Prinčevi među ljudima

Garth Cartwright: “Princes Amongst Men – Journeys with Gypsy Musicians” (Serpent’s Tail, London, 2005)

Interesantno je i čudi, a možda ne bi trebalo: iako je zvuk balkanske romske muzike – zvuk trubača, kako se to metonimijski kaže – već nekoliko godina istinski fenomen na Zapadu, dotle da je sad čak u silaznoj fazi, dosad izvan akademskih krugova nije napisana nijedna knjiga na tu temu. “Princes Amongst Men” poznatoga novozelandsko-britanskoga muzičkog novinara i pisca Gartha Cartwrighta prvo je publicističko djelo te vrste i, kao i sve prve stvari, podjednako ima vrijednosti i pati od nedostataka.

Umjesto analitičkog, muzikološko-historijskog pristupa, Cartwrightov nemirni duh globetrottera i muzičkog omnivora izabrao je putopis. Već izbor žanra stvara refleksni negativni utisak, do sarkazma: jer kad se piše o Balkanu, kulturi i povijesti, što bi moglo biti do putopis? Od Fortisa preko Lamartinea do Rebecce West i Handkea, perpetuira se sam žanr kao kliše, toliko persistentan da je i o njemu napisana čitava serija radova.

On the road pristup…

U obranu Cartwrightovog žanrovskog izbora treba reći da, kako je riječ o muzici s inherentnim nomadskim elementom i o kulturi često izvan društva i institucija, takav on the road pristup ne samo da ima smisla, nego se nekako i sam nudi.

Svako poglavlje portret je muzičara, stila ili dijela Balkana, a osim čuvenih imena (u međuvremenu pokojnih) Šabana Bajramovića i Ljilje Petrović, Cartwright je kao bitna ubacio i neka manje poznata a briljantna imena, kao što su nevjerojatni saksofonist Ferus Mustafov ili Džansever, pjevačica s jednom od najmračnijih priča u kulturi gdje mraka ne fali. Mnoga imena i pojmovi uzbudljivo ispričani pokazuju još jedan od apsurda ovih naših nesretno nezainteresiranih kultura: kuriozniji čitatelj moći će se o romskom undergroundu informirati preko rada zapadnog autora, dakle – ako zna engleski ili ako knjiga ikada izađe u prijevodu.

Nadajmo se da hoće: Carthwright je prije svega odličan pisac, u najboljoj anglosaksonskoj tradiciji brzog okreta fraze, duhovitih analogija, sa senzibilitetom čovjeka što se lako približava svojim sugovornicima. Imponira i potpunim odsustvom straha od ulaska u nove svjetove, sve u potrazi za pričom. Svoj avanturizam, motiviran najboljim razlogom, bezuslovnom ljubavi prema muzici, autor čak ni ne krije, krenuvši na putovanje s elanom i uzbuđenjem, pokazujući i time koliko su institucionalizirani lokalci slijepi i puni predrasuda spram talenata i fantastičnih priča koje nosi ova jedinstvena kulturna i etnička skupina.

…i kulturna hegemonija

Ima i autor, dakako, svojih predrasuda, od kojih je glavna ona stara, fundamentalna i nepromijenjena, upravo onoliko koliko i odnos centra i periferije: kao i prvoga dana, pogled onoga koji određuje odnose kulturnih snaga, pogled predstavnika kulturne hegemonije, kondicionira objekt koji uvijek mora odgovarati projiciranoj slici, bila ona pozitivna ili ne. To autor u svom svojem entuzijazmu, nažalost, sam ne vidi, što je na nekoliko mjesta bolno uočljivo i iritantno, kao kada – u kombinaciji s tipičnim snobizmom rock kritičara – s podsmijehom i nerazumijevanjem komentira ljubav bugarskog muzičara spram starih engleskih hard rock grupa. Takva ljubav, za one koji razumiju, nešto je zapravo beskrajno dirljivo i blisko, ali bugarski Rom valjda je trebao slušati samo “svoje”, kako bi rusoovska opsesija autentičnošću bila zadovoljena.

Taj klanac između svjetova, uza svu ljubav i silnu energiju autora, kao da je nepremostiv – no Cartwright je sigurno ugradio barem prvo kamenje u imaginarnu konstrukciju koja će jednom možda spojiti dvije obale.