Drugu Mići ne pakovati

Lanjsko sramotno hapšenje Josipa Boljkovca, prvog ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske i bivšeg partizana, kojeg su Karamarkovi jurišnici priveli pod optužbom za ratni zločin, izazvalo je ogorčenje u antifašističkom dijelu javnosti. Iako se svi načelno slažu da nijedan zločin ne smije ostati nekažnjen, teško se oteti dojmu da je privođenje starca bila Karamarkova predizborna predstava, u službi njegovih osobnih političkih ambicija koje su kasnije isplivale na površinu. One su uključivale približavanje desnim snagama što pokušavaju rehabilitirati državu protiv koje su se antifašisti borili ili barem izjednačiti krivnju ustaša i partizana za počinjene zločine.

Rasplet slučaja Boljkovac pokazao je sav diletantizam Karamarkovih istražitelja: najprije su Boljkovcu pripisivali puno šire ovlasti, da bi se kasnije utvrdilo kako on po funkciji ne može biti odgovoran za zločin počinjen u Karlovcu 1945. Pošto je odvjetnik Anto Nobilo otkrio dokument koji je potvrdio Boljkovčevu nevinost, priča silazi s naslovnih stranica. Karamarko se nije ispričao čovjeku s kojim je bio u istoj stranci na početku devedesetih, a Boljkovac je najvjerojatnije ne bi ni prihvatio.

Lakoća etiketiranja

Međutim, počela je priča o Savi Zlatiću, legendarnom liječniku iz partizanske bolnice na Petrovoj gori, kojeg je sa strijeljanjima u Karlovcu povezao sam Nobilo, otkrivši da je dokument koji Boljkovca oslobađa krivnje potpisao izvjesni drug Mićo. Iako je Nobilo izjavljivao kako želi zaštititi identitet te osobe, najvjerojatnije ga je upravo on otkrio tjedniku “Nacional”, u kojem je početkom ove godine izišao tekst novinarke Jasne Babić naslovljen “Zločinac, a ne Titov heroj”. Da bilo koga s Korduna upitate prepoznaje li koga u tom opisu, vjerojatno bi liječnik Zlatić bio posljednja osoba koju bi spomenuli. To nije spriječilo novinarku da donese zaključak o “zločinačkom profilu” i da Zlatića prozove kao osobu isključivo odgovornu za likvidaciju 21 “narodnog neprijatelja”. Novinarka Savu Zlatića naziva herojem-zločincem, a njegovo sudjelovanje u dokumentarnom serijalu o Titu Mire Šuvar i Lordana Zafranovića smatra skandaloznim.

Uvažavajući svu bol obitelji ubijenih bez provedenog sudskog postupka, nije jasno zašto se svaka partizanska žrtva automatski smatra nevinom? Kada se bolje pogledaju okolnosti u kojima su se 1945. donosile odluke, ispada da je Zlatić ili u potpunosti nevin ili da se za zločin može optužiti čitav NOP. Naime, Zlatić je u to vrijeme bio sekretar Okružnog komiteta u Karlovcu i doista je u ratu nosio nadimak Mićo, kao i potpisnik dokumenta koji je Nobilo otkrio u Hrvatskom državnom arhivu.

Povjesničar Đuro Zatezalo, ponajbolji poznavatelj prilika u karlovačkom kraju u ratu i poraću, kaže:

– Zlatić je čovjek koji je u jeku ustaških zločina došao među srpsku sirotinju na Kordunu i pomagao joj da opstane. Bio je uvijek na liniji ljudskosti i bratstva i jedinstva. Da, zvali su ga Mićo, ali on uopće ne mora biti taj drug Mićo, jer su taj nadimak imali mnogi, možda i neki drugi članovi Okružnog komiteta. Zanima me zašto prvo nije rečeno kako se strijeljani zovu, tko su, što su, kada su rođeni i čime su se bavili za vrijeme rata? To bi dosta pomoglo.

I Juraj Đuka Hrženjak, ugledni antifašist i partizan, poznavao je Zlatića i ne dvoji o kakvoj je osobi riječ.

– Danas je teško govoriti o onom vremenu. Bilo je to vrijeme kada neprijatelj još nije bio do kraja poražen, vrijeme psihoze. No, Savo nije zločinac, nije odgovoran za strijeljanje! Okružni komitet bio je kolektivno tijelo, ako je neki Mićo potpisao dokument, odgovoran je kao i svi ostali. Savo je bio sekretar, ali u Komitetu je bilo još Mića – kaže Hrženjak, ističući kako je osnovni ton procesima i obračunima s ljudima koji su tada bili politički nepodobni ili služili okupatoru davao Centralni komitet.

Okorjeli antifašist

Isti je taj CK na čuvenom kordunaškom procesu na smrt osudio grupu Srba, koji su u doba najveće apatije uzrokovane ustaškim genocidom ideološki zalutali i sastavili nikada raspačan letak protiv NOB-a. Andrija Hebrang i drugovi iz CK-a osudili su ih na smrt: kada su tako prolazili partizani, ne čudi što bi i oni sa suprotne strane završavali na isti način.

Drugim riječima, ako je Savo Zlatić doista i potpisao smrtnu presudu, kriv je upravo onoliko koliko je kriv bilo koji drugi član Okružnog ili Centralnog komiteta ili bilo koji drugi ideolog tadašnjeg NOP-a. Danas, sa sadašnjim pogledima na ljudska prava, nemoguće je donositi pravedne zaključke o ratu i vremenu neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.

Nije zgorega istaknuti da je Savo Zlatić bio Hrvat iz Istre, koji je svoje srpsko ime nosio kao uspomenu na solunskog dobrovoljca, prijatelja oca mu Matka. Savo, intelektualac i humanist koji je znao gdje mu je mjesto kada se u ljeto 1941. pojavio među srpskim seljaštvom Korduna sa željom da ga brani od istrebljenja, jednako je teško primio i egzodus 1995., kada su nakon izgubljene bitke svojih nacionalističkih vođa Srbi ponovno morali napuštati svoje domove. O tome je progovorio i u knjizi koju je na temelju zapisa iz njegova ratnog dnevnika priredila Mira Šuvar: “Prolaze kolone na tisuće ljudi volovskim koracima po hrvatskoj zemlji. Steru se volovske zaprege, a u kolima mala djeca čvrsto pritišću uza se svoju najdražu igračku. Jedna povorka vijuga prema autoputu, zatim njime prema Beogradu, a druga prema Bosanskoj krajini. Volovskim koracima odlaze Srbi iz svoje hrvatske djedovine.”

Prateći odlazak Srba, Zlatić se u knjizi prisjeća ustaških pokolja koje su devedesetih velikosrpski nacionalist iskoristili za manipulaciju svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj. Za njihov odlazak nakon “Oluje” odgovornim smatra hrvatski i srpski nacionalizam, protiv kojeg se borio cijelog života. Antifašist od početka do kraja, borac protiv talijanskog fašizma, ustaškog režima i njemačkog okupatora, čovjek koji je u ratu spasio stotine ranjenika na Petrovoj gori, nije zaslužio da ga se pet godina nakon smrti tako olako proglašava ratnim zločincem.