Nema razgovora o smanjenju plaća

Jedan tekst o vašoj tužbi za poništenje jesenskog kolektivnog ugovora u zdravstvu bio je nedavno naslovljen: “Upoznajte sindikalisticu koja pomaže Vladi uštedjeti novac”. Vi ste na tekst reagirali, ali otkud percepcija da pomažete Vladi?

– Tada se ugovaralo za 65 tisuća zaposlenih u zdravstvu, a najveći sindikat te djelatnosti, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi koji vodim i koji ima 20 tisuća članova, bio je izbačen iz pregovora. Pozvali su nas iz Ministarstva zdravstva i rekli da je pregovaranje gotovo jer su se oni dogovorili s dva strukovna sindikata, Hrvatskim liječničkim sindikatom i Hrvatskim strukovnim sindikatom medicinskih sestara, te još jednim malim sindikatom djelatnosti. Nisam to mogla prihvatiti jer se nismo dogovorili o 18 točaka i jer nema šanse da se dogovaram ispod stola.

Što je bilo krivo?

– U sustavu ima oko 12 tisuća liječnika, a u tom ugovoru, koji je zapravo “sačekuša”, jer je bivša vlada odredila da će se primjenjivati od 2013., njih oko 6500 dobilo bi kroz institut dežurstva i pripravnosti povećanje plaća od oko 500 eura, a da u isto vrijeme specijalisti u bolnicama koje ne obuhvaćaju ti instituti ne dobivaju ništa. Liječnici sa subspecijalizacijama dobit će dodatke od 15 posto, a zaobiđeni su inženjeri radiologije, laboranti, kemičari ili fizičari s nuklearne medicine. Za nekih 12 tisuća sestara ugovoreno je povećanje plaća za šest posto, dok ništa nisu dobile sestre iz najtežih radilišta u zdravstvu, kao što su onkologija, intenzivna, traumatologija ili kardiokirurgija. Od 65 tisuća ljudi, 70 posto nije dobilo ništa. Nisam potpisala taj ugovor zato što je nepravičan, dogovoren ispod stola i, treće, zato što nema vlade koja će za to osigurati 800 milijuna kuna. Bivši ministar Darko Milinović govorio je da radim za SDP, ali da je ostao na vlasti pitala bih ga odakle mu taj novac.

Pet mudraca

Došlo je do nepravde zbog međusobne konkurencije sindikata?

– Moj sindikat okuplja sve struke, od portira do liječnika, i veliki sam protivnik strukovnih sindikata, pogotovo u ovako bitnim javnim službama. Naročito sam jurišala na institut pripravnosti po kojem se plaća za nerad. Predlagala sam da konačno idemo plaćati taj nesretni rad. Pa koja država plaća nerad? Nije to branjenje Vlade, to je ukazivanje na nešto nenormalno.

Prošlog tjedna počeli su pregovori o temeljnom kolektivnom ugovoru, na koje je došlo samo pola sindikata, među njima i vaš. Koliko će te razlike oslabiti poziciju sindikata?

– Mi u sindikatima gubimo povjerenje naročito otkako nismo znali iskoristiti onih 800 tisuća potpisa koje je pet čelnika sindikalnih središnjica zamijenilo za truli kompromis s bivšom vladom. Zagovarala sam tada da idemo u novu peticiju jer smo znali da će bez referenduma kolektivni ugovori opet doći na dnevni red. Drugi primjer je ovaj Vladin prijedlog Zakona o reprezentativnosti sindikata, zbog čega opet prozivam tih pet mudraca koji se nisu mogli dogovoriti znači li reprezentativnost središnjice 50 ili 100 tisuća članova, a zapravo se nisu mogli dogovoriti oko svojih fotelja. Nisu uspjeli dogovoriti vlastiti zakon, a sada je Vlada izašla s prijedlogom u koji je, da bude još gore zlo, ubacila i članak o kolektivnim ugovorima iz Zakona o radu.

Time mijenja upravo onu odredbu za koju se skupilo 800 tisuća potpisa, pa se kolektivni ugovori nakon isteka više neće moći neograničeno produženo primjenjivati, već samo tri mjeseca. No čini se da Sabor sada nitko ne priječi da to usvoji?

– Sad vi mene pitate što ćemo mi poduzeti. Pa svih naših pet sindikalnih mudraca u Gospodarsko socijalnom vijeću mjesecima zna da Vlada ide s tim, ali nisu ništa poduzeli. Ne diže se akcija nakon što Sabor usvoji zakon. A građane su već jednom prevarili, tko bi im sada došao?

Monopol u GSV-u

Što kažete kada Vlada tvrdi da je nelogično da kolektivni ugovori mogu beskrajno trajati?

– Sindikalac sam koji je veliki protivnik korištenja mogućnosti da nešto beskrajno traje i uvijek sam bila inicijator procedure za kolektivno pregovaranje prije isteka ugovora. Moramo sjesti za stol i u dobrim i u lošim vremenima, ali pojedini sindikati, iako su svjesni da neka prava više nećemo moći ostvariti, kažu da će to trajati do vječnosti. No ne bih krivila samo sindikate, jer kad bi mi imali poštene poslodavce ne bi se imali čega plašiti. Ako bi rok za pregovore nakon isteka ugovora trajao samo tri mjeseca, mi bi znali ubaciti u petu brzinu. No pogledajte ove naše “poslodavce”. Oni bi tada mogli zatezati tako da ništa ne dogovorimo.

Možda bi to ograničenje roka samo prisililo sindikate da se jače mobiliziraju?

– Znam što me pitate, ali ovi ljudi koji sada vode središnjice ne mogu ništa takvo organizirati. Oni imaju monopol u GSV-u i odlučuju o sudbini svih sindikata, a morate znati da je izvan središnjica organizirano 100 od 400 tisuća ljudi, uključujući i pojedinačno najveći sindikat PPDIV i moj sindikat koji je treći po veličini.

Vlada je krenula oštro na skoro sva prava. Kako će se vaš sindikat postaviti?

– Shvatili su da je za ukidanje regresa i jubilarnih nagrada ove godine kasno i odustali od dara za djecu, ali javlja se božićnica i nešto mnogo opasnije jer zadire u formulu izračuna osnovne plaće, a to je onih 0,5 posto na godinu radnog staža, kojih žele smanjiti na 0,2 posto. O tome ne želimo razgovarati, jer su bili rekli da neće dirati plaće ako budemo razgovarali o dodacima.

A božićnica?

– Ona je na dnevnom redu za ovu godinu, a za iduću još regres i jubilarne nagrade, i tu će sindikati javnih službi morati sjesti za stol. Mi znamo u kakvoj je situaciji ova zemlja. Ali vidimo i nešto drugo. Već godinama tražim reformu zdravstva i pokazujem gdje bez problema možemo uštedjeti milijardu kuna. Vlada nas pita kome će uzeti da bi nama dala, a ja im stalno govorim – sredite sustav. Ona mora odgovoriti zašto joj nije bitna ta milijarda, a bitno joj je da zdravstvenim radnicima uzme 140 milijuna kuna regresa i božićnica.

Zašto nema štednje?

Tvrde da u krizi ne mogu davati prava iz boljih vremena?

– Ako je došlo vrijeme da ne možemo imati neke stvari kao prije to onda vrijedi za sve. Meni je simpatično što je novi francuski predsjednik odlučio srezati vlastitu plaću. Kod nas kažu da bi to bila demagogija, ali ja mislim da je to pristojnost, jer ako si počeo od sebe, lakše ćeš reći ljudima da im se mora uzeti. Već smo se ranije odrekli povećanja plaća za šest posto. Ne može netko tko nema ništa učestvovati jednako kao onaj koji ima dosta.

Dakle, protiv ste ukidanja božićnica i regresa?

– Ne, spremna sam za razgovor, ali mi je dosta toga da ulaze u naše džepove, a da nesposobnim upravama ne pada ni dlaka s glave. Nije sporna ni božićnica ni regres, to je nešto o čemu treba razgovarati, ali trebamo dobiti odgovor zašto se u sustavu ne štedi.

Tražite da se najprije pokrenu reforme?

– Kada budemo plaćali rad, a ne nerad, u sustavu će biti novca. Tada neću morati pitati Slavka Linića kako ću ljudima objasniti da se trebaju odreći božićnice dok novac curi.

Vjerujete li da ministar zdravlja Rajko Ostojić može nešto napraviti?

– On zna sustav, a i ovo o čemu pričam. Dijagnozu je postavio, a sada mora odrediti terapiju. Imat će veliki otpor lobija i za to treba imati hrabrosti, ali sindikati opet nude pomoć. Do kraja godine vidjet ćemo krećemo li se u dobrom smjeru.

No ipak negdje ima preplaćenih, a negdje potplaćenih?

– Možda su neki sindikalci bili bolji od mene, pa imate plaćeno dopunsko zdravstveno, treći stup mirovinskog, itd. Ako me pitate je li to normalno u ovim vremenima, normalno je gdje ima novca i gdje nema dubioza. Božićnicu i regres trebao bi imati svaki radnik i da smo uređenija zemlja to bi bila 13. plaća. No nama se servira da u realnom sektoru toga nema i socijaldemokratska Vlada, koja bi se trebala sa sindikatima boriti da i ti radnici imaju kolektivne ugovore, kaže obrnuto, da će ih uzeti nama.