S Hitlerovim avionom preletio Rusima

U zrakoplovu Luftwaffea bombardirao je u siječnju 1942. njemačku kolonu u Rusiji, da bi u lipnju iste godine, avionom Dornier Do-17z, preletio Sovjetima. Ispitivao ga je zloglasni šef Staljinove tajne policije Lavrentij Berija, a Hitler mu je potpisao osmrtnicu. Nakon prestanka ratnog kaosa, Tito mu je poslao telegram zahvale jer je oborio svjetski rekord u broju padobranskih skokova: slaveći u svibnju 1950. Brozov rođendan, u samo 16 sati skočio je s padobranom čak 75 puta.

Sve to su dijelovi biografije Milivoja Boroše, 91-godišnjeg pukovnika avijacije koji će 25. lipnja obilježiti 70 godina od dramatična preleta Sovjetima u zrakoplovu njemačke vojske, ali s hrvatskom posadom. Boroša u stanu na zagrebačkoj Trešnjevci goste dočekuje s pripremljenom dokumentacijom, fotografijama i bilješkama događaja koji su mu obilježili buran život. Letio je za pet vojski: bio je narednik u zrakoplovstvu Kraljevine Jugoslavije, pilot-navigator NDH-a, pilotirao je za Luftwaffe i sovjetsku avijaciju, da bi u mirovinu, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, otišao kao pukovnik Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.

Pogreška s namjerom

Rođen je u Zagrebu 1920. godine. Kako je volio slikati, krenuo je u Obrtnu školu, no zbog neimaštine je ubrzo, 1. listopada 1938., otišao u vojsku Kraljevine Jugoslavije. Nakon obuke u Novom Sadu, premješten je u Divulje, a potom u Boku kotorsku, gdje je dočekao rat i kapitulaciju 17. travnja 1941.

– Kad sam se 22. travnja vratio u Zagreb, dočekao me poziv za regrutaciju u vojsku NDH. Završio sam u Komandi zrakoplovstva, Švarcovu domu. Tu smo se i počeli grupirati: jedni su bili za NDH, drugi protiv. Na čelu naše antifašističke grupe bio je Arkadije Popov, a pozdravljali smo se sa “Za slom – spremni” – kaže Boroša, kojeg su rasporedili kao mehaničara u Greifswaldu na Baltičkom moru.

Već je tada počeo planirati bijeg; roditeljima je rekao da namjerava preletjeti Rusima i boriti se protiv fašizma. No, kako je bio mehaničar, nije letio na front, pa se prijavio u pilotsku školu. Ondje su ga školovali za navigatora i raspodijelili u 5. zrakoplovnu bombardersku posadu Hrvatske zrakoplovne legije, čija je lokacija bila najprije kraj Vitebska, a poslije, u prosincu 1941., na aerodromu zapadno od Moskve.

– Počeli su nas raspoređivati na borbene zadatke na liniji fronte. Tada sam i bombe bacao pasivno, što znači da sam na ruske položaje bacao bombe koje nisam aktivirao. No, 26. siječnja 1942. odlučio sam baciti bombe gdje i kako treba, i to namjerno, a ne pogreškom – prisjeća se Boroša, kojem je toga dana zapovjeđeno da bombardira ruske položaje zapadno od Rževa.

– Približavajući se ruskim položajima, primijetio sam njemačku motoriziranu kolonu. Kad sam je spazio, viknuo sam “Rusi!” pa nitko od posade nije znao na koga zapravo bacam bombe. Eksplodiralo je tada dvadeset bombi, svaka po pedeset kilograma. Štabu je raportirano što sam napravio, pa su me odmah skinuli s letenja i zaprijetili mi vojnim sudom.

Poljubili rusku zemlju

Nakon osmodnevne zatvorske kazne, Boroša je vraćen u Zagreb, gdje je tražio vezu za odlazak u partizane, no bez uspjeha. U međuvremenu, Hrvatska zrakoplovna legija se rasformirala i nedostajalo je pilota. Boroša se tada javio na raport i zatražio da se vrati na front. To mu je i pošlo za rukom: upao je u posadu zrakoplova u kojoj su, osim njega, bili braća Oleg i Lav Okševski te Marko Zeljak, radiotelegrafist iz okolice Varaždina. Cijela je posada bila antifašistička osim Zeljka, pa su odmah počeli dogovori za bijeg i prelet Sovjetima, što se i dogodilo 25. lipnja 1942. Toga dana, prije ulaska u avion, morali su iz Zeljkova pištolja izvaditi udarnu iglu.

– Dobili smo zadatak da iz Königsberga preletimo na aerodrom u lenjingradskoj regiji. Kad su svi počeli slijetati, mi smo u brišućem letu krenuli prema liniji fronte. Tada smo Zeljku prerezali kabel radiostanice i gurtne padobrana te ga obavijestili da letimo za Sovjetski Savez i upozorili da ništa ne poduzima. Tijekom preleta, na nas su pucali Nijemci, ali i Rusi, koji su nam probušili krilo. Napao nas je i ruski lovac, po kojem je Zeljak htio pucati, ali ga je Lav onemogućio udarivši ga raketnim pištoljem po glavi. Nakon više od tisuću kilometara, sletjeli smo u selo Tarasovo, kraj grada Višnji Voloček. Seljani koji su krenuli prema nama počeli su bježati kad su uočili njemačke oznake, no onda ih je Lav zazvao na ruskom; odazvala mu se jedna žena, zvala se Ekatarina Titova. Izgrlili smo se i izljubili, bacili na tlo i poljubili rusku zemlju. Kolhozovci su isprva bili začuđeni, a onda smo im objasnili da smo jugoslavenski piloti i antifašisti – pripovijeda Boroša.

Iste je noći odveden u moskovsku Lubjanku, gdje ga je ispitao sam Lavrentij Berija.

Osam mjeseci u Lubjanki

– Odveli su me u prostoriju u kojoj je bio Berija sa dvadesetak oficira. Svi su šutjeli, a Berija me upitao: “A zašto ste preletjeli u Sovjetski Savez?” Rekao sam mu da je moja zemlja porobljena i da sam se došao boriti protiv fašizma. Par minuta me ispitivao i o pojedinostima leta te najavio da ćemo se još vidjeti – sjeća se Boroša.

No, Beriju više nije vidio. U Lubjanki je bio osam mjeseci, a potom je prebačen u drugi zatvor. I dok je Borošina majka primila obavijest o smrti sina “borca protiv boljševizma koji je nestao na istočnom bojištu”, s potpisom Adolfa Hitlera, Boroša je pisao Staljinu i tražio da ga prebace na front. No, ostao je u ruskom zatvoru, gdje je čitao “Hamleta” na hrvatskom, pisao svojom krvlju i slikao autoportrete. Smatrali su ga špijunom, sve dok u SSSR, u svibnju 1944., nije stigla jugoslavenska vojna misija: tada je oslobođen, pa poslan u rusku avijaciju.

Nakon povratka u domovinu, Boroša je ostao u ratnom zrakoplovstvu, a 17. svibnja 1950. oborio je svjetski rekord u skakanju padobranom i to kao rođendanski dar predsjedniku FNRJ. “Čestitam 58. rođendan i isporučujem najtoplije želje zrakoplovaca naše jedinice. Živio nam, druže Tito!”, stajalo je u njegovu brzojavu Josipu Brozu, maršalu posljednje države za koju je letio samozatajni i hrabri Zagrepčanin uzbudljive biografije.