novootkrivenih talenata državotvorstva. Ta domovina, i to ne jedna, već mnogo njih u paralelnom parazitskom izrastanju iz trupla Jugoslavije, bila je (samo)razumljena kao svojevrsna carte blanche – i prije shvaćanja procesa financijalizacije otvoren kredit bez pokrića – za svakojake gadosti pravljenja društava po mjeri onih koji nemaju problema s upotrebom (viška) nasilja. U tom smislu, ona je doista bila i trenutno ostvarenje “pluralizma” – jedne loše beskonačnosti uglavnom mrtvorođenih (što je, u samoskrivljenoj i uzaludnoj gluposti, i gore od puko zločinačkih) interesa. U tu svrhu najbolje su služile novokomponirane stranke koje su sve odreda bile krabuljne, pasatističke, otjelovljena iluzija reprize “izvornih”, a to znači povijesno propalih građanskih ideologema.

I u takvoj redovno-izvanrednoj situaciji, kada smo “svi bili zajedno” u ljubavi ili mržnji prema istim zločinačkim politikama, “uvedena” je u nas liberalna demokracija?! Reducirana na pojam stranačkog pluralizma, u smislu pukog postojanja više stranaka, s deklarativno različitim – ali odreda građanskim (liberalizam, fašizam, bez socijalizma) – svjetonazorima. Stranaka koje građani biraju na nekada više, nekada manje slobodnim izborima.

U tom smislu, morali bismo priznati i da je, primjerice, Slobodan Milošević u vrijeme svoje tako demokratizirajuće vladavine ukinuo mračno komunističko jednoumlje, uvevši Srbiju u kakav-takav, ali ipak građanski, demokratski, pluralistički poredak. Ovaj primjer navodimo zbog, barem u Hrvatskoj, njegove potencijalno veće pokazne snage, spram ovdje gotovo općeprihvaćene ocjene kako je Franjo Tuđman, “prvi hrvatski predsjednik” (kao da je u stoljetnoj modernoj povijesti Hrvatima do tada nedostajalo predsjednika), stvorio od svoga naroda do tada nepostojeći pravi politički puk (ovaj stav zastupa politički analitičar Žarko Puhovski, a njegovih sljedbenika, u Srbiji i više no u Hrvatskoj, ima puno).

Bilo je to vrijeme “mračnog raspada” u kojem kao da je vrijedila krilatica: i najgore građansko društvo bolje je i od najboljeg socijalizma. Marksistička misao i “monopolski” socijalizam, u kojem je ona obavljala funkciju vladajuće ideologije, pokušani su biti diskreditiranima, za vijeke vjekova. Od teološkog protjerivanja Marxa đavlu do, recimo, uvjeravanja svojedobnog premijera Nikice Valentića da bi on posegnuo i za socijalističkim intervencijama u privredu, ali se pokazalo da one za Hrvate nikada nisu dobre!

Jugoslavenski koncept “socijalističke samoupravne demokracije” odbačen je u cjelini, kao demokratski nepopravljivo lažan (već gotovo četiri desetljeća prisustvujemo očitovanju novih i novih konvertita iz stare u ovu, sada već i samu bajatu, novu vjeru). Kada se htjelo biti posebno opako kritičan spram dosega “nove demokracije”, reklo se za nju da naše nove stranke u njoj nisu nadišle horizont Socijalističkog saveza radnog naroda, tj. da su one najšira fronta unutar horizonta jednog te istog – jednoumnog, a ne pluralističkog mišljenja. Samo što na mjestu socijalizma nekada, sada stoji nacionalizam. I još bi autentični liberali “po knjizi” dodali: to je dokaz da ovi krajevi ne mogu izaći na kraj s kolektivističkim ideologijama i da je put do pravog liberalizma – onoga što cijeni beskonačne potencijale svakog individuuma – još dug, ako ne i nemoguć. Da, liberalizam je danas ugrožen posvuda, no da li baš od moćnih lijevih kolektivističkih ideologija? Ili je istina upravo obrnuta: da (i) on propada otkada nema produktivne diskusije između liberala i komunista, već sve politike zasjenjuje neoliberalno “ekonomicističko” nasilje?

Ideja socijalističkog samoupravljanja koja se na slab i nedosljedan, ali ipak svjetski relevantan način, počela ostvarivati u Jugoslaviji, sadržavala je u sebi i ideju demokracije. Ona je bila sadržana u perspektivi povezivanja privrednog, socijalnog i političkog samoupravljanja posredstvom zajedničkog strukturnog načela – delegatskog sistema. Time je izričito zahtijevano, a tako je to formulirao i kasni Edvard Kardelj, da se dokine (u smislu nadvladavanja) pluralizam političkih stranaka i saveza zapadnog oblika, te zamijeni superiornim “pluralizmom interesa samoupravnih subjekata”. Zbiljski je u tom nacrtu ostala sačuvana nadsistemska “specifična pozicija” SK, kao iznutra pluralističkog i demokratskog saveza, a ne više puke stranke (sve prave komunističke partije oduvijek su i bile stranke-nestranke, jer djeluju kao komunistička intervencija u više- ili jednostranački život). To proklamirano samoupravljanje ostalo je ograničeno na korekture prakse upravljanja u upravi i privredi.

No, znači li uništenje jugoslavenskog samoupravljanja da je svaki nacrt jednog socijalističkog pluralizma danas nemoguće i zamisliti, a kamoli praktično predlagati? Je li proces “vesternizacije” ovih krajeva tako nepovratan, tako uspješno protiv vlastitih boljih tradicija, da je etabliranje elita vlasti zauvijek uništilo svaku mogućnost institucionalizacije jedne socijalističke alternative? Zadržimo li se na filozofskom utemeljenju pojma pluralizma, kako je on bio shvaćan u borbi protiv svakog monizma – svakog nauka o jednom jedinom temeljnom načelu – jasno je da je, primjerice, današnji privredni sistem koji odlučivanje o upotrebi sredstava za proizvodnju “rezervira za privatne vlasnike i njihove opunomoćenike, ‘menadžere’, nedvojbeno monistički, dakle protuslovan pluralističkom načelu” (Helge Pross: “O pojmu pluralističkog društva”). Ni liberalizam ni prevladavajuće liberalno shvaćanje pluralizma nisu osigurali materijalno utemeljenje svojih formalnih načela. A što tek reći za “neoliberalnu agendu”, u kojoj “propada i politički i ekonomski liberalizam u racionalnosti koja uključuje širenje tržišnih vrijednosti na sve institucije i društvene akcije dok samo tržište zadržava svoj odvojeni položaj” (definicija Wendy Brown u eseju “Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije”)?

Očito, “pluralizam” je bio, a sada je – kada mase treba uvjeriti da vladajućem neoliberalnom upravljanju društvom nema alternative – sve manje rabljena, pa izraubana riječ, često prizivan, ali rijetko razjašnjen model. Uzmemo li empirijske i normativne aspekte pluralizma zajedno, pod njime se može razumjeti postojanje mnoštva društvenih mišljenja, interesa i moći (grupa i saveza) te pretvaranje tog mnoštva u sadržaje političkog oblikovanja demokratskih sistema vlade (vidi: Rainer Eisfeld: “Pluralizam između liberalizma i socijalizma”, Zagreb, 1992). U tom je smislu naslijeđe jednog Kardelja za suvremenost i pokušaje obnove pluralizma – direktne i delegatske demokracije, odozdo – inspirativnije od svih think-tankova današnje socijaldemokracije u svijetu i u nas.