Strah umjesto ravnoteže straha?
Rusija i Kina platit će zbog toga što podržavaju Asadov režim! – te je riječi, doslovno tako, izgovorila prije tjedan dana u Parizu na konferenciji “prijatelja Sirije” američka ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton. Ostavimo sada po strani što je to rječnik primjereniji “razgovoru” između članova uličnih bandi nego visokoj diplomaciji. Ono što nas zanima, to je sadržaj. A taj sadržaj nije ništa drugo nego jasna prijetnja. Nespecificirana, doduše, ali – prijetnja. Teško bi bilo u analima razdoblja tzv. Hladnog rata pronaći nešto slično izrečeno bilo s američke, bilo sa sovjetske strane na račun onoga drugoga. A to je bilo vrijeme blokovske podjele, vrijeme dviju supersila koje su jedna drugu držale u šahu u sklopu perverzne logike nazvane ravnoteža straha.
Bipolarni…
I Sovjeti i Amerikanci znali su, naime, da druga strana ima mogućnosti lansirati na njih interkontinentalne rakete s nuklearnim bojevim glavama i da ih sve ne mnogu presresti. Ali, i jedni i drugi znali su i to da će onaj “drugi” otkriti napad na vrijeme da i sam pokrene protunapad. Suprotstavljeni blokovi na čelu s dvjema nespornim supersilama gomilali su naoružanje, punili arsenale, da bi ih od sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli sporazumno postupno smanjivati, zadržavajući – međutim – i dalje overkill capacity (još jedna “divna” kovanica iz Hladnog rata koja označava sposobnost da se nekoga, u ovom slučaju određenu zemlju, “ubije” više puta; koliko nelogično, toliko i zastrašujuće). Da, bilo je to vrijeme kada su jedni drugima prijetili, no jedni su se drugih i bojali. I mada je u vrijeme čuvene kubanske krize svijet bio na rubu uništavajućeg otvorenog sukoba, do njega nije došlo. Zbog – ravnoteže straha. Zbog jednostavne formule: ako ćeš ti mene, onda ću i ja tebe. I ti to znaš.
Sa slomom socijalizma, ili onoga što se nazivalo socijalizmom, činilo se kao da svijet iz ere bipolarizma prelazi u razdoblje unipolarizma, pa zatim kreće prema multipolarizmu. Istočni vojni blok (Varšavski pakt) raspušten je, Sovjetski se Savez raspao, zemlje dotadanjeg tzv. lagera redom su, motivirane negativnim iskustvima iz vremena sovjetske dominacije, a zdušno potpomognute od Zapada, prihvaćale kapitalistički poredak u njegovoj neoliberalnoj varijanti i ulazile u Atlantski pakt koji je, mada nelogično, preživio kraj blokovskih podjela i postao moćno oružje u rukama zemlje koju se općenito smatralo jedinom preostalom supersilom – Sjedinjenih Američkih Država. I nije takvo gledanje bilo u osnovi pogrešno, jer je Rusija u vrijeme Jeljcina ubrzano postajala drugorazredna zemlja, kojom su carevali siromaštvo i korupcija, vojna je mašinerija hrđala u depoima, a pripadnici armije bili su mizerno plaćeni. Takva Rusija, bez jasne vanjske politike i bez ambicije i volje da je formulira i vodi, zaista nije bila prijetnja. Pa se činilo kao da je ravnoteža straha, usprkos objektivno postojećim arsenalima, otišla u ropotarnicu prošlosti.
No, onda su se dogodile dvije stvari, mada ne istodobno. Najprije je (a nedavno ponovno) na čelo Rusije došao Vladimir Putin, s jasnom ambicijom da je opet pretvori u državu koja će u međunarodnim odnosima biti netko i nešto. Čovjek potekao iz obavještajne zajednice shvatio je neraspoloženje većine naroda zbog opadanja utjecaja Rusije u svijetu i siromaštva što se širilo. I počeo je, često i populističkim metodama koje nisu uvijek imale baš puno veze s proklamiranom demokracijom, vraćati Rusima nacionalni ponos i samopouzdanje, a u svjetskim okvirima ponašati se kao netko koga se naprosto mora uzimati u obzir. I – počeo je poklanjati osobitu pažnju oružanim snagama, pa čak i modernizirati ih.
…i unipolarni svijet
Zapad je time bio očito zatečen, jer se već počeo privikavati da Rusija prihvaća, mada nevoljko, upotrebu Atlantskog pakta suprotno svrsi zbog koje je bio osnovan i izvan područja svojih članica, bilo uz “blagoslov” Ujedinjenih naroda, bilo bez njega. Od iračke avanture, koju samo još službeni Washington proglašava uspjehom (mada, imajući u vidu broj ubijenih Iračana od svrgavanja Sadama Huseina, krajnje cinično zvuči poznata Bushova tvrdnja kako je Iraku znatno bolje bez Sadama nego s njime), preko Afganistana u kojem je stanje iz dana u dan sve teže, ali mu se neštedimice daje pomoć i gotovo ga se proglašava pridruženim članom NATO-a, pa do niza prevrata u zemljama Bliskog istoka, euforično nazvanih arapskim proljećem. U sjeni toga gotovo nezamijećeno prolazi činjenica da su u demokratskoj Evropi po kratkom (ne baš demokratskom) postupku skinuti oni šefovi država, odnosno vlada koji nisu pristajali na očito neuspješan recept za izlazak iz gospodarske krize te su zamijenjeni poslušnicima, u pravilu iz financijsko-bankarskih krugova, za koje neki analitičari ionako smatraju da vuku sve konce u globalnoj igri. S druge strane, Rumunjskoj, koja ovih dana potpuno demokratski želi smijeniti svojeg predsjednika, odmah se prijeti zaustavljanjem daljnje integracije u Evropsku uniju.
I to nas dovodi u situaciju u kojoj se moramo upitati: Je li bila pogrešna procjena da smo od bipolarnog svijeta (blokovi) preko unipolarnog (SAD kao jedina supersila) krenuli prema multipolarnom (nove velesile, poput Rusije, Indije, Kine, Brazila, Južnoafričke Republike), odnosno je li bolji bipolarni od unipolarnog svijeta? Naime, sve govori u prilog zaključku kako prestrojavanja na međunarodnoj sceni kojima smo svjedoci idu u prilog zaustavljanja stvaranja multipolarnog svijeta, ali i nove ravnoteže među ključnim faktorima svjetske politike (ne nužno straha, nego utjecaja ili ekonomske moći), a u korist održavanja jednoga centra moći koji će ostatku svijeta nametati svoj model, bez obzira na moguće otpore. A takav scenarij izaziva strah (“Platit će!”).
I zato, umjesto bilo kakvoga zaključka, pitanje: Je li ravnoteža straha bila bolja od straha? Danas, to je još samo pitanje. A odgovor ćemo možda znati već sutra.