Naglo spuštanje u noć
Patti Smith: “Banga” (Columbia, 2012)
Zašto je Patti Smith svoj novi album nazvala po psu iz romana “Majstor i Margarita”, ljubimcu Poncija Pilata, jedinom živom biću na koje je prokurator Judeje znao pomisliti s nježnošću i prisnošću? Čovjek koji je oprao ruke od znate već čega i njegov pas? U kakvom li je to odnosu s albumom njujorške zvijezde čiji se izričaj obično opisuje i kao underground? Bilo bi to čudno da otprije nije znana i kao nevjerojatno nadobudna umjetnica, sklona guranju prstića u doslovno svaku teglu za pekmez u smočnici zapadnokulturnog miljea. Ona je svojevrsni Tom Sawyer rocka, izvođačica koja je u stanju uvjeriti vas kako je njezino farbanje ograde najbolja stvar koju u danim okolnostima uopće možete napraviti. Što je u redu, pod uvjetom da ste netalentirani ili da vam je talent te sekundarne rezonance, kao što je ovdje slučaj. Znači li, da se vratimo nazivu albuma, da Patti Smith još jedino na pjesme gleda s razumijevanjem, dočim joj je stanje svijeta nešto od čega pere ruke?
Nadrealistički bastardi
Album “Banga” završava Youngovom ekološkom serenadom “After The Gold Rush”, gdje u maniri pranja ruku Patti Smith vjerojatno poručuje kako su za parolašenje dobre i tuđe riječi. Kao što znate, bila je u braku s legendarnim Fredom “Sonicom” Smithom iz MC5 i, kao, nije joj se dalo mijenjati prezime, što je kao fora duhovito, kao da ju je smislila sama kantautorica. Onako, baš cool, njujorški. New York je europska kultura onako kako je zamišlja prosječni Amerikanac: kultura nije ona frojdistička nelagoda, nego poza, kerefeka, ironija, distanca i kontingencija. I pragmatizam, naravno. Osim ako to nije profesionalizam, što automatski isključuje spomenuti underground i pokreće showbizz.
Jer, Patti Smith ima svoju publiku, ljude koji ne čitaju poeziju, pa od njenih nadrealističkih bastarda misle da je to ono isto od čega su bježali u školi, da je to sav taj Rimbaud i sav taj Verlaine. Kad spomenusmo Verlainea, tu je, na “Bangi”, i on, Verlaine, ali Tom, a ne Paul. I taman kad vam dođe da isključite plejer, Patti Smith vas odvali razmrdanom, prozračnom stvarčicom kao što je treći pjesmuljak na albumu, “Fuji-San”. Da stvari nisu jednostavne kad je ona u pitanju postaje vam jasno tijekom recitala “Tarkovsky”. Dođe vam da joj citirate Davida Thomsona, koji je u filmskom leksikonu napisao kako smo više o samoći čovjeka (potencijalnoj, naravno) naučili iz “Ratova zvijezda” nego iz “Stalkera” ili “Solarisa”.
Polupismenost kao kriterij
Tarkovski je, naravno, genij, i to su oštre riječi koje nisu upućene redatelju nego obožavateljima – zdrava provokacija ponekad uključuje više poštovanja nego lizanje općih mjesta: mislim da je Patti opterećena ovakvim tipičnim signifikantima iz visoke kulture koju ne doseže ni kad hoda na prstima (kao što je hodala na “Horses”) i da je dobra autorica tek kad krene odvaljivati kao luđakinja s ćoška, kao u, recimo, naslovnoj pjesmi “Banga”. Ovo drugo je za nju too much, da se izrazim američki. Vara se da to kuži, isto kao što se varala kad je u autobiografiji komentirala Jima Morrisona, u stilu: “Mogu sve što može on.” No, ne može tako izgledati, što je početak (a moguće i kraj) svega što je Morrison mogao.
Ali da je samouvjerena, drska, da je u stanju polupismenost nametnuti kao kriterij pismenosti i od preživljenih mjesta europske kulture napraviti opijelo koje doziva minule sile, Rimbauda, Verlainea, Baudelairea, koji bi s njom popili jedino ono piće što bi ga ona platila (nešto slično tome napravio joj je, na koncu, i Jim Morrison kad ga je posjetila). Unatoč svemu, “Banga” je solidan album koji vrijedi čuti: Patti Smith ipak ima sposobnost da se odjednom spusti u noć.