Afrobosanci u Beogradu

Sarajevskoj kazališnoj sceni trebalo je nakon ratova i depresije, dugih petnaest godina da stane na noge i počne stvarati iole ozbiljan teatar. U vremenu nakon Daytona, dok je na ulicama Sarajeva vladalo tmurno raspoloženje socijalnog i političkog beznađa, na pozornicama je vladala slična situacija: gledali smo predstave oskudnog estetskog dometa koje su ili koketirale s nacionalnim i vjerskim mitovima ili su na način primitivne zabave pokušavale podignuti raspoloženje potpuno obezglavljenog stanovništva.

Onda se konačno pojavila mlada generacija glumaca i redatelja, dovoljno obrazovana i osviještena da počne stvarati punokrvni teatar koji će postavljati današnja pitanja ljudima i vremenu.

Pranje ljage

Jedna od najznačajnijih predstavnica ove generacije je mlada sarajevska redateljica Selma Spahić. Ona je u dobi od samo 22 godine, sa studentima sarajevske kazališne akademije, napravila karizmatično “Buđenje proljeća” kojom je na žestoki način progovorila o problemima mladih ostavljenih na cjedilu represivnih režima i društvene dvoličnosti.

Slijedile su jednako provokativne “Kako sam naučila da vozim” i “Hipermnezija” koje u središte ponovno stavljaju mlade ljude, zarobljene u okovima društvene patologije ili svoje turobne memorije. Njezina posljednja predstava “Sumnja” prema tekstu Johna Patricka Shanleya i u izvedbi glumaca sarajevskog Kamernog teatra 55 bila je predstavljena na ovogodišnjim “Danima Sarajeva” u Beogradu. Mora se reći da ova manifestacija ima značajne veze sa Selminim umjetničkim i društvenim nervom: nakon mržnje i ratova, čiji eho još uvijek slušamo, mladi ljudi s raznih strana pokušavaju uspostavljanjem novih veza sprati dvadesetogodišnju političku ljagu za koju je odgovorna generacija prije njih.

Kroz priču o katoličkoj školi u njujorškom Bronxu, “Sumnja” govori o moći koju gledamo na svakom koraku i o pogubnom utjecaju koju ona ima po sudbine svakodnevnih ljudi. Komad koji je napisan još 1964. više je nego aktualan, jer teme kao što su pedofilija, ideološka isključivost i nacionalne predrasude, danas dobivaju novo ubrzanje.

Redateljica Selma Spahić u tom je smislu vrlo jasna: “U 21. stoljeću još uvijek živimo u vremenu ogromnih tabua i represije, za moju generaciju to je nepodnošljivo i zato moje bavljenje teatrom između ostalog predstavlja egzistencijalnu nuždu da se o tome govori.” Vrijedno je u ovoj predstavi kako sva ova pitanja neprimjetno izranjaju u estetski fino izbalansiranom konceptu mlade sarajevske redateljice.

Odlični novovalovci

Čvrstu dijalošku formu odnosa među likovima Selma Spahić je razbila sitnim detaljima sa snažnom porukom: u prostoru škole likovi koji igraju u strogim crnim uniformama katoličkih svećenika imaju ruke neprimjetno premazane kredom dok u sredini scene postoji i nepoznati element – bazen napunjen vodom.

Svaki dijalog, pun perfidnih optužbi i ideološkog bijesa, završit će se prljanjem uniformi kredom ili prolaskom kroz bazen. Na kraju, kada jedan obojeni učenik bude izbačen iz škole, jedan svećenik preseljen u drugi grad, kada moć potpuno zavlada i svi drugi potpuno zašute – glumci u crnim togama potpuno su bijeli od krede i mokri do kože.

Treba istaknuti i scenografkinju Mirnu Ler, kostimografkinju Sanju Džebu kao i četvoro aktera na sceni; Tatjanu Šojić, Ermina Brava, Maju Izetbegović i Jelenu Kordić, odlične sarajevske mlade glumce koji su već igrali u dosta izvedbi sarajevskog novog vala. Predstava “Sumnja” još jedan je uspjeh ove umjetničke generacije i dobra vijest za bosansko-hercegovačku kulturu u kojoj kreativnost i kritičnost polako zamjenjuje oskudnost i apatiju.