Stranci u vlastitoj državi

Točan broj Srba koji su tokom devedesetih godina otišli iz urbanih sredina u Hrvatskoj još se ne zna, a njihov je povratak počeo tek 2006. godine, kada je prvih 114 stanova dodijeljeno srpskim povratnicima u okviru programa stambenog zbrinjavanja.

Po podacima Ministarstva regionalnog razvoja, od 2006. do 2011. srpskim povratnicima dodijeljeno je ukupno 1.409 stanova. Najviše ih je dodijeljeno u Osijeku – 352, u Karlovcu 209, Zagrebu 165, Sisku 123, Zadru 101, Rijeci 82, Splitu 74 i u Puli 44 stana. U Šibeniku je podijeljeno 30 ključeva za stanove, u Slavonskom Brodu 29, Varaždinu 14, Bjelovaru 12, Koprivnici tri i Dubrovniku jedan, a zanimljivo je da u Gospiću ni jedan stan nije otišao u ruke povratnika, kojima je svih ovih godina u novoj-staroj sredini mnogo problema stajalo na putu, prije svega statusnih, jer većina njih nije ostvarila hrvatsko državljanstvo.

Pružena im je opcija da prihvate program stambenog zbrinjavanja sa statusom zaštićenog najmoprimca, a njima još uvijek nije omogućen otkup stana. Po strogim i rigoroznim pravilima povratka, krov nad glavom mogu dobiti samo rijetki, bivši nosioci stanarskog prava koji nigdje na području Jugoslavije ili trećih zemalja nemaju nekretnine. Čak je i zapaljena kuća u zavičaju prepreka za dobivanje stambenog zbrinjavanja. Za mogućnost otkupa dobivenog stana potrebno je da zaštićeni najmoprimac ima status stranca sa stalnim boravkom.

Gomilanje troškova

Reguliranje statusa za strance povratnike zahtijeva brojne izdatke koji su za njihove džepove prosto neizdržljivi. U cjeniku povratka stoji sljedeće: privremeni boravak od 500 kuna koji se dobiva na godinu dana, a potom se obnavlja sa istom cijenom, stalni boravak od 900 kuna plus još nekoliko dodatnih stotina kuna za iskaznice i razne biljege.

Ali, to nije sve… Kada stranac povratnik uplati upravnu pristojbu, automatski dobiva “čestitku”: mjesečne uplatnice za zdravstveno osiguranje u iznosu od 400 kuna. Do ove godine svaki je stranac morao biti pet godina u statusu privremenog boravka da bi ostvario stalni boravak koji mu donosi jednaka prava kao i državljanima Hrvatske, samo bez prava glasa. No, nije dovoljno samo pet godina boraviti u Hrvatskoj. Ukoliko nema ostvarenu mirovinu, stranac povratnik mora svaki mjesec, svih pet godina, obavezno uplaćivati zdravstveno osiguranje, bez čega ne može ostvariti stalni boravak koji donosi ono najbitnije – mogućnost zaposlenja. Tek od ove godine, na osnovu novog Zakona o strancima, povratnici mogu ostvariti status stalnog boravka, ali stara dugovanja ostaju i, naravno, rastu sa kamatama. Međutim, mnoge policijske uprave još uvijek koriste stari zakon i svojim strankama guraju zahtjeve za privremeni boravak.

Na ruku povratnicima idu i prošlogodišnje izmjene Zakona o socijalnoj skrbi, po kojima su osobe sa stalnim boravkom izjednačene sa hrvatskim državljanima. Međutim, iako je na snazi već devet mjeseci, ovaj zakon još nije zaživio u općinama i gradovima, koji i dalje inzistiraju da korisnici programa socijalne pomoći moraju imati hrvatsko državljanstvo.

One koji uspiju sve ove prepreke savladati čeka dobivanje hrvatskog državljanstva, čija je cijena 1.500 kuna. I to sve za jednu osobu, dakle računi rastu sa brojem članova obitelji.

Težak i dug put do državljanstva ili bar do statusa stalnog boravka započinje na odjelu za strance u policijskim postajama, gdje se već pri prvom susretu povratnicima često daje do znanja da nisu dobrodošli. Udruga Projekt građanskih prava Sisak više od decenije pruža besplatnu pravnu pomoć na području Banije, a posljednjih godina i novim-starim građanima Siska. Predsjednica PGP-a Milana Kreća priznaje da se posljednjih godina suradnja sa policijskom upravom ipak poboljšala.

– Ne znamo što je bilo presudno za bolju suradnju. Ali, nažalost, i dalje su arogantni u direktnom odnosu sa povratnicima, koji uglavnom imaju negativna iskustva na policiji. Dešava se čak da neće zaprimiti zahtjev za prijavu privremenog boravka, što su svakako dužni učiniti. Umjesto toga, odmah im na šalteru kažu da nemaju pravo na privremeni boravak. Uopće nisu ili ne žele biti svjesni da su oni kao državni službenici dužni pomoći stranci – kaže Milana Kreća.

Sljedeći uvjet za ostvarivanje statusa privremenog boravka jest da povratnici moraju imati opravdanu svrhu boravka u Republici Hrvatskoj, što procjenjuje policija.

– Kod osoba koje ulaze u program stambenog zbrinjavanja ne bi trebalo biti problema, ali i tu je bilo slučajeva da policija nije vidjela opravdanu svrhu tog boravka. Poznajemo i situacije gdje je muškarcima povratnicima zbog učestvovanja u prošlom ratu odbijen privremeni boravak jer navodno predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, poredak i javno zdravlje, iako se protiv njih ne vodi nikakav kazneni postupak – govori Milana Kreća.

Policijske provjere

Nakon dobivanja privremenog boravka, novi problemi dolaze sa rigoroznim policijskim provjerama boravka na prijavljenoj adresi. Bez najave, policija kuca na vrata zaštićenog najmoprimca i ukoliko ga ne zateknu na adresi, za nekoliko dana u njegovom poštanskom sandučiću čekat će ga rješenje policijske postaje o prekidu statusa. Bio na pijaci, na kavi u gradu, kod prijatelja na selu ili u drugoj državi, povratniku biva isto.

– Bez ikakve dodatne kontrole, samo na osnovu jedne terenske provjere, policija povratnicima ukida ostvareni status privremenog i stalnog boravka, pa ljude praktički izbacuje iz Hrvatske, čak ako im još traje dobiveni status. To je apsurdno, jer povratnici posjeduju pasoš BiH ili Srbije sa kojim se mogu slobodno kretati i ne može nikakav Zakon o strancima i privremeni boravak u drugoj državi ograničiti slobodu tog kretanja. Nitko im nije oduzeo putovnicu i ne može se ljudima zabraniti da pet godina ne obiđu djecu van Hrvatske, a mnogi od njih zbog neriješenog zdravstvenog statusa odlaze liječnicima u Bosnu i Hercegovinu. Mi naše stranke upozoravamo da se, ako odlaze iz grada, pa čak i u Zagreb, bez obzira na to da li su u statusu privremenog ili stalnog boravka, obavezno jave policijskoj postaji – kaže Milana Kreća.

Povratnici-stranci padaju na policijskoj provjeri adrese u mnogim hrvatskim gradovima. Razgovarali smo sa jednim Riječaninom koji je, zbog činjenice da je u proceduri za rješenje statusnog pitanja, želio ostati anoniman. U Rijeci je naš sugovornik, zajedno sa suprugom, preuzeo stan jula 2010. godine, kada je i zatražio privremeni boravak. Poslije deset mjeseci čekanja odgovora, tek maja 2011. godine, stiglo je negativno rješenje po kome ovaj Riječanin ne može ostvariti privremeni boravak jer je navodno 24. aprila policija tokom svoje provjere utvrdila da ne živi u Rijeci, već u Bosni i Hercegovini. Uzalud je našem sugovorniku bilo objašnjavanje i pokazivanje pasoša da je u to vrijeme bio u Rijeci.

– Sa BiH nemam nikakve veze. Kroz BiH sam prolazio još dok je postojala Jugoslavija. Rođen sam u Crnoj Gori. Od 1971. do 27. novembra 1991. godine živio sam u Rijeci, potom sam izbjegao u Paraćin, odakle sam se vratio u Rijeku. Sin mi je ostao u Paraćinu – objašnjava ovaj Riječanin.

– Ja sam praktično ilegalac u Hrvatskoj. Dva puta sam se žalio i dva puta dobio isti, negativan odgovor. Slučaj je završio na Upravnom sudu. Nemam zdravstveno osiguranje, srčani sam bolesnik, odem na par dana u Srbiju kako bih napravio medicinske preglede, uzmem lijekove i vratim se nazad, u Rijeku. Nemamo nikakvih primanja, ponekad me neki prijatelj pozove da mu odradim nešto, ali to je rad na crno, ni to ne bih smio. Zbog tročlane porodice imao sam prije stanarsko pravo na stan od 74 kvadrata, a danas živim u stanu od 44 kvadrata od Fonda za stambeno zbrinjavanje – objašnjava svoje probleme ovaj 63-godišnji Riječanin bez statusa u Hrvatskoj.

Računi i dugovi

Međutim, i povratnici sa statusom imaju probleme. Najveću glavobolju zadaju im dugovanja za zdravstveno osiguranje, koja svakog mjeseca rastu zajedno sa kamatama.

– Imamo primjer povratka jednog bračnog para u statusu stranca na privremenom boravku, gdje suprug ostvaruje pravo na starosnu mirovinu i regulira zdravstveno osiguranje za sebe i suprugu, čak oboje dobivaju zdravstvene iskaznice, ali pored toga supruga dobiva uplatnicu za plaćanje tog istog zdravstvenog koje je suprug već regulirao preko svoje mirovine. Porezna uprava godinama je tereti računima, a dugovi su se već popeli na preko 10.000 kuna – navodi jedan od brojnih primjera Milana Kreća.

Naime, taj je bračni par upao u pravnu zavrzlamu. Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju kaže da svi građani Republike Hrvatske imaju iste uvjete i pravo na zdravstveno osiguranje, što znači i stranci sa reguliranim statusom. Međutim, Zakon o zdravstvenom osiguranju stranaca u jednom članku ističe da samo stranci sa stalnim boravkom imaju prava kao i građani Republike Hrvatske.

Kako saznajemo, jedino porezna uprava u Puli bilježi slučajeve otpisa dugovanja za zdravstveno osiguranje srpskim povratnicima. Ostale porezne uprave procjenjuju da i dvočlane obitelji sa ukupno 500 kuna penzije imaju dovoljno za život i plaćanje zdravstvenog osiguranja. Jedino pravno oružje je uporno pisanje žalbi i zahtjeva za otpis dugovanja. Konačna stanica tog puta je upravni spor, koji građani uglavnom gube.

Srpske povratnike u gradovima muče i uslovi mogućeg otkupa stana.

– Rado bi oni otkupili stanove, ali pod sadašnjim uslovima to je nemoguće. Većina njih nema nikakva primanja, u čekanju su mirovina koje će im, u najboljem slučaju, iznositi nešto sitno iznad 1.000 kuna, a s time ne mogu otkupiti stan. Osim nepovoljnih uslova otkupa i kreditne nesposobnosti, bivšim nosiocima stanarskog prava a sadašnjim zaštićenim najmoprimcima najveći je problem što pravo otkupa stana nije nasljedno – kaže Milana Kreća.

Povratnici teško mogu ispuniti kriterije

Povodom povratka u gradove, izbjeglička udruženja iz Srbije poručuju da je ukidanjem stanarskog prava učinjena velika nepravda, jer program stambenog zbrinjavanja i status zaštićenog najmoprimca nikako ne mogu zamijeniti status ostvaren prije rata devedesetih.

– Sve je urađeno da se taj povratak spriječi. Hrvatska se na više strana ogradila, prvo je napravila jedno sito kroz koje su samo rijetki prošli da bi uopće upali u program za stambeno zbrinjavanje, a nakon toga slijedi niz drugih kriterija koje naši povratnici teško mogu ispuniti. Osim toga, nije dozvoljen otkup kao početkom devedesetih, ali ni otkup koji sada vrijedi u istočnoj Slavoniji, gdje je dozvoljen nasljedni otkup po povoljnijim cijenama – ističe Milojko Budimir, predsjednik Asocijacije izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske.

– Hrvatska, koja se diči evropskim standardima demokracije, ne želi riješiti ovaj problem. Mogla bi se ugledati na primjer susjedne, mnogo siromašnije Bosne i Hercegovine, gdje je politička situacija još uvijek nesređena i kompliciranija nego u Hrvatskoj, ali su stanarska prava vraćena svim građanima, po povoljnijim uslovima nasljednog otkupa. Ali, za to treba politička volja – dodaje Budimir.

Na kraju, od marta do decembra prošle godine u Ministarstvo regionalnog razvoja stiglo je 1.200 zahtjeva za otkup stanova izvan područja od posebne državne skrbi i Podunavlja. Do sada još ni jedan nije potpisan.