Interes govori sve jezike

U trenutku kad su počeli pregovori koji su doveli do stvaranja današnje Evropske unije – bilo je to u lipnju 1950. – vođa francuske delegacije Jean Monnet definirao je cilj cijelog pothvata u samo dvije kratke rečenice. “Mi ne povezujemo države. Mi ujedinjujemo ljude”, rekao je on patetično, u inače francuski patetično intoniranom govoru. Tada se, doduše, razgovaralo samo o reguliranju poslovanja s ugljenom i čelikom, ali svima je bilo jasno da je to samo prvi korak i da Evropa, razorena do temelja u prethodna dva rata, traži mnogo jače stabilizatore za budućnost. Šezdesetak godina poslije, u dubokoj ekonomskoj krizi koja traje već četiri godine, pokazalo se da su interesi opet potisnuli ideale. Unija nije povezala ni ljude, a ni države. Ona se razvila u organizaciju koja je, u prvom redu, ujedinila interese banaka, a onda i dijela krupnih korporacija. Njima moraju služiti države, a ljudi su samo repromaterijal za njihove profite.

Slučaj Španjolske

To se jasno vidi po vrzinom kolu, koje se stalno vrti od jednog do drugog dvorca ili luksuznog hotela. Svim tim evropskim liderima koji u njemu plešu sasvim je jasno da su bankarske špekulacije glavni izvor krize. Pa ipak, rješenje traže na drugim mjestima, pronalazeći stalno iznova rastrošne države i lijene, predobrim životom razmažene narode. Svi se moraju žrtvovati samo da bi ostale netaknute banke i njihove sumnjive bilance. Za volju toga podrivaju se i temelji Evropske unije, ono povezivanje ljudi o kojem je sanjao jedan od njenih otaca, Jean Monnet (neki tvrde i jedni pravi, iako je danas poznatiji ondašnji francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman).

Zbog novca na udaru je čak i Šengenski sporazum, pa neki “privremeno” žele obnoviti granice. Razmišlja se i o drugim oblicima zaštite vlastite industrije i domaćih radnih mjesta, a u potaji se, vjerojatno, pripremaju i protekcionističke mjere. Ali daleko je najgore od svega što se opet međusobno svađaju narodi Evrope, što jačaju pokreti i stranke zasnovani na ksenofobiji i što se podižu novi zidovi. Za sjevernjake grješni jarci su lijeni južnjaci, iako Grci, na primjer, imaju duže radno vrijeme od Nijemaca, a manja socijalna prava. Jedino što nemaju, to je posao. Oživljavanje rasizma se podrazumijeva. Angela Merkel u nacističkoj uniformi, na naslovnici jednih grčkih novina, govori da su osjećaju obostrani.

Tko je pravi gazda spektakularno pokazuje posljednja epizoda u španjolskoj krizi koja se, iz neznanja ili namjerno, poistovjećuje s Grčkom. Španjolski je bruto domaći proizvod smanjen za pet posto, a pada i dalje, dok je nezaposlenost narasla na 25 posto. Ali u Španjolskoj za to nije kriva rastrošna država, već banke. A one su u stranom, velikim dijelom njemačkom vlasništvu. Banke su slijedile američki primjer, napuhavajući balon nekretninskih hipotekarnih kredita do dotad neviđenih razmjera. Tome je, kako neki tvrde, išla na ruku španjolska širokogrudnost prilikom dodjele građevinskih dozvola i komotan stav prema urbanizmu i zaštiti prirode, posebno u turističkim područjima. Kad je balon pukao, prvo se urušilo građevinarstvo, pa industrija koja je opremala nove objekte, dok je implozija uvukla i znatan dio novca iz nacionalne ekonomije. Pogođene banke više ne mogu kreditirati privredu, dakle obavljati posao koji im pripada. Ali Španjolci su s pravom tvrdili da je njihov budžet u boljem stanju nego, na primjer, britanski i da će se za svoju ekonomiju pobrinuti sami, ako banke srede njihovi vlasnici. Evropska ih je unija, međutim, uvjeravala da je i to njihova briga, nudeći im u istom dahu novac za sanaciju banaka. Neupućenima je stanje bilo doslovno apsurdno. Evropa je nudila, pa onda doslovno gurala novac, a Španjolska ga, usprkos dubokoj krizi u kojoj se nalazi, nije htjela. Kad je konačno pokleknula, Evropa je odmah pripremila paket od sto milijardi eura. Španjolci, međutim, tvrde da im treba znatno manje i da će dostajati i 40 milijardi. Riječ je, očito, o tome tko će snositi trošak bankarske pohlepe i promašenih kredita. Krupni kapital kome pripadaju banke ili španjolska država i njeni građani. Uloga koju u tome igra Evropska unija jasno pokazuje koga ona zastupa.

Kontaminirana aktiva

Naravno, banke se moraju spašavati kako bi mogle ponovno kreditirati poduzeća. Ali ako to ide na trošak tih istih poduzeća i radnika, od kojih je svaki četvrti bez posla, kredite neće imati tko uzimati. Postoji li drukčije rješenje? Postoji i – što je posebno zanimljivo – posljednji jugoslavenski premijer, Ante Marković, našao ga je prije 23 godine upravo u Španjolskoj. U trenutku kad je došao na čelo jugoslavenske vlade, bilo je to polovicom godine 1989., Marković je shvatio da u bankarskom sistemu zjapi ogromna rupa, koja se tada “stručno” nazivala kontaminiranom aktivom. Financijaši i bankari uvijek su voljeli neke tajanstvene izraze, koji su u očima običnih ljudi davali posebnu važnost njihovoj struci i istovremeno skrivali pravo stanje stvari. Što je bila ta misteriozna zatrovana aktiva, tko ju je i čime kontaminirao i što je trebao biti protuotrov? Sve su to, za neupućene, bila logična pitanja, koja ipak nisu imala nikakvog smisla. Jer ta je aktiva, zapravo, bila pasiva. Bio je to čisti gubitak, krediti koji se nisu mogli naplatiti, ali su ih banke u svojim knjigama vodile kao aktivu. Dakle kao realno postojeći kapital, na temelju kojeg su onda emitirale ogromne iznose novih kredita. To se dogodilo u Americi, a nekada i u Jugoslaviji, naravno u neusporedivo manjem obimu. Ipak, kontaminirana je aktiva tada iznosila 12,5 milijardi dolara, što je bilo isto kao cijeli jugoslavenski inozemni dug u godini 1991., posljednjoj u kojoj je ta država formalno još postojala. Točnije, u kojoj se definitivno raspala.

Marković je znao da je Španjolska svojevremeno imala isti problem i da ga je riješila u procesu reforme cijelog bankarskog sustava. Zato je angažirao istu specijaliziranu ekipu španjolskih financijskih eksperata, koja je taj posao obavila u svojoj zemlji. Na tome se radilo duže od godine dana, napisane su cijele knjige analiza, u kojima su izvučeni podaci o kontaminiranoj aktivi i to za svaku banku posebno. Kakvo su rješenje, na kraju, predložili Španjolci? Jednostavno i logično. Glavna mjera za koju su se oni zalagali bila je da se sva ta sumnjiva, otrovna aktiva zamrzne, zapravo otpiše, a zdrava prenese u životne i privredne tokove. Konkretno, stare je grijehe trebalo zaboraviti i odreći se nepostojećeg novca kako bi pročišćene banke, odnosno ono što od njih preostane, mogle poslovati dalje.

Ne zna se kako bi to funkcioniralo u Jugoslaviji, jer se ona u međuvremenu raspala. Ali u jednom njenom dijelu recept je ipak primijenjen, iako u znatno manjem obimu. Jugoslavenski čovjek za suradnju sa Španjolcima bio je zamjenik guvernera Narodne banke Jugoslavije, Slovenac Mitja Gaspari, inače Markovićev favorit za budućeg guvernera. Nesumnjivo je on, poslije osamostaljenja, taj recept prenio u Sloveniju. Slovenske su banke, u prvom redu Ljubljanska, imale golema potraživanja koja se nisu mogle naplatiti. Polovica cijelog poslovanja Ljubljanske banke odvijala se izvan Slovenije, u drugim jugoslavenskim republikama. Slom je bio neizbježan. Ali, Slovenci su pratili što se radilo u Beogradu, pa su objeručke prihvatili rješenje koje je, vraćajući se u Ljubljanu, Gaspari donio u svojoj prtljazi. Kakvu su mu važnost pridavali vidi se po tome što je ono upisano kao šesta točka u Deklaraciji o osamostaljenju, koju je slovenski parlament izglasao 25. lipnja 1991., a što je poslije doneseno kao ustavni zakon. To je značilo da ga nije mogao oboriti nitko, pa ni ustavni sud.

Nova ljubljanska banka

Tim zakonom osnovana je Nova ljubljanska banka (ali i Nova mariborska itd.), u koju su prebačeni sav kapital i sva potraživanja koja su se mogla normalno naplatiti. Dakle, zdrava aktiva. Sve je drugo ostavljeno postojećoj “staroj” Ljubljanskoj banci. Na nju je prebačen i velik dio slovenskih dubioza, točnije dugova koje Slovenci nisu namjeravali vratiti. Ona je godinama postojala na papiru, ali nije imala ni novca niti imovine kojima bi se netko mogao naplatiti. Zdravim novcem Slovenci su omogućili svojoj privredi da dalje radi i da se razvija. Zahvaljujući i tome, Slovenija je u prvom desetljeću poslije osamostaljenja postala najuspješnija tranzicijska zemlja.

U Hrvatskoj na tako nešto nitko nije ni pomišljao. Banke su tada bile zanimljive samo kao objekt pljačke, kako bi se poslije prodale strancima uz tajnu klauzulu da se neće istraživati što je bilo prije. Jedino su štediše Ljubljanske banke u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) pali kao kolateralne žrtve slovenskog spašavanja vlastite ekonomije. Slovenci su, doduše, za volju korektnosti i budućih interesa mogli platiti realno mali iznos koji su dugovali hrvatskim štedišama. Tim više što oni, u tom slučaju, vjerojatno ne bi ni dizali svoj novac. Ali nisu, i to im se teško osvetilo. Dok su strane banke izvlačile (i još uvijek izvlače) milijarde iz Hrvatske, dr. Željko Rohatinski je Ljubljanskoj zaključao vrata hrvatskog tržišta.

Sada bi Španjolci trebali ponovno, u vlastitoj zemlji, primijeniti recept koji su nekad predlagali zadnjoj jugoslavenskoj vladi. Ali odnosi su se u međuvremenu temeljito promijenili pa, za razliku od nekad, EU propisuje pravila ponašanja. A ta pravila služe bankama, kojima omogućavaju da svoje promašaje pretvore u profitabilne poslove na račun građana i država Unije.

Jean Monnet živio je 90 godina i umro davne 1979. Po njemu se sada zove zgrada Evropske komisije u Luxembourgu. Evropska unija i dalje, poput mantre, na svim jezicima kontinenta, ponavlja njegove ideale. Ali jedino interesi govore sve jezike i nose sve maske. Pa i masku idealista.