Tužno finale klasnih igara

Čudna svita muva se ovih dana u predvečerje oko zagrebačkih hotela, izdvojimo Sheraton ili Hotel Antunović kao najupadljivije. Svi su uzvanici presvečano odjeveni, propisno stilski neusklađeni, kao da su obiteljski grupirani, kao da su susjedi… a opet nikoga ne znate; kao da su sve sami plagijati, a onda, opet, ne možete tako o ljudima koji su se uredili. Kao da je vjenčanje, ali bez uočljive mlade i ženika. Ili su sve same djeveruše s pratnjom ili je grupno vjenčanje? Nije riječ o krizmi, iako je to relevantna opcija koja padne na pamet svakom prolazniku: ispada da je dvorište matične crkve još, čak i u ovo tužno konzumerističko vrijeme (ili upravo zbog njega), u svako proljeće referentna točka skupa krizmanika i obitelji.

Riječ je ovdje o maturalnoj večeri, “it-događaju” ili “Događaju u životu” domaćeg tinejdžera, kruni njezina/njegova obaveznog školovanja, “noći za pamćenje” ili tome sličnoj haj-skul patetici. Idiotski se osjeća svatko tko dira u posvećeno mjesto neke drugačije generacije ljudi, baš kao što se neprimjereno voajerski osjeća prolaznik ispred zagrebačkog Sheratona, kad upadne u priču iz druge galaksije, u vlastitom gradu. Ipak, interes za paralenim galaksijama navodno kolektivne socijalne svakodnevice jači je od usputne nelagode, jer “navodnost” suživota uvijek žulja.

Hipertrofija kapitalizma

Guši ta simulacija ravnodušnosti nad distinkcijama kakvu upadljivo, tijekom čitavog školovanja, njeguje domaća roditeljska kultura: upućeniji znaju da maturalna večer odavno više nije tek posljednja večera kolektiva u nježnoj dobi nego finale klasnih igara s višegodišnjim pripetavanjem, specifična i tužna demonstracija moći. Uostalom, nije uopće riječ o ekskluzivnom događaju jedne ekipe, nego inkluzivnom, kičastom, provincijalnom susretu čitavog obiteljskog stabla sa stasalim tinejdžerima, kao da sutra odlaze u izvjesno sretnu, ali daleku budućnost. Ili, neizvjesno sretnu, ali blisku budućnost – tu pojmovi još nisu čisti. Kakogod, maturalna večera prvo i prije svega određuje čitav komplet uzvanika u odnosu prema onome što oni sami – nisu.

Hipertrofija je ključno mjesto svake razine (domaćeg) kapitalizma, a ovdje nudi čitav katalog besmislica, lošu beskonačnost motivike uvezene iz američke kulture “ulaska u zrelost”. Na terenu skliske i uvijek analitički nezahvalne roditeljske kulture nameću se nostalgične usporedbe s događajem maturalne zabave/večere u vrijeme socijalizma: nekad ništa posebno, zaborava vrijedno.

Na još trusnijem terenu loših opreka popularnog/visokog, ruralnog/urbanog, moralnog/ne(nužno)moralnog, na kojem često operiraju ovakvi “fenomeni”, izabiremo dva najzanimljivija. Dvije školske opozicije: ozbiljno/ironijski, verbalno/vizualno. Punk je mrtav, rock je umro, neodadaista među tinejdžerima itekako nema, ali se svatko zdrav nada da će iz maturalnih toaleta i sveopćeg hajpa odnekud iskočiti karneval, ironijski moment, distorzija u bezobraznom motivu. Nema je i neće je biti, jer je maturalna večera seriozna institucija i, usput, socijalna diverzija bez premca. Nema ovdje niti verbalizacije događaja, nema medijskih panela o smjeru te dirigirane svečanosti: sve je slika uživo ili na fejsbucima, vizual, ikonički znak, no comment. Očuđujući efekt pogađa neupućene, ali još više daje misliti onima s viškom znanja. Treba se, dakle, otarasiti tog viška, pa ga pripovijedamo u skicama. Najprije važno: događaj od pristupnika/ice i njihovih sponzora zahtijeva pomno planiranje i pripremu od početka maturalne godine. Usuđujemo se primijetiti da je priprema ženskih toaleta mnogo zahtjevniji zadatak, a globalna modna industrija još potvrđuje takav status. U zagrebačkim okvirima to znači da se kupnja haljine bira po uzoru na nebrojene holivudske filmske i TV- uzore. Kupovina se po mogućnosti (koje su u malograđanskim okvirima, naravno, frankenštajnske) obavlja u nekom od svjetskih centara mode (ima jeftitinijh avionskih karata do New Yorka, da ne spominjemo europske prijestolnice), obilaze se specijalizirani dućani za maturalne i slične prigode (Sherri Hill), “skidaju” krojevi haljina za koktel s ovogodišnjih modnih editorijala. Nerijetke djevojke pucaju u sigurno i haljinu kupuju u salonima za vjenčanje: zašto da se lažemo!

“Investicija” za život

Ne znamo što je s maturanticama koje zajedno sa svojim nesretnim roditeljima ne mogu slijediti standardni budžet od nekoliko tisuća kuna za haljinu (zaboravili smo na cipele, plus torbicu, plus šminkanje i frizuru – kompatibilna stvar koju niti ne spominjete!), ali vijest je generalno loša: ne radi se o hiru zlatnozagrebačke “mladeži” niti omraženim, imaginiranim “cajkašima” s previše mafijaške love, nego o postavljenoj dominanti, novokomponiranom kapitalističkom standardu u kojemu se konačno vidi koja ti je, sine i kćeri, klasna legitimacija! Koji će, onda, roditelj vlastitu maturalnu nejač baciti u ralje tog nepokrenutoga socijalnog pokretača bez prebijene kune? Koji će si zagrebački tinejdžer dopustiti da se ne sredi po uzoru na najbolje primjerke s tuluma kakav se, po uzoru britanskih rejvera iz 1990-ih, održavaju u napuštenim skladištima i s obaveznom kotizacijom za upad? Neće biti pobune, neka će obitelj šutke, a neka s ponosom čekati da kćer zabljesne makar u posuđenoj majčinoj haljini Hervea Legera ili Marca Jacobsa. Pikirat će se haljinica Coccinelle, odijelo Huga Bossa, kao “investicije za čitav život”.

O kakvoj je, pak, estetičkoj i ideološkoj investiciji riječ, sigurno se ne isplati nagađati. Bez tumačenja o fluidnosti ženskog identiteta i analize nijansi razlike ženskosti i feminizma, možemo se tek lakonski sjetiti onoga što Angela McRobbie naziva “mijenom modusa ženskosti”, kad gledamo prizore visokostiliziranih i seksualiziranih mladih žena ispred hotela u kojem će plesati tu posljednju, maturalnu večer. Haljine za vrtnu zabavu na američkom Jugu, dobrotvornu zabavu, kraljevsko vjenčanje, statiranje pored ruleta ili Ferrarija na izložbi automobila: tako specifičan tip odjeće nije primjeren za običan tulumaški ples. Zato se mnoge maturanice odlučuju na prokušani model presvlačenja svečane u “civilnu” haljinu u drugom dijelu noći, kako su već vidjele barem na snimkama tipičnoga domaćeg vjenčanja. Momci s bankarskim lookom, djevojke s naglašenom “konvencionalnom ženstvenosti”, roditelji i rodbina kao bagaža neodređenog statusa. Kamo idu svi ti ljudi? Najprije na piće dobrodošlice (50-ak kuna), prethodno ohlađeno (100 kuna), zatim očevi plešu prvi ples s mladenkom-maturanticom i onda se, već po različitim modelima protokola, povlače da mladost uživa u posljednjim taktovima tko zna čega. Provincijalizacija poništava vlastiti pojam: “Tek kasnije, budi se grad…”