Subjekt promjene u nastajanju

Važnije od toga kako se ljevičari “dijele” jest da postaje izvjesno kako oni i na našem terenu postoje. Tako nekako bi mogao glasiti zaključak nakon još jedne konferencije (“Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije”) na kojoj smo se skupili, s potpunom izvjesnošću da ona neće biti zadnja. Je li i nama na ljevici potreban neki proces “istine i pomirenja”, analogan ovome koji u interesu političara, preko vladinih-nevladinih organizacija, provodi civilno društvo u tzv. regiji? A ti političari su huškanjem, pa mirenjem – što se onda zove procesom “normalizacije” – umalo pronašli perpetuum mobile svoje klasne vladavine, kojem nikakva ekonomska kriza ne može oduzeti kviska njihove regionalne misije. To pitanje, usprkos podsmjehu spram takvih poduhvata, ostalo je neodgovoreno. Više od bilo kakvog operativnog ujedinjenja, ostala je sposobnost postavljanja novih i novih pitanja, u susretu s problemima na našoj ljevici danas.

A tko smo to “mi” koji uopće postavljamo te, možda i puko teorijski nerazrješive probleme na dnevni red marginalnih okupljanja ljudi, kojima današnja podjela političkih karata nije po volji, već im izaziva nelagodu, stid ili bijes? Jesmo li mi puki svjetonazorski bliski pojedinci, bez obzira na “vjeru” i “naciju”? Ili smo već proizašli iz redova svoga naroda, pa ga nekako – službeno ili neslužbeno – predstavljamo pred drugim? U “svojoj” i u “tuđoj” državi? Je li jugoslavenski okvir i dalje ona politička perspektiva u sklopu koje trebamo projektirati svoje planove o budućnosti? Ili nam trebaju šire integracije, primjerice one balkanske, kako nam preporučuju neki od ljevičara svjetskog formata, gledajući prvenstveno u Grčku kao mjesto krize ali i šanse za ljevicu? Jedno je sigurno: trenutak u kojem izgovaramo riječ “hrvatska ljevica” mora biti onaj isti u kojem tražimo savezništva preko granica Hrvatske.

Tu je problematiku najbolje sažeo ekonomist i historičar socijalizma Goran Musić, Beograđanin trenutno s bečkom adresom, u pitanje “osjećaja za proporcije” na Balkanu. Svako materijalističko shvaćanje povijesti trebalo bi odmah negirati znanstvenost nečega tako vulgarno zainteresiranog za vlast kao što je geopolitika. Pa ipak se – možemo to vidjeti – baš “geopolitički” u nas sada prepleću tri procesa, od kojih kao da svaki pojedinačno priječi onom drugom da se “završi”. Imamo tako “nedovršeni” projekt Jugoslavije s jedne, raspadajući koncept EU-a s druge, a sada već i nove koncepte balkanske ili neke druge federacije na rubovima EU-a s treće strane. Je li Jugoslavija do kraja politički nestala, nastaje li politička EU i je li Balkan moguće napuniti nekim novim, sada tek političkim sadržajem? Sve su to pitanja na koja nema jednoznačnog odgovora u ova za mnoge prezanimljiva – što znači teška i neizvjesna – politička vremena. Uz svu opasnost čak i rasističkih konotacija, ne možemo se ne sjetiti konkretnih primjera. Recimo, malog obrta Albanaca u Ljubljani, koji je u posljednjoj dekadi evoluirao od prodavaonica bureka i jogurta do lokalnih varijanti fast fooda, pod spasonosnom egidom – Euro-burek! To je groteskno smiješna, no bolno istinita formula našeg “europskog integriranja”, u kojem dajemo sirovinu, a druga strana ovjerenu marku “kvalitete”.

No, vratimo li se Musićevoj prodornoj analizi, rješenje i spas možda leže u napokon doživljenom i provedenom otkačenju nas na ljevici od svih ovih “državotvornih” projekata, od kojih niti jedan ne izgleda više – ako je to nekoć i bio – kao naš. U toj “dekonstrukciji” granica koja – to je jedino sigurni moment – nikako ne smije ostati u nekom zatvorenom nacionalnom okviru (što je mjera, recimo, Srba u Hrvatskoj, ne može se sagledati samo u Hrvatskoj), jugoslavenski okvir može poslužiti kao odskočna daska u novom povezivanju s cjelokupnim jugom Evrope.

S druge strane, kada pokušavamo objektivno sagledati trenutno mjesto lijevih grupa u političkom životu pojedinih novostvorenih država, lako je uvidjeti razlike među njima. Na istom zagrebačkom skupu, isti je autor uzeo Hrvatsku kao “carstvo sredine” jugoslavenskih zemalja, pa spram nje usporedio Sloveniju i Srbiju. Ostali sudionici odmah su pridodali dosta različite situacije lijevoga pokreta u BiH-u, Crnoj Gori, na Kosovu i u Makedoniji. Ostanemo li pri S-H-S usporedbi i prihvatimo li – inače upitnu – podjelu ljevičara na teoretičare, političare i aktiviste, vidimo da neki kontinuitet lijeve, marksističke i anarhističke, teorije postoji samo u Sloveniji. Hrvati i Srbi sahranili su u crnoj rupi 1990-ih svu svoju lijevu teoriju (inače ne bez veličine, sjetimo se Praxisa), da bi tek posljednjih godina došlo do nekakve obnove, koja je više na liniji diskontinuiteta no kontinuiteta s boljom prošlošću. Na pitanje koji bi to bio marksistički teoretičar od formata u Srbiji danas, neki od sudionika konferencije nisu se mogli sjetiti niti jednog imena.

Sve to ima veze s drugom grupacijom – onom koju još uvijek zovemo političarima, iako je njihov glavni zadatak već dugo upropaštavanje svake suvisle rasprave baš o političkim teorijama, iz kojih bi onda mogli nastati programi za naše vrijeme. Tu je stanje u sve tri države slično: pogubna dihotomija koja političku scenu dijeli na liberalno-prozapadnu, s jedne, i nacionalističku, s druge strane, složno priječi pojavu trećeg igrača – onog uistinu lijevog. Čineći od prva dva opredjeljenja samo dvije varijante – fino međusobno usklađene i nadopunjujuće – iste desne politike bez alternative. U kojoj je sada sva relevantna desnica – i liberalna i nacionalistička – zdušno za EU i NATO! Što dosta govori o našoj od vladajućih organiziranoj političkoj budućnosti.

Ono po čemu se S-H-S države možda ipak razlikuju jest upravo sfera aktivizma, sfera ulične izvanparlamentarne ljevice, marksističke i anarhističke inspiracije. Interesantno je da takvih grupa – kojih sada ima posvuda – ipak ima više u istočnom dijelu nekada zajedničke države. No, one su tamo – govore insajderi, poput Musića – dobrano (samo)izolirane. Što znači da ni politički kontekst ne mari puno za njih, pa onda ni one za njega. Sve to govori o dubljoj krizi političnosti na ovim prostorima koja bi – baš zbog nasilne “nekomunikativnosti” među “sferama” – mogla eksplodirati i brže no što većina od nas to zamišlja. Još kada tome pridodamo različitu, no svuda – naoko paradoksalno, baš u ekonomskoj krizi – opadajuću moć sindikata, jasno je da lijeve grupe nikako ne smiju subjekt najšire revolucionarne promjene u nastanku zamijeniti sa sobom samima.