Sistemski inducirana koma

Dragana Mladenović, Magda, Fabrika knjiga, Beograd, 2012.

Novu, sedmu po redu pjesničku knjigu u posljednje vrijeme vrlo prolifične pančevačke pjesnikinje zaista je, kako predlaže urednička bilješka, moguće čitati kao svojevrsni roman u stihovima. Kao i u dosadašnjim autoričinim knjigama, ponovno je na djelu razrađen konceptualni okvir koji ispunjava relativno čvrsto strukturiran narativ. S naglaskom na potonjem Magda se, napuštajući pjesničke instrumentalizacije izrazito nepjesničkih diskurzivnih obrazaca i strogo kodiranih formi te poigravanje birokratiziranim jezikom, još više udaljava od ranijih naslova poput Tvornice ili Omota spisa, naslanjajući se manje-više izravno na knjigu Rodbina iz 2010.

Taj je ‘roman’, ipak, prije svega prispodoba: poigravanje ovim izrazito inkluzivnim žanrom koji u svoje okrilje može primiti praktično sve, inzistiranje na pripovjednome, likovima (mahom epizodisti), različitim narativnim glasovima i svojevrsnoj polifoniji pruža sjajnu platformu za okupljanje i čvrstu funkcionalnu integraciju unutar pojedine pjesme prilično labavo organiziranih stihova te ‘malih-velikih’ tema kojim se bave. Cikluse možemo čitati kao poglavlja, pojedine pjesme kao epizode, no jedno je jasno: iako već prva pjesma funkcionira kao skica ili sažetak opsežnoga romana (samo djelimice ovog pred nama), ostajemo na području jedne visokokodirane (polifone) lirike.

Sedam cjelina

Knjiga, podijeljena u sedam cjelina (Pisac, Magla, Nega, Sedmica, Maira, Novembar i Sneg), podnaslovljena je ‘intermeco’ – što sjajno sažima njezin formalni i tematski aspekt. Intermeco je, naime, po definiciji nešto što dolazi između, međučin, komad koji se, poput pauze ili prodora, veziva koje spaja ili klina koji razmiče smješta između sva veća, nosiva entiteta. Ovdje se taj međučin – koma – smješta doslovno između života i smrti, postaje nekom vrstom međuživota, stanja ‘ni na nebu ni na zemlji’ koje objedinjuje onu pauzu i prodor, mirovanje i čin tvoreći idealnu, trodijelnu naratološku shemu. U toj se komi, u autoričinom prepoznatljivom, rudimentarnom i ogoljenom, maksimalno ekonomičnom stilu lišenom klasičnih figura (u čitavoj knjizi pronalazimo nekih desetak poredbi), uglavnom u kratkim, od telegrafski ispucanih stihova montiranim pjesmama, u kombinaciji dijaloga i monologa, odvija jedan sasvim pristojan, živ i višeglasan košmar.

Glasovi koje čujemo uglavnom su, kao i u prošloj i nekim drugim Draganinim knjigama, rezervirani za one kojima je taj glas sistemski zanijekan; zanimljivo bi bilo usporedo čitati knjigu 1871. (narativnost. patriotizam) jednoga drugog Pančevca, Dejana Čančarevića. Dok su u Rodbini to bile izrazito domaće uokvirene sudbine sada su protagonisti, sudeći po imenima, geografski izmješteni. No ove se priče – isprepletene biografije i male povijesti koje se jedne na drugu naslanjaju i međuprožimaju – mogu odvijati bilo gdje, u bilo kojem imigrantskom melting potu, nekom ponekad konkretnom, ponekad sasvim apstraktnom Velegradu – gdje god nije teško zamisliti ponižene i uvriježene s jednim temeljnim zajedničkim nazivnikom: eksproprirani i eksploatirani. Ponekad je teško sa sigurnošću reći što je košmar, a što intradijegetička stvarnost, no sudbine o kojima je ovdje riječ neka su vrsta našeg kolektivnoga košmara, onog potisnutog i nesvjesnog, pri čemu je to potiskivanje ideološki čin par excellence.