Beskućnici s vlasničkim papirima

Posljednjih 17 godina Mirko i Kata Štrbac iz Kistanja ne znaju što znači siguran krov nad glavom. Život u dugoj neizvjesnosti za ovo dvoje bolesnih staraca u 77. godini života kulminira ovih dana u pravu dramu, jer bi se 1. jula mogli naći na cesti, zato što se u kuću koju uz plaćanje najamnine koriste već 15 godina vraćaju iz izbjeglištva njezini pravi vlasnici. Štrpci ih sa strepnjom očekuju, jer neće imati kamo kada im pokucaju na vrata: naime, njihovu kuću u Kninu već godinama bespravno koristi četveročlana obitelj Zorana Trogrančića.

– Korak smo do ceste. Svakog se dana iz Srbije trebaju vratiti ljudi koji su nam ovu kuću dali na korištenje, na čemu im mogu biti samo zahvalan. Rekli su da će doći najkasnije do 1. jula. Kuda ćemo tada nas dvoje? – kroz suze pita Mirko Štrbac.

U Kninu ih čeka njihova kuća, ali u nju ne mogu, iako su 2010. dobili nepravomoćnu sudsku presudu po kojoj se Trogrančići moraju iseliti i platiti im odštetu zbog nemogućnosti korištenja vlasništva, 17.000 kuna plus pripadajuće zatezne kamate za svaki mjesec od podizanja tužbe. Općinskom sudu u Kninu trebale su gotovo dvije godine da spise tog predmeta proslijedi Županijskom sudu u Šibeniku, kamo su dostavljeni tek prošli mjesec.

Skupa igra živaca

– Punih je 20 mjeseci sudski spor stajao u nečijoj ladici u Kninu. Za to se vrijeme ništa nije radilo, a mi sada moramo na ulicu. Po dosadašnjoj dinamici, naš predmet neće stići na red ni za godinu dana, iako je sve jasno, crno na bijelom. Žalosno je da bez ikakvog odobrenja, odluke ili rješenja familija Trogrančić nesmetano koristi našu kuću. Sudeći po dosadašnjem ponašanju Zorana Trogrančića, vjerojatno nas čeka i postupak ovrhe, mogu samo nagađati što će sve uraditi da odgodi izlazak iz kuće. Naše je zdravstveno stanje loše, Mirko je preživio moždani udar, oduzeta mu je jedna strana tijela, a meni su ugrađeni bajpasi. Možete misliti kako sve ovo djeluje na naše zdravlje. Više nismo sigurni hoćemo li dočekati trenutak da uđemo u svoj dom – priča Kata dok pakira malobrojne stvari u stare kofere.

Iznimno je čudno da Trogrančići, unatoč tome što su znali da su se Štrpčevi vratili u Hrvatsku, nisu podnijeli zahtjev za program stambenog zbrinjavanja, na što imaju pravo i na temelju kojega bi, potpuno besplatno, dobili smještaj i nekretninu u trajno vlasništvo.

– Nije valjda naša kuća jedina u Kninu. Ovo je samo igra živaca koja nas košta zdravlja i života, a koštat će nas najvjerojatnije i još novca, dok ne riješimo sva zaostala i neizbrisana opterećenja na kući – ističe Mirko.

Borba Štrpčevih za povratak u kuću samo je nastavak duge sudske trakavice, koja se vodila punih deset godina. Sve do 1992. Mirko i Kata živjeli su u Šibeniku, gdje su imali kuću koju su napustili zbog sigurnosnih razloga te je, iz nužde, zamijenili za mnogo manju u Kninu: zbog tadašnjih ratnih događaja, ugovor u zamjeni potpisala je umjesto njih, bez punomoći, njihova kći. Vlasnik kuće u Kninu, Mate Ivić, pod materijalnom i krivičnom odgovornošću potpisao je ugovor o zamjeni kuće kao isključivo njegovom vlasništvu, bez uknjiženih ili neuknjiženih opterećenja. U ugovoru također stoji da je, zbog veće vrijednosti kuće u Šibeniku, Ivić dužan Štrpcima isplatiti novčanu razliku u visini tadašnjih 15.000 njemačkih maraka. Međutim, plaćeno im je svega 5.000 DEM.

Na korak do ceste

Kada su se 1998. vratili u Hrvatsku, Mirka i Katu dočekalo je neprijatno iznenađenje: nisu se na temelju spomenutog ugovora mogli uknjižiti kao vlasnici kuće u Kninu, a uvidom u zemljišne knjige shvatili su kako ih je Ivić prevario, potpisavši lažne izjave da je jedini vlasnik kuće, na kojoj je, povrh svega, bilo i jedanaest kreditnih opterećenja.

– Moja je kuća bila mnogo vrednija i tada, a pogotovo je to danas. Za tih 15.000 njemačkih maraka mogli smo kupiti još jednu kuću u Kninu. Na zamjenu pod takvim uvjetima natjerala nas je nužda, nismo bili u tome ni prvi ni posljednji. Bili smo prisiljeni sklopiti ugovor, koji nam se tada činio najboljim izlazom. Kada smo se vratili, preostalo nam je jedino da pokrenemo parnicu za poništenje ugovora – kaže Mirko.

Nakon deset godina, sudski su spor izgubili, pa su uvedeni kao vlasnici kuće u Kninu, one iste u koju ne mogu ući.

– Iako imamo sve papire, i dalje čekamo, ne znamo dokle. Ne razumijemo da netko može provaliti u tuđu kuću i u njoj 13 godina mirno živjeti, a mi u svoje vlasništvo ne možemo, nego plaćamo kiriju drugima. Beskućnici smo s vlasničkim papirima – priča Mirko, koji je preko svojih odvjetnika i opunomoćenika zvao, pitao, pisao i molio sve nadležne, od ministra pravosuđa pa naniže, no nije bilo nikakvog odgovora, a kamoli rješenja problema. Kucali su i na vrata kninske gradonačelnice Josipe Rimac, no ni ona nije našla vremena za ovu tešku ljudsku dramu.

Iako su Mirko i Kata Štrbac navikli na životne nedaće, za ovu nemaju više ni vremena, ni snage. Možda će već sutra njihova nova adresa biti – ulica.