Uvod u Chea za početnike

Dugometražni dokumentarac “Che – novi čovjek” Tristána Bauera

Obnova mita o Ernestu Che Guevari, na djelu posljednjih desetak godina kao posljedica najvećeg divljanja kapitalizma od Drugog svjetskog rata, polučila je još jedan ambiciozan film. Nakon prestižnih igranih ostvarenja, “Motociklističkih dnevnika” Waltera Sallesa u produkciji Roberta Redforda i duologije “Che” Stevena Soderbergha, dobili smo dugometražni dokumentarac “Che – novi čovjek”, nastao u kubansko-argentinsko-španjolskoj koprodukciji i pod redateljskim vodstvom argentinskog sineasta Tristána Bauera.

Nikad viđene snimke

Za razliku od radova Sallesa i Soderbergha, Bauerov film kompletna je Cheova biografija u brzom preletu, što je rezultiralo vrlinama i manama. Na prvom polu dinamičan je ritam koji omogućava dobrodošlu lakoću gledanja, na drugom površnost u tretiranju većine motiva kojima se film bavi (osobito pada u oči da su Guevarina prva supruga i dijete jedva spomenuti, kao i da su skupna suđenja i masovne likvidacije Batistinih pristalica koje je Guevara provodio tek nemušto dotaknuti).

“Che – novi čovjek” možda je najbolje opisati kao uvod u Chea za početnike, s obzirom na to da film dodiruje većinu ključnih točaka Guevarina života i djelovanja, međutim suštinski ne donosi ništa novo u odnosu na prethodne slikopisne i knjiške priloge. Istina je, Bauerov ostvaraj sadrži stanovit broj nikad ranije viđenih ili rijetko viđenih snimaka (npr. obiteljske 8-milimetarske filmove s Ernestom kao dječakom i filmske snimke depresivnog povratka barkom iz kongoanske džungle nakon propalih snova o revoluciji na Crnom kontinentu), no koliko god te snimke bile vrijedne, ne pridonose bacanju novog svjetla na totalitet Guevarine osobe. Ono što film predstavlja kao novum jesu izvaci iz nikad dovršene knjige u kojoj Che izvor revolucionarnog skretanja pronalazi u čuvenoj Lenjinovoj Novoj ekonomskoj politici, no poznavajući ideološku tvrdoću latinoameričkog revolucionara, takva kritika jedne od središnjih ikona komunističkog pokreta nije iznenađujuća.

Poetska nota

Za razliku od Soderberghova objektivističkog maskiranja afirmativnog tretmana Guevare, Bauer otvoreno zauzima afirmativan stav prema njemu, te veću pozornost nego raniji autori posvećuje Cheovoj ljubavi za poeziju i književnost uopće, odnosno njegovoj potrebi da u bilo kojim uvjetima zapisuje sve što smatra bitnim, pa čak i u posljednjim danima kobne bolivijske avanture. Također, naglašen je Guevarin odnos prema roditeljima i vlastitoj novoj obitelji, možemo čuti i posljednju poruku supruzi u vidu magnetofonskih zapisa čitanja pjesama za nju. Uopće, film mnogo polaže na poetsku notu kroz nizove verbalnih citata romantičarskom melankoličnošću izgovorenih melodioznim španjolskim jezikom, no usprkos svoj toj poetičnosti i pozornosti posvećenoj intimnijem vidu egzistencije, Ernesto Guevara ostaje prilično plošna ličnost, suštinski svedena na revoluciju, na ono opće. Kad u oproštajnom pismu djeci poručuje da je pojedinac ništa, Che Guevara iznosi svoj revolucionarni program, iako je upravo ništavnost pojedinca čitavim svojim životom demantirao.

Jer ako je netko bio suštinski anarhoindividualist, i to baš u onoj stirnerovskoj egoističnoj varijanti, onda je to bio Ernesto Che Guevara. Beskompromisno je slijedio stazu koju je sam odabrao, bez obzira na roditelje, suprugu, djecu, Fidela, pa u konačnici i na jasnu svijest o vlastitim zabludama koje ga vode ravno u smrt. No možda je smrt bila lakša od suočenja sa složenošću ljudske prirode koja revoluciju čini daleko zahtjevnijim pothvatom nego što je on mogao i zamisliti.