Laki komadi u sjeni vješala
“Država i njezino kazalište”, knjiga Snježane Banović o Hrvatskom državnom kazalištu u vrijeme NDH
Kakvo je bilo institucionalno kazalište u vrijeme ustaške vladavine i Nezavisne Države Hrvatske? Knjiga Snježane Banović “Država i njezino kazalište” (Profil, Zagreb, 2012.) o djelovanju Hrvatskoga državnoga kazališta od 1941. do 1945., današnjega HNK-a, važan je doprinos ne samo teatrologiji nego i novijoj povijesti, jer se preko specifične teme osvjetljavaju mnogi važni događaji jednoga burnog vremena. Uz opću povijesnu literaturu, Snježana Banović potrudila se pročitati i svaki dostupan dokument o tadašnjem HNK-u (mnogi su uništeni ili su nestali), prevrnuti svaki kazališni račun, pronaći važne i rijetke fotografije te tako sklopiti komplicirani mozaik djelovanja onodobne umjetničke institucije. Naravno, nije teško pogoditi da je HNK od prvog dana trebao služiti režimu Ante Pavelića kao moćno propagandno oružje, što autorica knjige obilno potkrepljuje činjenicama i brojkama.
Nezamjenjivi i – pravovjerni
No, puno je zanimljivije kako je kazalište funkcioniralo kao primarno umjetnička institucija: kakvi su bili odnosi među 400 zaposlenih, kako su se snalazili glumci, baletani i operni pjevači, što je bilo na repertoaru… Bilo je, dakako, među njima sitnih duša i cinkaroša, oduševljenih pristalica novog režima, ali i puno odličnih glumaca koji su pokušavali raditi ono što najbolje znaju. Vrijednost knjige Snježane Banović je u tome što otkriva i one koji nisu bili ni heroji ni kukavice, nego su nekako morali preživjeti: rigidni politički režim temeljen na ekskluzivnom etničkom principu odmah je udario na sve koji nisu “arijevskog porijekla” i koji su nosili krivo prezime.
Postoji mišljenje da od ustaških vlasti postavljen intendant Dušan Žanko nije dirao Srbe u HNK-u, no autorica pokazuje da je to samo djelomice točno: “Ako su u hrvatskim kazalištima Srbi nesmetano djelovali, kako tvrdi Dubravko Jelčić u knjizi ‘Kulturni život u NDH’, bilo je to zato što su se svi (osim Bele Krleže koja je poseban slučaj u korpusu srpskih umjetnika zbog specifičnog odnosa režima prema Miroslavu Krleži) pokorili uredbama o prijelazu na katoličanstvo i zato što su kao umjetnici bili u svojim fahovima – nezamjenjivi.” Tragičan je u tom smislu slučaj cijenjenog redatelja Branka Gavelle, koji je također bio “nezamjenjiv”, ali je kao pravoslavac grčkog porijekla bio prisiljen neprestano dokazivati svoju pravovjernost ustaškom režimu.
Odlazak u partizane
Ipak, i u takvim je prilikama bilo izuzetnih predstava koje su se pamtile, pa autorica bilježi sjećanja pokojnoga glumca Bobija Marottija, koji je cijeli život pamtio dvije Gavelline režije prije svog odlaska u partizane, Wagnerova “Ukletoga Holandeza” i Lessingove “Minne von Barnhelm”.
Život na kazališnim daskama u doba NDH, pun straha, neizvjesnosti i neimaštine, ostavio je teške tragove na mnogim ljudima, i slavnima i anonimnima. Autorica pokazuje da teatar i u takvim prilikama slijedi neku svoju logiku: unatoč obvezi da se na scenu postavljaju pompozna klasična djela koja će veličati nacionalne mitove, među publikom su najbolje prolazile lake operete i šaljivi komadi, uz vidljivo nezadovoljstvo režimskih dušobrižnika.
Konačno, knjiga Snježane Banović pokazuje i to da je u crnom mraku endehazije bilo onih koji su drugačije mislili: odlazak velike grupe najpoznatijih glumaca u partizane, među kojima su bili Vjeko Afrić, Dubravko Dujšin, Jozo Laurenčić i August Cilić, govori da oni to nisu nužno morali učiniti iz tvrdih ideoloških razloga, nego su, slikovito rečeno, bili dovoljno Hrvati da bi vidjeli kako im Pavelić domovinu vodi u katastrofu.