Propadanje centra? Napokon!

Ako kod nas ne postoji prava ljevica i prava desnica – što je nerijetki pristup postpolitičkog “mišljenja” u naših tzv. političkih analitičara – kako to da se ipak primjećuje kako i mi sudjelujemo u općeevropskom trendu sve veće polarizacije i radikalizacije političkog polja? Kako to da i u nas jačaju ljevica i desnica, kojih nema, a propada centar – u koji se svi vladajući politički zaklinju? Ne govori li samo ovo najgrublje mapiranje političkog polja da je i ono – a ne samo ekonomija – odavno zahvaćeno dubokom krizom? Pa ako se ekonomska kriza, unutar jednog te istog modela “razvoja”, može brojčano mjeriti i opisati izrazima poput recesija i depresija, kako nazvati represiju političke imaginacije, kojoj sve što je ozbiljan otklon od neoliberalne agende predstavlja nerealnu alternativu postojećem? Političke stranke, u svojoj impozantnoj pluralističkoj kvantiteti, služe, ne samo u nas, još samo tome da monistički zatru ideje diskusije o mogućim političkim ideologijama u množini, koje su na povijesnom dnevnom redu. Smisao izreke da su sve stranke iste – u našoj amerikaniziranoj varijanti dvostranačja tu funkciju imaju, ali i polako gube, SDP i HDZ – nije, dakle, samo u tome da sve one imaju i provode kada god mogu istu neoliberalnu ekonomsku politiku. One zajedno čine sve – to je smisao pojma hegemonije, sada na desnici – da se na političkom obzoru jedna stvarna alternativa postojećem ni ne pojavi.

No, dubina krize, koja je sistemska, jasno ocrtava granice takve hegemonije, koja sve više mora postajati puka nasilna dominacija, pošto sredstva ubjeđivanja i zavođenja sve manje djeluju. Zato kada govorimo o drugom valu nadolaska radikalne ljevice u svijetu (prvi bi val označavali antiglobalistički i antikapitalistički pokreti 1990-ih), mi ne možemo zaobići naše krajeve. A nas na ljevici trebali bi zanimati mi sami. Ne zbog narcističkog bavljenja samima sobom, kao samosvrhe ili zamjene “pravog seksa” klasne borbe teoreticističkom onanijom, već zbog potrebe da se reflektira gdje smo i kuda idemo.

U jednoj takvoj analizi s globalnim pretenzijama, Alex Callinicos u časopisu socijalističke teorije International Socialism spominje tri nivoa s kojih se može govoriti o današnjoj društvenoj krizi. Prvi je onaj naoko trenutačan, kako se prelama u Grčkoj, gdje je politička volja borbe između naroda i elita tako očita. No, usprkos toj očitosti, ili baš zbog nje, učinjeno je sve da se zamagli daljnji razvoj situacije: ide li Grčka prema uspješnom ostanku u eurozoni ili će biti izbačena iz nje? Ili će sama htjeti izaći? Problem toga grčkog izlaska – Grexita – tako je mistificiran upravo zato što to nije samo, pa ni prvenstveno, grčki problem. U igri su profiti banaka i ostalog financijskog sektora najjačih igrača EU-a, a grčki primjer vidjet će, ako ne i slijediti, svi – jaki i slabi – u Uniji i izvan nje. Rješenja koja su donijeli zadnji izbori u Grčkoj ili koja reklamiraju gotovo svakotjedni sastanci na vrhu vođa EU zemalja, ne traju dulje od vijesti i njihovom donošenju. Ništa ne govori u prilog tezi da su Berlin i Frankfurt ozbiljno odustali od režima štednje kao nužnog i prvog dijela rješenja za krizu. A priča o razvoju može tek onda uslijediti. Kao što ništa ne govori da naša politička klasa misli odustati od ispunjavanja programa svojih vanjskih patrona. Samo što je ta politička mrtva trka s tržištima, posebno financijskim, koja se spašava u središtu sistema, i bez vjere u teorije sloma kratkog dometa. A u njoj politički narodi Evrope, po mišljenju trojke i Berlina, samo smetaju.

Ono što nijedan pripadnik vladajuće političke klase ne govori jest da na djelu nije samo kriza financijskog sektora, točnije destabilizirajuća uloga financijskih tržišta, iako je ona kao simptom najočitija, već i sasvim klasična kriza kapitalizma prouzrokovana tendencijskim padom profitne stope. Taj stari marksistički topos uopće nije u suprotnosti s destabilizacijom koja se provodi kroz financijalizaciju. Znao je to još Marx, koji u “Kapitalu III” povezuje tendencijski pad profitne stope s fluktuacijama financijskih tržišta, kojih mjehuri i služe tome da kapitalističkoj akumulaciji “samoubilački” prokrče put, ne bi li ona, ma koliko privremeno, bila “od sebe većom”. U situaciji kada profiti u proizvodnji padaju, pa dakle toliko kapitala koji se ne može oploditi uzimanjem viška vrijednosti od radnika u materijalnoj proizvodnji kruži oko nas, potrebno je smišljati nove i nove načine da se on ipak oplodi. To se i događa, no nuspojava je duboki i od sistema protežirani pad proizvodnje (kapital se čisti nekom vrstom autodestrukcije).

Što u toj situaciji treba da čini ljevica? Preuzimati na sebe garancije da je moguće pokrenuti kapitalističku proizvodnju, u situaciji kada je ni sami kapitalisti ne mogu pokrenuti? Tako nekako izgleda obećanje lijevog fronta kada je on uspješan, kao što je, usprkos neosvajanju većine u parlamentu, onaj Syrize u Grčkoj. Kada njezin vođa Aleksis Cipras kaže kako su oni jedini politički pokret u Grčkoj sposoban da osigura ekonomsku, društvenu i političku stabilnost društva, to nije samo spin, već i od reformista stvarno pounutrena logika upravljanja kapitalističkom državom. Taj novi lijevi reformizam nastaje danas posvuda u otporu spram režima štednje i on ulazi u prostor koji je ostao prazan nakon što su iz njega otišle lijevoliberalne, nekada socijaldemokratske partije. Pokreti poput onoga oko stranke Die Linke u Njemačkoj, oko Lijevog fronta koji vodi Melenchon u Francuskoj i sama Syriza koju vodi sada svima poznat Aleksis Cipras u Grčkoj, objašnjivi su samo iz trenutnog konteksta koji još uvijek determinira socijalni liberalizam, novo buđenje radničkog pokreta i radikalnih ideja koje ponovno postaju interesantne u njemu. Iako se ne radi o pukom ponavljanju povijesne socijaldemokracije i njezinih grešaka, ove nove lijeve snage dilemu između reforme i revolucije “rješavaju” tako da o njoj jednostavno šute. Taktički ili strateški, to često nije jasno, no to ne znači da pravi ljevičari u tim pokretima ne moraju, pa dakle i ne mogu, sudjelovati. Narodni front u začetku, a protiv neoliberalizma, formira se i u nas, iako svog parlamentarnog zastupnika nema. Zato osipanje centra, kojim kao prijetnjom vitlaju upravo ekstremisti centra, mi na ljevici moramo shvatiti kao znak krize koji je ujedno i naša šansa. Ako staru poetsku mudrost da gdje raste ono opasno, raste i ono spasonosno, otklanjamo pukom rezignacijom nad narastajućim (pra)fašizmom, koji koristi istu “šansu” svuda oko nas, onda odbijamo ozbiljno uzeti u razmatranje opasnost i izvanrednost kao naš teren borbe.

Prava revolucionarnost mora, onkraj svakog ispraznog avanturizma, razlikovati autonomno područje radničkog pokreta od područja upravljanja današnjim društvima, područja organiziranja kapitala. Ne smijemo imati iluzija da se sukob rada i kapitala, pa i “konačni sukob” koji priziva “Komunistički manifest”, može beskonačno odgađati. Klasna polarizacija, pokazuje to dobro i povijest historijskih socijalizama, može postati nepodnošljiva čak i kada je vlast u lijevim rukama. No, sve to ne znači da trebamo sektaški i pasivno čekati na neku ahistorijsku “čistoću” realizacije komunističke ideje. Borba se događa sada i ovdje – da, čak i u Hrvatskoj i u drugim zemljama Jugoslavije – s ljudima kakvi su sada.