Na Prisavlju kao u Vjesniku

Konačno je prikazana vaša dokumentarna serija “Jugoslavija – zemlja za jedno stoljeće”, dugo iščekivana, dok je bila bunkerirana na HTV-u. Ali, i sad je to učinjeno na čudan način, i donekle poskrivećki, kao da producentu nije stalo?

Uprava kuće je donijela odluku da se ide u projekt snimanja takvoga dokumentarnog serijala, koji govori o državi nastaloj nakon Prvoga svjetskog rata, i nestaloj u Domovinskom ratu ili domovinskim ratovima. U ambijentu koji je stvoren oko toga projekta desilo se toliko toga lošeg, da ovo što se sad dogodilo, na kraju krajeva, nije iznenađujuće. Serija je emitirana u vrijeme Europskog prvenstva u nogometu, s informacijom u gornjem kutu – danas gledajte tu i tu utakmicu… Što je samo po sebi blasfemično, pa ja nisam to snimio! Ali, jedan urednički tim ljudi je ionako učinio sve da onemogući dovršenje toga projekta. Zatim su ga mučki prikazali, u nevrijeme. Inače, ja sam u toj produkciji, završenoj 2007. godine, ujedno autor ideje, projekta, sinopsisa, scenarija i teksta, no što se tiče ostalog… Znate, kad je riječ o režiji, nekad su se oni koji bi se bavili ovakvim stvarima, zvali realizatori. Sad su, pače, redatelji i oni koji nemaju nikakve veze s tim dokumentarnim projektom. To su ljudi čudnog, neobjašnjivog karaktera, koji se mogu tako supotpisati i svaki dan gledati svoje ime u teletekstu: kao redatelj je supotpisan Ninoslav Lovčević. Za majku božju! Dodajte tome činjenicu da je originalni režiser Zdravko Bilandžija prije četiri mjeseca umro. Kako je taj drugi dospio tamo, nikako mi nije jasno.

Je li u produkciji bilo neke cenzure, rezanja, intervencija? Jesu li uvažili vaše zahtjeve, o kojima se svojedobno pisalo u novinama, da se u montaži dorade određena mjesta?

Nije bilo same klasične cenzure, ali nije bilo ni razumijevanja za moje finalne zahtjeve. Pored toga, dvije posljednje epizode nedostaju, nema ih. Nedostaje građa, naime, o tome što se danas dešava u Hrvatskoj, nakon Jugoslavije. Na to sam pismeno upozorio, i nisam dobio nikakva odgovora. Dao sam 10-15 primjedaba, kad sam dobio diskove na pregled, ali nisu uvažene. Nisu mi dugo vremena odgovarali ni kad će taj serijal uopće krenuti, jer nije bio pravljen za bunker.

Nisu me isplatili

Jeste li mogli na sudu obustaviti emitiranje ovakve verzije, da ste htjeli? Jeste li razmišljali o toj mogućnosti?

Jesam, mogao sam, a i mi smo još uvijek na sudu, dakle, sad već tri godine, zbog toga što mi nisu platili četvrtu, posljednju ratu onoga što su morali po ugovoru. Moja obaveza je bila da napravim scenarije i tekstove za 15 epizoda pod radnim naslovom “Raspad Jugoslavije”, a oni su nastojali uštedjeti stotinjak tisuća kuna, i nisu me isplatili. Ali, to je dio istog ambijenta koji me čitavo vrijeme nastojao prisiliti da dignem ruke od projekta. Preko odvjetnika sam pak upozorio HTV da ću zbog bezobrazluka s najavom serije na teletekstu, pored svih ostalih bezobrazluka, obustaviti emitiranje, pa je to nakon dugog natezanja ispravljeno. No ja sam imao obavezu pred kolegom Bilandžijom, s kojim sam radio na projektu od 1999. godine, u sedamdesetak intervjua širom svijeta, od Gorbačova i Bžežinskog do našeg Šuvara i npr. crnogorskih državnika… Jer, moj redatelj je u međuvremenu umro i nije u stanju sam braniti svoj autorski dignitet. Dosta toga drugog nije popravljeno, međutim; HTV je kao producent imao i obavezu da unovči taj projekt, imali smo kontakte s raznim stranim televizijama, među ostalim se otvarala i mogućnost na BBC-ju. Za tu se potrebu trebala napraviti B-varijanta serijala, sa šest epizoda po 50 minuta. I umjesto da se to napravi, da se plasira u svijet, naša se javna televizija ponaša kao i ostatak hrvatske ekonomije. Tako imate Đelu Hadžiselimovića koji hoda po svijetu, pregledava dokumentarce i odabire ih, te postaje brend, kako se hvale, te medijske kuće. Molim vas, čovjek odabire i kupuje! Taj slučaj oslikava opće stanje na HTV-u, a nije teško kupovati, teško je prodati. Od vremena Vrdoljaka do danas – još uvijek su tamo njegovi ljudi – na Prisavlju se događa isto što se događalo u Vjesniku, do njegove propasti. To je ogroman stroj s tri i pol tisuće ljudi, ali nije problem u tome što je njega teško voditi, nego što za to ne postoji volja. Vidite, recimo, postojala je firma Orfej, koja se željela pozabaviti plasiranjem HTV-ovih proizvoda u inozemstvo, i ja sam s njima već bio napravio predugovore, no to danas HTV-u ništa ne znači. A on sam, ovakav kakav jest, nikad neće obaviti taj posao.

Pratite li zbivanja oko najavljenih zakonskih promjena u vezi s HRT-om? Možete li se osvrnuti i na to?

Sudjelovao sam u izradi prethodnog, tj. važećeg zakona, prije deset godina. Nešto smo napravili, nešto nismo, ali i dalje mislim da je to u cijelosti bilo najbolje rješenje. Postoji jedna iluzija, međutim, da se sve dade riješiti zakonom.

Kako premostiti nedostatak postojećeg zakona, uslijed kojeg je moguća ovakva, aktualna situacija na vrhu HRT-a?

Nikako. Neće se riješiti. To nije tako zbog zakona. Ne postoji zakon koji se ne može izigrati na takav način, kako su oni došli na vlast. Jasno da njih ne moramo trpjeti, ali ne treba se zavaravati pa misliti da će se taj problem riješiti novim zakonom. Jer ćemo inače morati pisati novi zakon svaki put kad se dogodi nešto slično, a dogodit će se. Jedino hvalevrijedno u sadašnjem prijedlogu jest – ne volim tu riječ, no ipak – njihova transparentnost, naime, uz objašnjenje nove vlasti da oni to čine svjesni da moraju preuzeti odgovornost. U redu, doista moraju, no ja im ne bih povjerovao dok me ne uvjere djelom, jer ne bi bio prvi put da se iznevjeri odgovornost. Izgubit će izbore, i nikom ništa. I daljnje četiri godine će se HTV devastirati poput Vjesnika, rekoh već, bez ikakvog suštinskog pomaka. Treći program je prodan, Odašiljači i veze također, Drugi je prepušten sportašima, itd. A što imamo od toga mi koji smo tamo radili 40 godina?

Zakon i demokratičnost

No kako naći mjeru između demokratičnosti aktualnog Zakona o HRT-u, koji je omogućio proboj sadašnjim uzurpatorima te kuće, i najavljenog partitokratskog zaokreta novim zakonom?

Već sam vam odgovorio – nikako. Više od toga vam ne mogu reći. Ipak, ako nova vlast sebi omogući imenovati glavnog ravnatelja, i ako ona u ovoj zemlji ili u inozemstvu nađe kompetentnu i etički kvalitetnu osobu, koja će po svojoj slici i prilici odrediti ostale urednike i financijske suradnike, onda će valjda doći do izražaja i ono malo preostalih valjanih ljudi na HTV-u. Onda bi ta institucija mogla pomoći ovoj zemlji u gradnji boljeg života, kulturnog i svakog ostalog. A ovako… Pogledajte samo emisiju “Otvoreno”: uzme se par naslova iz novina, pita se prvog “gosta” – kao da su birtijaši – a onda ja kao voditelj ponovim sve što je taj rekao i gledam u sljedećega, itd. Iza Hloverke Novak-Srzić vuku se repovi nezakonitih aktivnosti. Ona je tamo postavila još sličnih, a jedan, tj. jedna od njih se pojavila i na odjavnoj špici moje serije, iako ništa u vezi s njom nije uradila. Gledano na širem planu: sve je u krizi, čitava civilizacija. Tako je i u našem novinarstvu i ekonomiji uopće. Mali postotak ljudi upravlja svime. Veće je zlo napravljeno u nepuna dva desetljeća mira hrvatske države, nego u ratu koji je tome prethodio. Toliko su uništene ljudske sudbine da nam treba još 20 godina da društvo profunkcionira. Sve je etično i profesionalno, u ovom času veoma nerazvijeno. Pa, i na HTV-u se jedna malena skupina kolega buni tek onda kad se njih dirne. Dobije li Denis Latin emisiju, odmah će biti zadovoljan svime ili gotovo svime ostalim. A ja se svejedno nadam da će je dobiti, jer je on ipak pokazao da je kompetentan čovjek.