Razložan strah od Velike porote

Najpoznatiji svjetski zviždač i “disident Zapada” Julian Assange, nakon gotovo 600 dana kućnog pritvora u Velikoj Britaniji, 19. lipnja ušao je u ekvadorsku ambasadu u Londonu i zatražio politički azil u toj zemlji. Time je njegova borba da spriječi svoje izručenje u Švedsku, gdje ga čeka ispitivanje o optužbama za seksualne prijestupe, ušla u očajničku fazu, za koju malo tko vjeruje da će imati za njega oslobađajući ishod.

Australski programer i aktivist poznat je postao svjetskoj javnosti 2010., kada je na svojoj web-stranici WikiLeaks objavio brojne klasificirane materijale koji kompromitiraju Sjedinjene Američke Države: snimku pod nazivom “Collateral Murder” na kojoj se vidi kao američki vojnici iz helikoptera ubijaju iračke civile, među kojima i fotoreportera Reutersa, “Afghan War Diary” u kojem su dokumentirani mogući američki ratni zločini u Afganistanu te, na koncu, stotine tisuća diplomatskih depeša pod nazivom “Global Intelligence Files”. Objava tih dokumenata razlog je zbog kojeg Assange pokušava izbjeći izručenje u Švedsku, vjerujući da će ga Švedska potom izručiti SAD-u kako bi mu se ondje sudilo za špijunažu.

Slučaj Manning

Objavljivanje dokumenata vremenski se poklopilo sa svjedočenjem dviju žena da ih je Assange za jedne konferencije u Stockholmu prisilio na seksualni odnos, za koji on tvrdi da je bio dobrovoljan. Na zahtjev švedskoga državnog tužitelja, odmah je izdan Europski uhidbeni nalog i Assange je uhapšen u Londonu, gdje je prvo proveo deset dana u zatvorskoj samici, a potom je – zahvaljujući 240.000 funti prikupljenih od simpatizera WikiLeaksa – pušten na uvjetnu slobodu, uz obavezu nošenja elektronske narukvice.

Krajem svibnja britanski je sud odbio njegovu žalbu, propisavši da se izručenje ima dogoditi 28. lipnja; u međuvremenu, Assange ima pravo žaliti se Europskom sudu za ljudska prava. Prema mišljenju mnogih analitičara, na traženje azila u Ekvadoru odlučio se zato jer je procijenio da su mu šanse u Strasbourgu vrlo male, s obzirom na to da je Švedska država za koju se teško može dokazati da će kršiti njegova ljudska prava.

Assange se nije protivio samom ispitivanju od strane švedskoj tužitelja, nego je tražio da se ono obavi u Velikoj Britaniji, no tužitelj je to odbio. Assangeovi odvjetnici, pak, tvrde da je europska potjernica nevažeća, jer je nije izdao sudac nego tužitelj, koji – prema britanskom zakonu o izručenju – nije “sudski autoritet”.

Isto tako, iako američka administracija negira da je protiv Assangea pripremljena optužnica, njegovi kolege tvrde da postoje dokazi da je vlada SAD-a osnovala radnu skupinu za njezinu pripremu, a zna se i da se tzv. Velika porota već mjesecima sastaje u Virginiji kako bi vijećala o podizanju optužnice. Štoviše, neki djelatnici WikiLeaksa već su pozvani da pred Porotom daju iskaze, a njihovu zabrinutost dodatno pojačava priznanje nekih američkih dužnosnika da je slučaj 24-godišnjeg američkog vojnog analitičara Bradleyja Manninga, optuženog da je WikiLeaksu poslao objavljene dokumente, samo dio šireg slučaja. Manning je, naime, već više od dvije godine u zatvoru bez optužnice, pod sumnjom da je upravo on odgovoran za curenje povjerljivih dokumenata. Čekaju ga 22 točke optužnice prema zakonu o špijunaži, a tužitelji su rekli da će za njega tražiti doživotni zatvor zbog “pomaganja neprijatelju”.

Slučaj je obavijen velom tajnosti, a Manningovi odvjetnici konstantno se žale da im optužba taji ključne dokumente iz kojih se vidi da je nemoguće dokazati kako je objavljivanje dokumenata naudilo američkim vojnicima na terenu. Osim toga, UN je u više navrata kritizirao uvjete u kojima je Manning zatočen kao “okrutne, nehumane i ponižavajuće”. Upravo je slučaj Manning za mnoge analitičare poveznica i potencijalni presedan na temelju kojeg bi slična sudbina mogla zadesiti i Assangea.

Švedsko-američke transakcije

I američki pravni stručnjak Glenn Greenwald u “Guardianu” je potvrdio informaciju o sastajanju Velike porote, koja vijeća je li australski zviždač prekršio “drakonski zakon o špijunaži iz 1917.” Assangeov strah okarakterizirao je kao “racionalan i utemeljen kada se zna kako Amerika postupa sa stranim državljanima optuženima za ugrožavanje nacionalne sigurnosti”. Navodi i da je Švedska 2006. kritizirana od strane UN-a zbog kršenja zabrane torture time što je posredstvom CIA-e dvojicu Egipćana, čija je nevinost kasnije utvrđena, transferirala u Egipat, gdje su podvrgnuti mučenju. Greenwald navodi i neke specifičnosti švedskog zakonodavstva, primjerice “ekstremnu razinu tajnosti u istražnim postupcima”, što omogućuje da se “svaka švedsko-američka transakcija obavi daleko od očiju javnosti”.

Greenwaldov tekst nadugo se citira u otvorenom pismu ekvadorskoj vladi, koje su potpisali brojni ugledni američki građani, poput Noama Chomskog, filmaša Michaela Moorea i Olivera Stonea, u kojem se traži da se Assangeu odobri politički azil.

S druge strane, nakon što se Assange ukazao u ekvadorskoj ambasadi, američki je “Washington Post” ekvadorskog predsjednika Rafaela Correu nazvao “malim južnoameričkim autokratom”, sugeriravši da bi američki Kongres, odobri li se Assangeu politički azil, trebao preispitati “preferencijalne” trgovinske uvjete koji Ekvadoru donose trećinu ukupnog izvoza. Correa je inače blizak venecuelanskom predsjedniku Hugu Chavezu, a Assange ga je nedugo prije traženja zahtjeva za azil intervjuirao za TV Russia Today, gdje su razgovarali o diplomatskom skandalu iz prošle godine, kada je Correa izbacio iz zemlje američku veleposlanicu nakon što je iz depeša koje je objavio WikiLeaks saznao da ga je ona optuživala da štiti korumpiranoga policijskog dužnosnika.

Ekvadorska ambasada oglasila se, pak, priopćenjem da kao potpisnica Opće deklaracije o ljudskim pravima ima obavezu preispitati Assangeov zahtjev za azil, ali i da to ne treba smatrati uplitanjem Ekvadora u sudski proces koji se protiv njega vodi. Nekoliko dana kasnije, ekvadorska ambasadorica odletjela je u prijestolnicu Quito na konzultacije, čiji se ishod tek očekuje.

Teško do spasa

Upućeni stručnjaci tvrde da se Assangea teško može spasiti od izručenja, čak i ako dobije azil, jer mu Velika Britanija ni u tom slučaju nije dužna osigurati napuštanje zemlje, tim više što je kršenjem uvjetne kazne prekršio njezine vlastite zakone. Ne mora ga zaštititi čak ni diplomatski imunitet, jer njega imaju samo osobe kojima ga odobre britanske institucije. Mediji spominju i slične primjere iz prošlosti, primjerice onaj katoličkog biskupa Jozsefa Mindszentyja, kojem je Amerika dala državljanstvo 1956., da bi potom čak 15 godina proveo u prostorijama američke ambasade u Budimpešti. Vođa peruanskog pokreta APRA Victor Raul Haya de la Torre u kolumbijskoj je ambasadi u Limi 1949. tražio diplomatski imunitet, no Međunarodni sud pravde u Haagu u dva je navrata o tome raspravljao i zaključio da nema općeg pravila po kojem se može odlučivati u ovakvim slučajevima. Suprotan primjer zabilježen je, pak, nedavno, kada se kineski disident Chen Guangcheng najprije sakrio u američku ambasadu u Pekingu, da bi zatim uspješno bio prebačen u Ameriku.

Assange ne može računati ni na pomoć rodne Australije, s obzirom na to da se njezina vlada od početka afere WikiLeaks ponaša krajnje snishodljivo prema američkim zahtjevima; WikiLeaks je u svibnju izdao priopćenje u kojem stoji da ona u posljednjih 12 mjeseci Assangeu “nije pružila nikakvu pravnu, logističku ili financijsku pomoć”.

Nakon objave dokumenata, brojne su vlade blokirale pristup WikiLeaksu, kompanije za financijske transakcije onemogućile su prikupljanje novca za njegovo funkcioniranje i Assangeovu obranu, a vodeći svjetski mediji sustavno su marginalizirali priče od javnog interesa koje je WikiLeaks objavio, baveći se počesto umjesto toga tračevima i ocrnjivanjem Assangea. Roy Greenslade, profesor novinarstva na londonskom sveučilištu City, tako je analizirao tretman dviju priča indikativnih za razmjere “političke korupcije” u Velikoj Britaniji: otkriće da je britanska vlada pokušala zaustaviti istragu o ratu u Iraku te njezin plan da opstruira protivljenje parlamenta da se kasetne bombe američke vojske, zabranjene UN-ovim konvencijama, pohranjuju na britanskom tlu. Greenslade je zaključio da su, u usporedbi s nekim drugim dokumentima, te dvije priče dobile disproporcionalno malo prostora u vodećim britanskim medijima.