Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije

Usred krize evropskog projekta koju sada prolazimo, čuju se glasovi kako je evropska elita nesposobna i zamisliti dubinu krize u koju nas vodi, kamo li da bi imala riješenja za izlaz iz nje. Propast cijelih društava u njenoj uobrazilji nije moguća, jer ona bi u pitanje dovela opstanak samog kapitalističkog sistema, a onda bismo svi, i vladajući i ovladani, bili gubitnicima. Što vlasti neće dozvoliti. Pa ipak, da su ih prilike nadrasle i da s njima ne mogu izaći na kraj, to je historijsko iskustvo koje su veliki dijelovi vladajućih slojeva već doživljavali u dva svjetska rata prošloga stoljeća. Entropija – “društvena šutnja“ – u centru sistema danas ponovo dozvoljava da mnoge evropske vlasti jedan dan ostanak, a drugi izlazak Grčke iz evrozone proglašavaju politikom bez alternative. Govore nam da većina glasača još nije napustila politički centar, no u njemu nekada socijaldemokratske stranke ubrzano gube naklonost javnosti, sve zbog svoje odluke da bezpogovorno služe sve zaoštrenijim “pravilima” koja stižu iz institucija EU-centra.

Tako je strukturirana politička scena i u zemljama Jugoslavije, bez obzira jesu li one članice, “zreli” ili “nezreli” kandidati za ulazak u EU. U nas se sada međusobno potpomažu, ali i zaklanjaju, čak tri geopolitička procesa, od kojih niti jedan jednoznačno ne radi za ljevicu: onaj potaknut “Prvim jugoslavenskim ratom” 90-ih. Zatim, nejasna budućnost integracija u dezintegrirajuću EU. Te, kao treće, još neizvjesna, ali već postojeća želja za nekim novim balkanskim ili drugačijim alternativnim grupiranjem na južnim rubovima Evrope.

Sve to događa se u državama i društvima u kojima radikalna ljevica nastaje ponovo i s mukom, nakon što je pretrpjela teške poraze od kontrarevolucionarnih snaga 90-ih. No, iza te vidljive bitke desnih i prečesto lažno “lijevih” na političkoj pozornici, ostaje zaklonjenom i od strane same ljevice netematizirana jedna dublja “izdaja”. Ona koja se dogodila još 60-ih i 70-ih g. prošloga stoljeća. Naime, vladajući su u tadašnjem društvenom sistemu (i onome što je sistem htjelo revolucionarno transcendirati), kako u partiji, tako i izvan nje, već tada masovno odustali od socijalizma. U krajnjoj konzekvenci: oni su ga izdali! Tek nakon toga na scenu su mogli stupiti ovi drugi, koji nemaju što izdati, jer u društvo solidarnosti i nadilaženja klasnih antagonizama nisu nikada niti vjerovali. A pošto smo uvjereni da svako društvo uvijek gaji intenzivan odnos spram svoje zadnje revolucije, zauzimanje stava spram nje i za nas je još uvijek moguće, pa dakle i nužno.

Biti ZA ili PROTIV revolucije nije nivo diskusije, nisu teme, koje bi danas favorizirao itko tko želi biti “realan” i umješati se npr. u spašavanje tzv. države blagostanja, ovdje odavna trokirajuće socijalne države, koja, uvijek isponova, za većinu ljudi nestaje pred njihovim preplašenim očima. Pa ipak takva reaktivna politika kao da postaje jedinom legitimnom lijevom strategijom odgovora na nove i nove ucjene neoliberalne agende. Da je socijalistička revolucija prijelaz od jednog oblika bivstvovanja – preuzmimo ovdje terminologiju Gaje Petrovića – k drugom, višem, u što je uračunat prekid, skok, “rupa” u bivstvovanju – to smo znali. No, stvari se nisu odvijale na način proizvodnje takve produktivne “rupe”. Ekstremna, prije no radikalna, promjena društvenog poretka desila se, naprotiv, na način kontrarevolucionarne maškarade. Krvave farse “povratka” u predsocijalističku prošlost. U njoj kao da se izgubila revolucija kao proces, kao epoha, a ne samo kao puki jednokratni akt. Još manje kao samo puki državni projekt jedne “nedovršive” države – socijalističke Jugoslavije.

Samo socijalistička revolucija je revolucija u najpunijem i najdubljem smislu. Ona koja ostavlja neizbrisiv trag za svu budućnost. A to stoga što je otvorena budućnosti, što uvijek iznova mora prekoračiti sve dosad postojeće. Zato ona ne može biti vezana onim prošlim, ali ga može nositi u sebi, kao ono neprošlo iz svoje nedavne budućnosti. Jer, koliko god mi lako detektirali kraj jedne revolucije (kao prekid u stvaralaštvu i stabiliziranje dosegnutog nivoa, pa onda i kao opaku regresiju postojećeg), ona je i nikad završavajući proces. Tako da, usprkos svemu i danas možemo govoriti npr. o samoupravljanju kao “permanentnoj revoluciji”, kako je to inkorporirajući baš autora “Izdane revolucije” Trockoga u svoj kasni rad, pokušao Predrag Vranicki.

Problem današnje obnove marksizma, koji se – u za sebe od sistema neprijateljskim uvijetima – teško ponovo razvija, jest da po tko zna koji put ponovo počinje mucajući. I to na dva, naoko suprotstavljena načina. Jedan je akademizam i pokušaj redukcije mišljenja revolucije na znanstveni pristup (ma koliko interdisciplinaran), koji politički najčešće završava u socijal-demokratskom reformizmu. Drugi je pak, pokušaj ne samo mišljenja, već i prakse revolucije, u civilnom aktivizmu, kao svojevrsnoj zamijeni ili, u najboljem slučaju, “osnažitelju” slabog radničkog pokreta. Nerazvijena strategija ovdje se često nadomješta borbenom retorikom, koja nije imuna niti na vulgarizacije, redukcionističkog promatranja svih društvenih odnosa kroz retoriku klasne borbe i sukoba naprednih i nazadnih klasa. Koja nije pogrešna, ali je često analitički nedostatna.

Tako se nekada odlikovani, filozofski pojam revolucije, našao pritisnut sa dvije strane, od kojih ni jedna ne drži puno do mišljenja kao revolucije. Među socijaldemokratima filozofsko zasnivanje socijalizma uvijek je primano sa skepsom. Među komunistima ono je izašlo iz mode nakon Staljinove smrti. Svima njima se, iz različitih razloga, čini da apstraktno filozofiranje odvraća od konkretne revolucionarne djelatnosti, pa samim tim igra reakcionarnu ulogu. Sve do pounutrenja reakcionarne fraze da socijalizam koji se gradi na osnovu jedne filozofije (ma kakva ona bila) mora nužno biti totalitaristički i vršiti nasilje nad čovjekom. No, ovdje i bez dubljeg ulaženja u složene probleme odnosa čina i misli (čije filozofsko preispitivanje inače zagovaramo), možemo ponoviti stav npr. jugoslavenskih praksisovaca kako mišljenje revolucije nije zapreka za revolucionarni čin, već njegov nezaobilazan preduslov i sastavni dio.

Zato mi ovdje ne plediramo za nikakvu nepovijesnu “sintezu” gotovih koncepcija i opozicija, ma koliko sve one pretendirale na to da budu marksističke. Ne pravimo nikakvu kampanju za “istinu i pomirenje” na post-jugoslavenskoj ljevici. Mi ne želimo nasilno sprovesti jedinstvo teorije i prakse, u onome što smo detektirali kao “sektorsku” razdijeljenost revolucionarne misli i prakse. Razdjeljenost na istine “teorije”, “politike” i “aktivizma”, koji to prečesto nisu. I koje baš to ustručavanje tjera u laž i nedostatnost. U neugodan osjećaj da nas, jednako kao i evropsku političku klasu, od koje smo uvodno počeli razvijati ovu kritiku, događaji nadrastaju, a da vrijeme nije nepovratno na ničijoj strani.

Mnogi među starijima u nas su “zaboravili”, a mlađi se ne mogu “sjetiti”, da je Marxova filozofija u sebi ujedinila “teorijski” sadržaj i “praktički” stav po kome razotuđenje nije moguće tek pukim promjenama unutar ekonomske ili neke druge sfere društva, već samo putem ukidanja rascjepljenosti čovjeka na rastavljene, izvanjski povezane sfere. Možda i zato današnjoj revolucionarnoj misli toliko nedostaje jedna smiona vizija budućnosti, jer ona – zbog pounutrene krivnje postojanja “realnih” socijalizama valjda – suviše potiskuje činjenicu da se socijalizam nije najprije javio kao realitet, već kao ideja. Kao pokušaj mišljenja jedne ljudske zajednice bitno drugačije od bilo koje dosad postojeće.

(Uvodni tekst konferencije, koju 15. i 16. 6. 2012. u Radničkom domu organizira Aktiv – prilog Novosti za teoriju prakse)