Ljuštenje nezavisne scene

Nezavisna je scena, znamo, nezavidna tema. Govoriti javno o “nezavisnim medijima” ili o “nezavisnoj kulturi” rijetko je nezgodna zadaća; nezgoda se uglavnom sastoji u tome što će svaka rasprava, prije ili kasnije, završiti u predjelima sitničave semantičke pedanterije. Tamo je dočekuje i okončava onaj otrcani argument da sve medije i svu kulturu, naposljetku, netko mora financirati – država ili grad, europski fondovi ili privatni sponzori – a tu se onda njihova deklarativna nezavisnost nepovratno raspršuje. Logika takvih prigovora pritom neugodno podsjeća na komentare koji su pratili studentski zahtjev za “besplatnim školstvom” prije tri godine. Iako je tada svakome iole zainteresiranom bilo jasno što i zašto studenti(ce) traže, brzo se okupila bulumenta samop(r)ozvanih redaktora javnoga diskursa kako bi objasnila da “besplatnog obrazovanja” naprosto ne može biti, jer ga “uvijek netko plaća” – ako ne studenti i njihovi roditelji, onda porezni obveznici. Ali na takvoj se razini, valjda, mora diskutirati u zadanim okolnostima piarizacije medijskoga jezika: umjesto o meritumu problema, razglaba se o nazivima i parolama, umjesto o sadržaju, govori se pro forma.

Kristaliziranje značenja

Ovo je vjerojatno i jedan od razloga zbog kojih će neki, radije nego o nezavisnoj, govoriti o “vaninstitucionalnoj” kulturi; drugi o “neprofitnim” medijima, “medijima zajednice” ili medijima tzv. trećeg sektora. Nazivi se, doduše, ne preklapaju do kraja i nije uvijek lako odrediti gdje podudaranja počinju, a gdje prestaju: nisu to strogo i nedvosmisleno definirana područja, nego heterogena polja pomalo mutnih rubova, podložna preispitivanjima, intervencijama i transformacijama. Žive rasprave oko toga što bi njihovi nazivi trebali precizno značiti donekle su, uostalom, logičan nastavak otvorenosti, inkluzivnosti i dinamičnih procesa koji tim poljima vladaju. Pa opet, prešutnim dogovorom zainteresiranih, baš su se pojmovi nezavisnih medija i nezavisne kulture ustalili u javnoj raspravi, u novinarskim prilozima i, konačno, u službenim dokumentima kojima se kreira ovdašnja kulturna politika: iako se o njihovim jednoznačnim definicijama i dalje raspravlja, nedvojbeno je da su postali činjenicama javnog diskursa. Što znači da – kada govorimo o nezavisnoj kulturi i o nezavisnim medijima – znamo barem da se krećemo unutar konsenzusa koji prepoznaje neke njihove temeljne značajke: vlasničku izmještenost iz državnih i gradskih struktura, djelovanje koje nije usmjereno prema stvaranju profita, afirmaciju vrijednosti specifičnih, nerijetko manjinskih zajednica… Ili, da sasvim pojednostavimo: uz sva neslaganja oko značenja pojma, znamo da govorimo o skupini BADco. i mreži udruga Clubture, o portalu H-alter i glazbenim festivalima Mate Škugora, o zagrebačkoj Booksi i dubrovačkoj Art radionici Lazareti.

A možda smo samo mislili da znamo? Mukotrpni proces konstituiranja nezavisne scene i kristaliziranja njenog značenja svodi se, naime, na razinu egzotične kulturne uzgrednosti čim iz medijskog prikrajka proviri prvi semiotičar-amater. Pa ustvrdi, recimo, da se “jednom zauvijek mora raščistit što je to nezavisna scena, a što je zavisna scena. Nezavisan može biti samo onaj tko svoj program realizira svojim novcem”. Baš onako kako je to u nedavnom intervjuu pojasnio posebni savjetnik zagrebačkog gradonačelnika za kulturu Duško Ljuština. Ne, dakle, radionica u Lazaretima, nego privatni izložbeni prostori uglednih odvjetnika i poduzetnika; ne Booksa, nego korporativno sponzorirane književne nagrade; ne H-alter, nego “Obzor”, kulturni prilog “Večernjeg lista” u kojem je razgovor s Ljuštinom objavljen: to bi, valjda, bila uporišta ovdašnje nezavisne scene, onako kako je shvaća netko tko je već godinama zadužen (i) da se o toj sceni brine.

Brutalna rezanja sredstava

Najskandalozniji aspekt njegove izjave pritom je taj da nije izazvala nikakav skandal. A i kako bi, uostalom, kada samo sažeto i neuvijeno formulira dugogodišnji sistemski odnos Grada Zagreba prema nezavisnoj kulturi i nezavisnim medijima? Odnos očit u brutalnim rezanjima sredstava namijenjenih indie organizacijama kroz protekle krizne cikluse godišnjeg budžetiranja kulture. Očit u sustavnom ignoriranju preporuka i procjena stručnih vijeća pri dodjeli potpora. Očit u šibicarskom skrivanju jedanaest milijuna kuna proračunom namijenjenih nezavisnoj kulturi na javnom natječaju prije tri mjeseca, e da bi iznos bio naknadno raspodijeljen tek nakon koordiniranog pritiska brojnih udruga. Očit u najavi retroaktivnog utrostručenja cijene najma prostora klubu Medika, zbog čega mu sada prijeti zatvaranje. Očit u bezbrižnom ignoriranju gašenja uglednih međunarodnih festivala. Očit u najnovijem gradskom natječaju za potporu elektroničkim publikacijama koje promiču kulturne sadržaje i ljudska prava, napisanome tako da se, zbog niza problematičnih kriterija, na njega ne mogu prijaviti baš oni nezavisni mediji koji se tim temama ekstenzivno i kontinuirano bave…

Udari zagrebačkih gradskih institucija na nezavisnu scenu postali su, dakle, toliko redoviti i učestali da više i nisu vijest; prije sustavna provedba neslužbene politike koja, eto, dolazi do jasne javne formulacije tek sporadično, kao u Ljuštininom kratkom tečaju ekonomskog determinizma za ljubitelje tržišne logike. Njena je prešutna pretpostavka baš ta da se “jednom zauvijek mora raščistit što je to nezavisna scena”. Samo, malo tko bi imao hrabrosti izvesti zaključak posebnog gradonačelnikovog savjetnika do njegovih samorazumljivih konzekvenci, pa ukinuti cijeloj sceni potpore i uputiti je da, jednostavno, “svoj program realizira svojim novcem”. Raščišćavanje se onda provodi u sivoj zoni sitnog lopovluka, metodama nespretnog javnog džeparenja milijunskih iznosa, netransparentnim odlukama o financiranju, maliciozno konstruiranim natječajima. Sva je nekompetentnost i nedoraslost zagrebačke kulturne politike upisana u taj raskorak između posve anakrone nesposobnosti da se shvati javna uloga nezavisne scene, s jedne strane, i nevoljkog ustezanja da se ostvare vlažni diktatorski snovi o njezinu terminiranju “jednom” i “zauvijek”, s druge. U takvim se okolnostima kulturna strategija nužno pretvara u perverznu egzekuciju političke moći: gradska vlast koja ne može shvatiti što joj znači vlastita nezavisna scena, uostalom, ni ne može biti drukčija nego opscena.