Može i bez radikalne štednje

Prošlotjednom objavom državnog proračuna nova francuska vlada i novi predsjednik Francois Hollande napravili su prvi korak u ostvarivanju obećanja da će se oduprijeti dominantnom stavu da se ekonomska kriza rješava radikalnom štednjom. Da bi za to dobio pokriće, Hollande je pričekao izvještaj državne revizije, koja je smanjila prognoze ekonomskog rasta na 0,3 posto BDP-a za ovu i 1,2 posto za iduću godinu te objavila da u te dvije godine država mora nadoknaditi manjak od 33 milijarde eura.

Premijer Jean-Marc Ayrault rekao da je javni dug od 1.800 milijardi eura dosegnuo 90 posto BDP-a i da ugrožava funkcioniranje socijalnog sustava i javnih službi. Revizija je, pak, upozorila da je zemlja u “zoni opasnosti”, na što upućuje i činjenica da su joj neke bonitetne agencije ukinule najviši kreditni rejting, a nezaposlenost bi tijekom ljeta trebala premašiti deset posto zbog kontinuiranog urušavanja privatnog sektora. Ministar financija Pierre Moscovici situaciju je, pak, nazvao “ekstremno ozbiljnom” i najavio strukturne reforme usmjerene na ekonomski rast.

Oporezivanje najbogatijih

Da bi deficit državnog proračuna smanjila na 4,5 posto BDP-a, vlada će u prvoj godini po džepu opaliti bogatije građane i tvrtke, koji bi putem novih poreza na imovinu i nasljedstvo te novih nameta bankama i naftnim kompanijama trebali doprinijeti sa 7,2 milijarde eura. Od iduće godine na snagu stupa i Hollandeov plan za 75-postotno oporezivanje godišnjih dohodaka iznad milijun eura, a planira se i oporezivanje dividendi, povećanje poreza na bonuse i opcije te financijske transakcije.

Iako je državna revizija preporučila da se više štedi a manje oporezuje, kako se ne bi dodatno ugrozila konkurentnost, vlada tu sugestiju nije prihvatila, baš kao ni onu da liberalizira tržište rada i smanji državnu potrošnju, koja je sa 56,6 posto BDP-a druga najveća u Europi. Dapače, najavila je povećanje minimalne plaće, snižavanje dobne granice za umirovljenje sa 62 na 60 godina i otvaranje oko 65.000 novih radnih mjesta u sektorima obrazovanja i sigurnosti.

Iduća godina, međutim, mogla bi za francuske građane biti teža, jer vlada tada deficit proračuna treba dovesti na europskim pravilima određenih tri posto, za što će joj trebati dodatnih 25 milijardi eura. Već je najavljeno da će se, za razliku od ove godine, u 2013. polovica štednje realizirati smanjenjem državne potrošnje, no vlada zasad ne predviđa radikalne rezove, nego zamrzavanje javnog sektora, izuzev mirovina. Brojni stručnjaci tvrde, međutim, da je nerealno očekivati tako drastično smanjenje deficita bez doticanja plaća i mirovina, koje čine najveći dio javne potrošnje.

Hollande je ranije sebi i ministrima smanjio plaće za 30 posto, pa one sada iznose nešto manje od 15, odnosno 10.000 eura, a određeno je i da najveća plaća menadžera u kompanijama u većinskom vlasništvu države smije biti maksimalno 20 puta veća od najniže radničke plaće. Menadžere kompanija u kojima je država manjinski vlasnik premijer Ayrault pozvao je da i sebi smanje plaće, apeliravši na njihov “patriotizam” i “moralnost”.

Nova socijalistička vlada ovim mjerama zasad nije iznevjerila obećanje o “pravednom oporavku”, no to je ujedno i jedino njezino predizborno obećanje, uz ono Hollandeovo da će biti “normalni” predsjednik i kao takav suprotnost svom prethodniku Nicolasu Sarkozyju, koji je dekretom vladao iz Elizejske palače.

Bauk ili čovjek mjere?

Nakon svibanjskih predsjedničkih i lipanjskih parlamentarnih izbora, Socijalistička stranka i njezin predsjednički kandidat Francois Hollande osvojili su predsjedništvo i oba doma parlamenta, pri čemu u donjem domu apsolutnu većinu, sve osim dvije metropolitanske regije, većinu velikih gradova i dvije trećine departmana.

S obzirom na to da su u kampanji upadljivo šutjeli o načinima na koje se misle boriti s ekonomskom i socijalnom krizom, osim obećanja o donošenju izbalansiranog proračuna, bez štednje grčkog tipa kakvu propagira Njemačka, taj je prazni prostor ostavio podosta mjesta spekulacijama. U dnevniku “Le Monde” napisali su da je to “pretvaranje” tijekom kampanje za cilj imalo “pripremiti narod za teška vremena, bez da ga se baca u očaj”, dok je za dobar dio utjecajnije međunarodne zajednice i ono malo što je rečeno bilo dovoljno da Hollande postane svojevrstan ljevičarski bauk. Za uvodničara “Financial Timesa” Philipa Stephensa, Hollande je, pak, “konzervativac koji želi ponovno osvojiti socijalno-tržišni model poslijeratne Europe”, a bivši “Le Mondeov” dopisnik Patrice de Beer kaže da je on “čovjek mjere, svjestan opasnosti bolnih reformi u zemlji u kojoj se ljudi lako mobiliziraju na ulicama”. De Beer piše i da je Hollande, po vlastitom priznanju, socijaldemokrat, a ne socijalist, što je za mnoge njegove partijske drugove još uvijek anatema, a sigurno je i da se izborna baza PS-a sociološki promijenila, izgubivši milijune glasova radnika koji su otišli Sarkozyjevom UMP-u ili krajnje desnom Frontu National, postavši stranka srednje klase, službenika i “boemske buržoazije”.

Kompromis s Angelom Merkel

Prema nekim analitičarima, tu se mogu tražiti uzroci zašto je Hollande prije izbora najavljivao da će tražiti preispitivanje europskoga fiskalnog pakta na koji je pristao Sarkozy, da bi, nakon izbora i nekoliko packi europskih dužnosnika da se u Europi ne raskidaju već dogovoreni sporazumi, zauzeo realističniju poziciju, pošto mu je njemačka kancelarka Angela Merkel popustila, pristavši na neke njegove prijedloge o stimuliranju rasta, ali bez daljnjeg zaduživanja. Na EU-samitu krajem lipnja tako je pronađen kompromis koji uključuje zajednički nadzor banaka i nacionalnih proračuna, ali i direktan pristup članica Europskom stabilizacijskom mehanizmu bez obaveze uvođenja dodatnih mjera štednje, ulaganje 120 milijardi eura u stimuliranje rasta i stvaranje radnih mjesta, povećanje kapitala Europske investicijske banke i usmjeravanje neiskorištenih regionalnih fondova za financiranje malog poduzetništva.

S obzirom na početnu poziciju Angele Merkel, ovaj kompromis smatra se Hollandeovom dobivenom bitkom, a ugroženo prijateljstvo Njemačke i Francuske simbolično je obnovljeno tjedan dana kasnije u francuskom Reimsu: ondje je dvoje najviših dužnosnika, sve do menija ručka, repliciralo prije 50 godina održan susret svojih prethodnika, Konrada Adenauera i Charlesa de Gaullea, koji su u tom gradu zapečatili početak njemačko-francuskog prijateljstva nakon dvaju svjetskih ratova.