Markoviću nema tko da odgovori

Prošle je subote tiražni dnevni list naslovnicu posvetio jednoj izjavi Vlatka Markovića. Naučili smo da razni markovići pune stupce novina i TV ekrane svojim “mudrostima”, a i vulgarnostima. I nije stvar u tome. Pa ni u tome što se nogometaš Marković upustio u političko-povijesne teme. Ne, stvar je u tome da na njegovu izjavu do ponoći između ponedjeljka i utorka, osim izjave Građanskog odbora za ljudska prava nije bilo nikakve reakcije. Šef države, premijer, ministrica vanjskih poslova, ostatak nevladinog sektora – svi nijemi. Muk i tišina što odzvanjaju.

Tako ne smije biti. Prvi je čovjek HNS, naime, odaslao poruku koja dovodi u pitanje ono što piše u našem Ustavu, naime da je Hrvatska zasnovana (i) na antifašističkim temeljima, dok odsutnost reakcije na nju otvara dilemu o iskrenosti zaklinjanja u antifašizam, kakvoga ćemo potkraj ovoga mjeseca čuti s političke scene. Markovićevu se poruku nikako ne može smatrati njegovom privatnom stvari. Ona to nije, jer da jest – ne bi bila javno izgovorena. A što je on to izjavio?

Neće u Auschwitz

Čelni čovjek Hrvatskog nogometnog saveza, zloupotrijebio je Europsko nogometno prvenstvo da bi rekao, očito potaknut onime što rade ili će uraditi neke nacionalne reprezentacije za vrijeme boravka u Poljskoj, da on “neće igrače voditi u Auschwitz, nego će ih voditi da se poklone žrtvama komunizma”. Dakle, mada to nije u programu, niti ga je itko na to tjerao, našao je potrebnim javno reći kako hrvatski nogometaši pod njegovim vodstvom neće ići posjetiti najzloglasniji nacistički logor smrti iz vremena Drugog svjetskog rata. Uz to, na drugu stranu svoje povijesne vage, u lažnu ravnotežu, stavio je komunizam i žrtve komunizma, dajući im u svojoj viziji povijesti prednost nad žrtvama fašizma, a zapravo izjednačujući u zlu komunizam i fašizam.

Mogao bi netko reći: zašto se uzbuđivati zbog izjave Vlatka Markovića, osim ako je o nogometu? Pitanje bi bilo osnovano, kada bi samo on bio u pitanju. No, on je simptom jednoga stanja, a odsutnost reagiranja na njegovu izjavu zloslutna je potvrda tendencije što nije od jučer, da se – naime – tolerira u medijima, u obrazovnom sustavu i u politici bilo negiranje, bilo relativiziranje žrtava fašizma i zločinačkog karaktera naci-fašizma i svih njegovih nacionalnih inačica, uključujući ustaštvo, uz istodobno potenciranje nedvojbenih žrtava onoga što se nazivalo komunizmom u sovjetskoj varijanti i što se prakticiralo u svim sovjetskim satelitima (Jugoslavija je druga priča koja prelazi okvire ovoga osvrta).

Zabrinjava, dakle, šutnja onih koji su morali progovoriti kako bi (i sada) legitimirali Hrvatsku kao ono što ona (službeno) jest: demokratska država, sagrađena na temeljima antifašističke borbe iz Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata. I zbog toga pitanje: tko smo mi to zapravo? Jesmo li doista država svjesna svojih antifašističkih korijena i ponosna na njih, ili smo pak zemlja koja tek koristi antifašizam kao “smokvin list” da bi prikrila svoj željeni karakter?

Koketiranje a fašizmom, relativiziranje, pa i negiranje zločinačkog karaktera ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske, priče o stravičnom logoru u Jasenovcu kao o mjestu gdje su se izvodile operetne predstave, proglašavanje ustanka protiv okupatora i onih koji su im pomagali (kvislinga, evropskim rječnikom rečeno) četničkom pobunom protiv hrvatske države, ili pak doista bajkovita saga o dva ustanka, onome komunističkom, antihrvatskom i drugom, spontanom, narodnom, a za slobodu, sve su to dijelovi mozaika koji čine slojevitu i složenu sliku naša posljednja dva desetljeća.

Evropa šuti

U tome mutežu i metežu istine i laži, kojemu su dobrano kumovali naši mediji, obrazovni sustav, ali iznad svega politika (s izuzetkom drugog Predsjednika Republike Hrvatske), istina sve češće postaje žrtvom, dok nam se laž besramno ceri s novinskih stranica, iz propagandno-političkih knjiga koje se za smiješno niske cijene prodaju na novinskim kioscima (pita li itko: tko to financira?), iz TV serija od kojih se – što je valjda svjetski presedan – nakon emitiranja ograđuje institucija koja ih je “poslala u svijet”. Mediji što ih desničari ustrajno napadaju kao lijeve, pretvaraju se – objektivno – u njihove glasnogovornike, povijesni revizionisti imaju – pod “firmom” slobode misli i riječi – široko polje djelovanja, a svakoga tko se usudi usprotiviti im se, po kratkome se postupku proglašava “komunjarom”, “udbašem”, ili “jugonostalgičarom”. I to, za divno čudo, i dalje pali. Prošlogodišnjim izborima i – navodno – lijevoj vladi usprkos.

Pa tako mi šutimo, ali šuti i Evropa. Ona Evropa koja je također sazdana na temeljima antifašizma, koja se redovno i s dostojanstvom klanja žrtvama fašizma (jer, za razliku od nas, nije porušila spomenike koji su na njih podsjećali), koja – poput Britanije prigodom nedavnog dijamantnog jubileja Kraljice, preletom borbenih zrakoplova iz vremena Drugoga svjetskog rata – podsjeća na Zlo protiv kojega se borila i koje je pobijedila. A zašto Evropa šuti? Zato što joj je nametnut iracionalni strah od nepostojećeg komunizma, zapravo od ljevice koja bi – možda – mogla početi propitivati sustav što vlada, ili je nametnut u praktično cijelome svijetu.

Za volju antikomunizma koji je, iz razloga što ih ne treba zanemariti, što ne znači da ih se mora prihvatiti, tako drag nekim novim članicama Evropske unije, EU je – pod pokroviteljstvom “velikoga brata” s onu stranu Atlantika – voljna odšutjeti na manifestacije povijesnog revizionizma i izjednačavanje u zlu komunizma i fašizma. Doduše, samo kada je o novim članicama Unije riječ. U starim članicama, mada u nekima – u uvjetima krize – desnica bilježi uspon, građansko društvo promptno reagira na svaku pojavu, pa i naznaku neofašističkog ponašanja.

Hrvatska se mora ugledati na te etablirane evropske demokracije, a ne tražiti uzore u novim članicama kojima se pod plaštem antikomunizma tolerira neofašizam, jer su obrambeni zid prema Ruskoj Federaciji što je neki vide kao potencijalno opasnog suparnika u borbi za prekrajanje svijeta. Želi li biti vjerodostojna, želi li biti ono što njezin Ustav kaže da jest, Hrvatska ne smije šutjeti. A jasno je tko govori u njezino ime. Svi oni koji su Markovićevu izjavu odšutjeli.