65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (10)
Ako se uzmu u obzir i pojedinačna naseljavanja, koja su najčešće bila izvan službene kontrole i organizacije, savezna kolonizacija iz Hrvatske u Vojvodinu trajala je, s manjim ili većim intenzitetom, sve do 1949. godine. Što su na kraju pokazali podaci? Mnogo toga, ali ne i pouzdan ukupni broj kolonista. Naime, u Vojvodini je bilo nekoliko kategorija naseljenika, od kojih neki nisu imali čak ni dozvole za naseljavanje, ali su se ipak zadržali tamo gdje su stigli. Računa se da je u Vojvodini samo do kraja 1945. doselilo čak dvije hiljade takvih obitelji. U pojedinim kolonističkim naseljima – Filipovu, Bačkom Brestovcu, Krnjaji i Čonoplji – bilo je, recimo, 1946. više od 900 domaćinstava bez riješenih molbi o naseljavanju.
Kolonisti su svoje molbe slali i na različite adrese, pa je i to stvaralo stanovite probleme u rješavanju njihova statusa. Primjer: do kraja 1946. samo Predsjedništvu Narodne skupštine AP Vojvodine, a ne Ministarstvu kolonizacije, bilo je predano čak 1.290 molbi iz Hrvatske. I to je bio jedan od razloga što su se stvarni i službeni rezultati kolonizacije dijelom razlikovali. U svakom slučaju, broj kolonističkih obitelji iz Hrvatske bio je mnogo veći od onog prikazanog, koji se preselio organiziranim transportima.
10.500 do 11.000 kolonističkih obitelji
U svojoj opsežnoj studiji “Sudjelovanje Hrvatske u saveznoj kolonizaciji 1945-1948. godine” Marijan Maticka uz ostalo kaže: “Potpune rezultate kolonizacije iz Hrvatske, koja se provodila na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji nije sasvim jednostavno pokazati. Kolonizacija je bila buran proces u početnim uvjetima mirnodopskog organiziranja državne vlasti i oblikovanja novih društvenih struktura. Iako je kolonizacijom organizirano i planski preseljavano stanovništvo, bilo je neplanskog, samovoljnog preseljenja ljudi, vraćanja preseljenih kolonističkih obitelji, administrativnih nesporazuma i nesređenih evidencija…”
Najpouzdaniji konačni podaci o kolonizaciji iz Hrvatske nalaze se u evidencijama Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodini i Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske. Komisija je registrirala sve prisutne kolonističke obitelji u Vojvodini po njihovoj republičkoj pripadnosti, a Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, odnosno njegov odjel za agrarnu reformu i kolonizaciju evidentirao je preseljenje kolonističkih obitelji savezne kolonizacije s, u njegovoj nadležnosti, uredno riješenim dokumentima. Dakle, podaci komisije govore sljedeće: iz Hrvatske je u Vojvodinu preseljeno ukupno 9.279 obitelji sa 52.868 članova, najviše u Bačku – 7.851 obitelj sa 45.390 članova. Slijedi zatim Srijem sa 1.030 obitelji ili 5.373 člana, te Banat sa 398 obitelji sa 2.105 članova. U taj broj nisu ulazile obitelji koje su se naselile u Baranji i hrvatskom dijelu Srijema.
Podaci Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske govore pak da su se u Vojvodinu kolonizirale 9.563 obitelji iz Hrvatske. Tu brojku u svojoj studiji “Agrarna reforma i kolonizacija u FNRJ”, napisanoj 1952. za potrebe tadašnjeg Ekonomskog instituta NR Hrvatske, iznosi Ante Mihletić, višegodišnji načelnik Odjela za agrarnu reformu i kolonizaciju Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske.
Međutim, Maticka se ne slaže s tim brojem, ističući da je u njega uključena kolonizacija Baranje i hrvatskog dijela Srijema, ali ne i preseljenje boraca-invalida i demobiliziranih boraca gardijskih jedinica. Ta su preseljenja, naime, znatnim dijelom bila ostvarena uz neposrednu pomoć Jugoslavenske armije i za neka od njih, kao i ona samovoljna, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva Hrvatske uopće nije bilo izdalo regularna rješenja, pa ih tako nije niti imalo u svojim evidencijama. “Sve to”, navodi Maticka, “daje mogućnost za pretpostavku o kolonizaciji oko 10.000 do najviše 11.000 obitelji iz Hrvatske u Vojvodinu, Baranju i hrvatski dio Srijema, tj. na konfiscirane njemačke posjede koji su saveznim Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji bili određeni za kolonizaciju. Naime, navedeni podaci Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodini ne sadrže podatke o kolonizaciji Baranje i hrvatskog dijela Srijema, dakle za oko 1.500 kolonističkih obitelji… Tu je još najvjerojatnije oko 1.000 obitelji koje su kolonizirane u rumskom, staropazovačkom i zemunskom kotaru. Prema tome, ukupan broj kolonističkih obitelji koje su iz Hrvatske kolonizirane po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji bio bi između 10.500 i 11.000 obitelji…”
Skup pothvat
Neovisno od savezne u Hrvatskoj je provedena i tzv. unutrašnja kolonizacija. Obuhvatila je oko 10.500 obitelji, gotovo isto kao i ona savezna. Njezina provedba počela je u proljeće 1946. godine, kad su mnoga brdska sela u Slavoniji, koja su tokom NOB-a najviše stradala, preseljena u plodnije nizinske krajeve. Unutarnja kolonizacija riješila je i pitanje tzv. dekolonista i “divljih” kolonista koji su svi odreda, ako su imali uvjete za kolonizaciju i ako se nisu bili ogriješili o tadašnje zakone, smješteni u za to određene objekte i darovani zemljom. Do 1. listopada 1946. obavljena je unutarnja kolonizacija 9.850 obitelji sa 45.796 članova. Najviše ih je bilo iz okruga Varaždin i Zagreb – 4.167 obitelji sa 21.558 članova, zatim iz Slavonije – borci NOR-a i bezemljaši – sveukupno 4.094 obitelji sa 16.732 člana, iz Dalmacije i Hrvatskog primorja 1.375 obitelji sa 6.279 članova, te iz Like, s Korduna i Banije 214 boračkih obitelji sa 1.227 članova.
U okrugu Osijek smještena je 4.091 obitelj, u okrugu Slavonski Brod 2.921, u okrugu Daruvar 2.430, u okrugu Bjelovar 367, a u okrug Baniju, Varaždin i Zagreb 41 obitelj. Iz Hrvatskog zagorja bilo je 21.558 kolonista, iz Slavonije 16.732, iz Dalmacije i Hrvatskog primorja 6.279, iz Like, Korduna i Banije 1.227 članova. Svaka je obitelj dobila od šest do 12 jutara zemlje, te stambene i gospodarske zgrade, a svaki je kolonist mogao, ako mu je to bilo potrebno, preko kotarskih zadruga nabaviti inventara u vrijednosti od 15.000 dinara. Hrvatska se inače u unutarnjoj kolonizaciji susrela i s jednim neobičnim pojmom – muhadžirima. Tako su se, naime, na lokalnom jeziku zvali izbjeglice iz Bosne koji su se tokom rata i okupacije svojevoljno smjestili u Slavoniju i Baniju, zauzevši na silu kuće i zemlju. Svršetkom rata svi oni su vraćeni u mjesta u kojima su živjeli prije izbjeglištva.
Kolonizacija je bila vrlo skup pothvat. Troškovi kolonističkih transporta u 1945. i 1946. godine, kad je intenzitet preseljena bio najjači, samo za Hrvatsku iznosili su tadašnjih vrtoglavih 3.361.142 dinara. Od toga su 63 posto činili troškovi prijevoza kolonista kamionima do željezničkih stanica ukrcavanja, na brodove je otpadalo samo jedan posto, 30 posto bila je prehrana kolonista, a šest posto sanitetski materijal utrošen u toku prijevoza. U tu svotu nisu bili uključeni troškovi prijevoza željeznicom što je išlo na teret vlade DF Jugoslavije, odnosno FNR Jugoslavije. Inače, troškovi prijevoza jedne kolonističke obitelji iz Hrvatske u Vojvodinu iznosili su 472 dinara.
Tragična sudbina obitelji Šukunda
Dolazak u Vojvodinu za mnoge je koloniste bio veliki izazov, ne samo životni, već i profesionalni. Nastojali su se što brže i što bezbolnije prilagoditi izmijenjenim uvjetima života, pa su nostalgiju za rodnim krajem pokušali barem ublažiti predanim radom na dodijeljenim imanjima. Ali, s nekima od njih sudbina se i tu okrutno poigrala, kao da im je na neki način htjela dati do znanja: da ste ostali na svojim starim ognjištima, sve bi možda bilo drukčije. Među takvima koji su kolonizaciju platili najskupljom cijenom bio je na svoj način i bračni par Šukunda, Ljubica (r. 1921.) i Rade (r. 1916.), iz sela Mali Gradac kod Gline. Oženili su se potkraj rata na svojoj Baniji i među prvim kolonistima stigli u Bačku, dobivši kuću-blataru u Grebenarskoj ulici broj 10 u Prigrevici. Živjeli su od poljoprivrede, zajedno s dvoje svoje djece, Milanom (r. 1946.) i Marom (r. 1951.) Sedamdesetih godina već su bili vrlo ugledni, cijenjeni i bogati članovi lokalne zajednice.
U selu su započeli graditi veliku obiteljsku kuću i, zahvaljujući vrijednim rukama i ušteđevini, vrlo brzo je završili. U međuvremenu Milan i Mara zasnivaju svoje porodice, također s potomcima kolonista. Milan se ženi iz Bosne, a Mara udaje u Prigrevici. Milan ostaje živjeti u kući s roditeljima, zajedno sa svojom suprugom Marom i dvoje djece, Milenkom i Marinom. Marina se udaje u Vukovar, a Milenko se ženi 1991. sa Snježanom. Imaju troje djece, sina Dušana i kćeri Milanu i Ivanu. U Prigrevici ih znaju kao nadasve dobrohotnu i velikodušnu obitelj, sretnu u svojoj sreći i sreći svojih mještana. A onda, 15. listopada 2005. sve se srušilo. Nova kuća u trenu se pretvorila u bezličnu ruševinu. Oko 15 sati u podrumu je eksplodirao plinski kotao i u smrt odveo Milana, Maru i malu Ivanu. Baka Ljubica umrla je od tuge šest dana kasnije, a mala Milana poslije 11 mjeseci u Beogradu, gdje su joj transplantacijom kože pokušali spasiti život. Tako se stara kolonistička obitelj raspala u jednom trenu, kao da nikad nije ni postojala. Da je stari Rade Šukunda, koji je umro još 1994. godine, znao što će njega i njegovu djecu, unuke i praunuke snaći u Vojvodini možda nikad, doista nikad ne bi napustio svoj Mali Gradac.
Za vrijeme kad je bila provedena, kolonizacija je nesumnjivo predstavljala prvorazredni društveni događaj. Na svoj je način obilježila i živote velikog broja ljudi, mijenjajući im sudbine, otvarajući im i nove mogućnosti, ali i izazivajući teške traume kod onih pojedinaca koji su u njoj isključivo vidjeli nasilni raskid s tradicijom, običajima i starim zavičajem. Zato kolonizacija, i ona savezna i ona unutrašnja, nije bila samo običan i suhoparan statistički podatak, već i zbir neobičnih sudbina više desetaka hiljada ljudi i ratne sirotinje.
(Kraj)
- Najveća seoba od XVII. stoljeća
U feljtonu “Pola veka kolonizacije Vojvodine”, objavljenom 1995. u novosadskom “Dnevniku”, dr. Nikola Gaćeša navodi neke vrlo zanimljive podatke vezane za kolonizirani srpski korpus. Pa tako da je “…kolonizacija Vojvodine 1945-1948. bila najveća seoba od kraja XVII. Stoljeća… a zbog najvećeg učešća Srba među kolonistima (72 posto) promenila se etnička struktura Vojvodine, pošto je 1940. godine broj Srba iznosio 593.735, a 1948. godine 841.246. Ali, istovremeno se njihov broj smanjio u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, u krajevima odakle su kolonisti došli u Vojvodinu…” U tom vremenu u Vojvodinu je stiglo preko 286.000 kolonista iz različitih dijelova Jugoslavije, a svi oni su smješteni u 114 različitih naselja. Srpskih obitelji bilo je 26.963, odnosno više od 162.000 članova. Kolonistima je za dodjelu bilo namijenjeno 668.412 hektara zemlje. Gaćeša iznosi i podatak da je najveći broj obitelji iz Hrvatske koloniziran u selu Stanišić – čak 1.070, zatim u Kljaićevu (Krnjaji) – 917, pa u Prigrevici 886, Bačkom Brestovcu 864, Apatinu 850, Bačkom Gračacu 701, Čonoplji 550, Riđici 479, Kolutu 428, Bajmoku 369, Sonti 147…
Vlak bez voznog reda
Kolonizacijom su se bavili mnogi umjetnici, među kojima i oni narodni. Napisano je na stotine pjesama, priča i novela o naseljavanju Vojvodine poslije Drugog svjetskog rata. Primjerice, pjesnik Branko Ćopić napisao je onaj legendarni stih koji se mnogim kolonistima usjekao duboko u pamćenje: Dobro došli, borci znani, naši novi Vojvođani! Ipak, najupečatljivije umjetničko viđenje, posebno atmosferu putovanja iz Hrvatske u Vojvodinu, dao je režiser Veljko Bulajić u svojem kultnom filmu “Vlak bez voznog reda”, snimljenom 1959. po scenariju Ive Brauta, Slavka Kolara, Stjepana Perovića, Elia Petria i samog Bulajića. U filmu, koji je obilježen grubim i uvjerljivim realizmom, govori se o odlasku naroda s dalmatinskog krša u plodnu vojvođansku ravnicu i njihovom mučnom putovanju – vlakom bez voznog reda. Bulajić je za tu priliku okupio najpoznatija glumačka imena tadašnje Jugoslavije: Davora Antolića, Stolu Aranđelovića, Matu Ergovića, Inge Ilin, Ljubicu Jović, Oliveru Marković, Zvonimira Rogoza, Krunu Valentića, Krešimira Zidarića, Velimira Batu Živojinovića i druge.
OKVIR 3:
NASLOV: Izbjeglice 1991-1995.
I ratni događaji 1991-1995. opet su prisilili Banijce, Kordunaše, Ličane i druge na nove mučne seobe. U Vojvodinu su najprije pristigle pojedinačne obitelji, ali već krajem 1991. i čitave kolone izbjeglica. Ipak, najveći egzodus zabilježen je u kolovozu 1995. kad je gotovo 200.000 Srba s područja Banije, Korduna, Like i Kninske krajine prešlo granicu sa Srbijom. Prema podacima koje u svojoj knjizi “Prigrevica” iznosi Ilija J. Ilić, samo u to mjesto je u nekoliko kolovoških dana 1995. stiglo blizu 3.600 osoba. “Niko međutim nije ostao bez najnužnijeg smještaja. Pojedina domaćinstva su na kraće ili duže vreme primila veoma veliki broj izbeglica, Bika Novković čak njih 37…”, navodi Ilić, iznoseći podatke Crvenog križa u kojima stoji da je u razdoblju od 1991. do 1995. čak 6.142 izbjeglica našlo utočište u Prigrevici. U tih pet godina, u mjestu koje ima 5.000 stanovnika, odnosno 1.500 domaćinstava, broj stanovnika se više nego udvostručio. Iz istog izvora vidljivo je da je čak 1.270 domaćinstava na duže ili kraće vrijeme otvorena srca prihvatilo izbjeglice iz Hrvatske.