Čuvar plamena
Jack White: “Blunderbuss” (XL Recordings, 2012)
Jack White je jako vrijedan glazbenik. The White Stripes, Reconteurs, Death Weather, produciranje, skladanje filmske glazbe: gotovo i nema gdje ga nema, kao malo koga od suvremenih svirača popularnih nota. Još od The White Stripes, White se postavio neobično aktivno prema baštini, poglavito onoj Jimmyja Pagea iz Zeppelina koji se, opet, postavio krajnje aktivno i inovativno kada je o baštini američkog juga riječ: dosta je čuti “Bring It on Home” s drugog albuma ovog rock-comba i vidjeti od koga je i koliko naučio White. Page je od najobičnijeg bluesa Willieja Dixona (iako je blasfemično išta od Dixona nazvati “običnim”!) napravio pjesmuljak ubojit i prevrtljiv poput miješalice za beton, ali ne one dvorišne za zidanje vikendica, nego goleme, iz koje se lije beton za podizanje velikih stambenih objekata.
Nadareni vampir
To se valjda zove zvučni zid, produciranje, preproduciranje, propuštanje gitare kroz najmoćnije dostupno pojačalo – rezultat je rock glazba teške kategorije koja, ipak, nije heavy metal, iako ih ima dosta koji Pagea, Claptona i Hendrixa znaju mrko pogledati jer su uz sve dobro kumovali i rađanju ovog, po dobar ukus navodno smrtonosnog žanra.
White na albumu “Blunderbuss” u doslovno svim pjesmama (dovoljno je čuti laganicu kao što je “Love Interruption”, gdje je s njim pjevačica Ruby Amanfu), poput kakva krupna i nadarena vampira, visi s opusa “najvećeg rock sastava na svijetu” (Žikica Simić). A to znači da je glazba koju svira mješavina cepelinarenja, soničnog cipelarenja, folkerske sentimentalnosti, kaubojske pripite veselosti, a sve izvedeno u tonu, maniri i s odrješitošću čovjeka kojemu lokalni svećenik brani ulazak u crkvu na nedjeljnu misu. Da stvar bude začinjenija, odnosno da za rasviravanje boli osim eruditskog poznavanja prošlosti glazbe u stvar bude uključena i vlastita koža, pobrinuo se osuti privatni život Whiteov, koji se netom razveo od zanimljive kantautorice Karen Elson, tako da za povremene mračnije ispade ima povoda u privatnom životu.
Pored logorske vatre
Album je po objavljivanju zasjeo na vrhove top-lista i nadmašio tiraže što ih je White imao s raspuštenim Stripesima. Problemi Whitea i svega što je dosad radio smješteni su na istom mjestu gdje i mane: on i zvuči i ne zvuči kao on sam, toliko podsjeća na svoje nedosegnute uzore koji su, jednostavno, imali jači zvuk, moćnije rifove, boljeg bubnjara, kompaktniji zvuk. To ne znači da je White loš, dapače, ali za prva mjesta na tronu koji polako prekriva prašina i paučina potrebno je više. A ono što Whiteu nedostaje moglo bi mu nedostajati zauvijek. Page je od sonične inovacije Jeffa Becka napravio stroj za uništenje svijeta, Plant je natpjevao Roda Stewarta (na ključnom djelu ovakve masne bjelačke kombinatorike bluesa, folka, countryja i rocka, Beckovom albumu “Truth”), da ne govorimo što je Plant mogao za produkcijskim stolom – ovaj kroulijevac tada je radio tako dobro kao da mu je zaista pomagao drag mu đavao.
Ali White čuva plamen, održava temperaturu, priča klincima legende o patnji i buci, o načinu da se osvoji svijet s dva ispravna i jaka tona. Što nije malo. I što on zasad radi dobro, jedino što je ovakav tretman povijesti glazbe, kao sve formule, brzo potrošan. “Blunderbuss”, to su priče pričane pored logorske vatre. Odnosno, uzbudljiv je kao uspomene na bolje dane, posredno uzbudljiv, napet iz fotelje, ali ga nije moguće usporediti s pravom akcijom. Ako niste tip čovjeka predana uspomenama, onda je “Blunderbuss” lako zamjenjiv album.