Tko se boji devalvacije još

Odjednom su se devalvacije počeli bojati čak i oni koji su je do jučer otvoreno zagovarali. Pitanje što se iza brda valja i je li to promjena tečaja kune, ponovno je postavila smjena dr. Željka Rohatinskog s čelnog mjesta u Hrvatskoj narodnoj banci. Ako odlazi čuvar zavjetnog tečaja, znači li to da se on više neće braniti? Ili da se, barem, neće braniti tako tvrdokorno kako je to činio dr. Rohatinski, koji nije priznavao čak ni utjecaj inflacije u zemlji. Tako je sve poskupljivalo, iz godine u godinu, samo je tečaj kune, odnosno cijena deviza ista već skoro dvije decenije.

Hoće li se to promijeniti pod palicom njegovog nasljednika i dosadašnjeg zamjenika, dr. Borisa Vujčića? Ne, nipošto, to se ne smije učiniti, sad nije pravi trenutak, odgovorili su čak i oni ekonomski analitičari, koji su do jučer tvrdili da bez slabljenja kune iscrpljena hrvatska ekonomija ne može naći izlaz iz mračnog labirinta kojim već odavno uzalud luta. Među njima je čak i dr. Guste Santini s tvrdnjom da je “stupanj slobode u ovako visokoj zaduženosti i ovakvom stanju hrvatskog gospodarstva potpuno sužen”. Vladimir Ferdelji se sada dosjetio da treba mijenjati Zakon o Narodnoj banci kako bi ona “postala suodgovorna za ukupnu ekonomsku politiku”. Sve je to točno i pametno, jedino što podsjeća na onu staru “ne crkni magarče dok trava ne poraste”.

Devize bez izvoza

U one davne dane Borislava Škegre, tvrdilo se da je tečaj uspostavljen ponudom i potražnjom na deviznom tržištu, što je jedino ekonomski opravdano. Kad je postalo očito da se na tom tržištu pojavljuju devize od stranih kredita i prodaje imovine strancima, a da je sve manje onih koje su zarađene izvozom, više nitko ozbiljan nije poricao da je kuna prejaka. Ali netko se odmah dosjetio spasonosne formule, po kojoj je propušten pravi trenutak za promjenu i da bi sada štete bile mnogo veće od koristi. Riječ je, naravno, o štetama za uvoznike, banke i njihove dužnike, a koristima za proizvodnju, zaposlenost i razvoj. Ali to su već detalji “za stručnu raspravu”, a ne za prezaduženi dio javnosti, kome su svi dnevni strahovi i noćne more vezani uz deviznu klauzulu.

Dr. Željko Rohatinski je imao drugi motiv. Za njega je čvrsti tečaj, oslonjen na euro, bio jedino oružje protiv inflacije, koje se on panično boji još od onih posljednjih godina nesretne Jugoslavije, kad je na čelu savezne vlade bio Branko Mikulić. A inflacija je neizbježna posljedica rušenja tečaja, ako sve drugo ostane isto. U prvom redu, ako ostane ista državna i paradržavna potrošnja, kao i preskupa i neracionalna organizacija društva. Za rastrošne vladavine Ive Sanadera, čvrsta kuna, odnosno njen čuvar dr. Rohatinski, tu su ulogu odigrali besprijekorno. Tada za devalvaciju zaista nije bio trenutak, iako je bez nje proizvodnja beznadno propadala, a nezaposlenost rasla drugom svemirskom brzinom. Ali barem su bankama tekli i med i mlijeko.

Ali zašto sad nije trenutak, iako su se poklopile dvije važne okolnosti koje joj idu u prilog? Prva je aktivnost Milanovićeve ekipe na sređivanju stanja u javnom sektoru. Ona je po prvi put otkad postoji samostalna Hrvatska smanjila državni proračun i to ne samo nominalno, već i realno, dakle kad se uzme u obzir i inflacija. Istovremeno, ona je pokazala namjeru da popravi položaj privrede i nizom drugih mjera, od skraćivanja rokova plaćanja do smanjivanja zdravstvenog doprinosa. U stalnim je sporovima sa sindikatima koji zastupaju one koji dobivaju plaće iz budžeta ili zaposlene u javnim poduzećima i to oko svake kune za božićnicu ili godine staža, čime je bivša vlast kupovala socijalni mir, ali i glasove. Uz sve to ona pokušava srediti stanje u društvu, sukobljavajući se s neredom u državnoj upravi, a još više u javnim poduzećima… Opasnost da neodgovorna država odmah pojede sve koristi devalvacije sada je, dakle, manja nego ikada prije.

Iz džepova građana

Druga važna okolnost je drastično smanjivanje potrošnje osiromašenih i nezaposlenih ljudi, što znači da više nema mogućnosti za poskupljenja robe i usluga za koje postoji konkurencija. Jedno s drugim, odgovorna država i pad potrošnje, stvorili su dobru priliku za devalvaciju prejake kune. Kako bi se izbjegla inflacija, država je prije toga trebala povući samo jedan potez. Trebala je zamrznuti sve monopolske cijene, o kojima i tako najčešće odlučuje ona sama. Ali, nije. Ona je krenula drugim putem, što je vjerojatno dovelo do toga da su i najžešći zagovornici slabljenja prejake kune, sada zaključili kako još treba pričekati na “pravi trenutak”.

Umjesto da zamrzne monopolske cijene, Vlada ih je, naime, povećala čime je unaprijed pojela efekte eventualne devalvacije. Povod za to je način na koji ona želi pokrenuti investicije, a preko njih i cijelo gospodarstvo. Umjesto da slabljenjem kune ojača prerađivačku industriju i stvori motivaciju za privatne investicije, ona je odlučila da ih pokrene sama. Država to može raditi samo na jedan način; preko javnih poduzeća. Nosioci razvoja postaju, dakle, najlošija i najneodgovornija među hrvatskim poduzećima. Investira se po državnoj komandi, a ne zbog ekonomske motivacije. A vrhovni zapovjednik, država, osigurava novac za investicije na najjednostavniji način. Tako da ga uzima iz džepova građana. Pri tom nije donesena ni odluka da se tako prikupljeni novac odvaja u posebne fondove, kako ga ne bi odmah pojeo sav taj koncentrirani javašluk koji se kod nas zove javnim sektorom.

Time je, zapravo, zaključena i rasprava o slabljenju prejake kune. Nažalost, rasprava o spašavanju hrvatskog gospodarstva tek predstoji.

Jedino je pitanje bez odgovora, kome je i zašto u svemu tome smetao dr. Željko Rohatinski. Kad se preskoče priče za zabavu javnosti, kao tko je s kim razgovarao oči u oči, a tko je koga zvao telefonom, ostaju samo tri suvisle riječi. Izgovorio ih je Rohatinski i one glase: “Neslaganje oko politike”. Što je bit tog neslaganja nije objasnio ni on, niti Milanović. A samo bi to otkrilo i kakve se promjene u radu Narodne banke očekuju nakon promjene guvernera. Što vladajuća ekipa očekuje od dr. Borisa Vujčića, odnosno bilo koga tko bi u ovom trenutku preuzeo taj težak i važan posao.

Zbog nedoumica oko tog, najvažnijeg pitanja, Vujčića je javnost dočekala s uvredljivim, pa i ponižavajućim komentarima. Kakav će on biti guverner? Isti kao i njegov dosadašnji šef, od koga je naučio sve što zna, glasio je odgovor većine ekonomskih analitičara i komentatora, uz zaista rijetke iznimke. Tako je, na primjer, dr. Dražen Kalogjera, u onoj jednoj rečenici kakvu u takvim prilikama objavljuju naše televizije, upozorio da je ipak riječ o novom čovjeku koji tek treba da pokaže… itd. Ali što je to što on treba da pokaže?

Tvrdoglavost mazge

Tražeći odgovor, ovaj autor ne može odoljeti, a da se ne posluži jednom starom, ciničnom konstatacijom legendarnog Johna Kenetha Galbraitha. On je, naime, napisao: “…u monetarnim pitanjima – jednako kao u diplomaciji – za postizanje osobnog uspjeha važniji su simpatična konformistička narav, dobar krojač i sposobnost da se vješto artikuliraju časovito pomodni financijski klišeji nego posjedovanje prekomjerno radoznalog istraživačkog duha”.

Neke od tih uvjeta Rohatinski sasvim sigurno nije ispunjavao. Njegova je narav konformistička u istoj mjeri, kao i u neke tvrdoglave stare mazge. Po tome on se, zaista, nije uklapao u Milanovićevo društvo japija, koji demonstriraju političku korektnost i (naivnu) vjeru da profesionalizam i timski rad sami po sebi rješavaju sve probleme.

Drugo i mnogo važnije je, što Rohatinski nije samo “vješto artikulirao časovito pomodne financijski klišeje”. On je čvrsto vjerovao da je očuvanje stabilnih cijena (čemu je služio čvrsti tečaj) njegovo poslanje, koje mora ispuniti pa makar propao svijet. Samim tim on je i sebe i Narodnu banku odvojio od svakoga tko smatra da je politika umijeće mogućeg i da ponekad treba napraviti korak nazad… itd.

Vladina politika pokretanja ekonomije investicijama, kakve one bile da bile, oslanja se na Johna Maynarda Keynesa. A upravo je on tvrdio da je u jednom osiromašenom društvu bolje izazvati inflaciju nego nezaposlenost. Borisu Vujčiću je zaista bolje da se ne ponaša kao klon Željka Rohatinskog.