Intrigator

Katran & perje

Igor Štimac jača nacionalni naboj momčadi

Nogometni ratobornik

Novi nogometni izbornik Igor Štimac predstavljen je na omanjoj kokainskoj priredbi: iskočio je iz trešerske mehaničke lopte uz eksploziju konfeta i vatromet. Kose svezane u kike, odjevena u suknjicu s dezenom nacionalnog dresa, oko njega je obigravala hostesa, inače voditeljica HTV-a Mila Horvat, zapravo prerušena u lokalnu Ilonu Staller Cicciolinu, mađarsko-talijansku umjetnicu također sklonu nogometu, kao što je poznato iz stožernog porno-uratka “Moana i Cicciolina na Mundijalu” (1990).

Napaljeni Štimac je instantno najavio jačanje nacionalnog naboja u momčadi. To će svakako biti neophodno jer ga u kvalifikacijama za SP čeka srpski antipod Siniša Mihajlović, podjednako drčan i rasplodan mužjak, koji je odmah po imenovanju naredio da cijela momčad ima pjevati “Bože pravde” ili će proći kao musliman Adem Ljajić koji je zbog nepjevanja himne izbačen.

Igor Štimac učinit će “HNS još boljim”, “dečki moraju svjesno nositi dres uz sjećanje na one koji su bili na prvim linijama, moraju se boriti kao i oni”. Bitno mu je da “igrači daju sve na terenu svjesni činjenice kako je nastala ova država za koju su se mnogi borili”, “najbolji će biti protiv Srbije”, a u radu će mu “pomoći i desetogodišnje iskustvo HTV-ovog komentatora”, kao i “iskustvo trenera u Hajduku, Cibaliji i Zagrebu” itd.

Sa Štimcem i Mihajlovićem na čelu, Hrvatska i Srbija, oslobođene anacionalnog duha Jugoslavije i komunističke čizme, okićene iskonskim nacionalnim simbolima, kreću tako u konačni sportski čin mitomanske nacionalističke renesanse, u nogometnu krbavsko-kosovsku bitku, sportsko finale ere koja nam je uzela nepotrebne tvornice i ubila suvišne radnike, pa smo zauzvrat dobili doživotne otplate kredita, bele orlove i šahovnice.

Petar Glodić

Što drugo da učini neplodna stranka nego da se posveti temi umjetne oplodnje?

I HDZ je bio embrij

Prijedlog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji HDZ-ovi muškarci usporedili su sa zločinom u Jasenovcu, pa i s onim na Bleiburgu, što je logično koliko god da je komično, budući da su oni uvjereni kako su zamrznuti embriji ustvari mali Hrvati

Hrvatskoj demokratskoj zajednici, po broju saborskih mandata nominalno vodećoj opozicijskoj stranci, ni promjena vodstva prije dva mjeseca nije pomogla da išta dobije na vidljivosti. Za HDZ-om nema potražnje u javnosti otkako su postavljanjem Tomislava Karamarka za predsjednika završili sukobima začinjeni unutarstranački izbori, i da nije pravosudne sapunice Fimi-medija, koja se prikazuje pet dana u tjednu, malo bismo za tu stranku čuli.

HDZ je ostao neprimjetan dok su se proteklih mjeseci redali negativni ekonomski rezultati, nije ga se baš dalo primijetiti ni dok je trajala bura u slučaju Čačić, toliko je postao nevidljiv da se na trenutke činilo kako jedinu opoziciju aktualnoj Vladi predstavljaju mediji, koliko god oni inače bili skloni podilaženju vlasti. Nije to bez razloga, jer ta je stranka ekonomski upropastila zemlju, pa bi teško bilo ozbiljno uzimati njene stavove o ekonomiji, čak i kada bi ih imala, a zbog razmjera njene korupcije još je teže ozbiljno uzimati kritike koje upućuje moralu vladajućih. Što drugo da u takvoj situaciji učini neplodna stranka osim da pribjegne umjetnoj oplodnji?

Stranka je tako poslala trojicu muškarca da održe presicu radi objave HDZ-ove podrške inicijativi “I ja sam bio embrij”, čiji naziv, simptomatično, ima subjekt u muškom rodu i koja već mjesecima raspravu o novom Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji usmjerava na to kako da se u što većoj mjeri ženama onemogući pristup suvremenim medicinskim dostignućima. Trebalo je, ipak, pričekati da najprije istupe muškarci iz Hrvatske biskupske konferencije, da bi se HDZ-ovci ohrabrili na djelovanje. HBK je Kukuriku vladu optužio za eugeniku zato što zakon cilja na rođenje zdrave djece, kao i za nehumanost jer zakon predviđa zamrzavanje suvišnih embrija, u kojima, po mišljenju Crkve, stanuju ljudske duše.

HDZ-ovi muškarci na svojoj su presici prijedlog zakona usporedili sa zločinom u Jasenovcu, pa i s onim na Bleiburgu, što je logično koliko god da je komično, budući da su oni uvjereni kako su zamrznuti embriji ustvari mali Hrvati. Stoga je njihova terminologija postala izravnija i od one koju koristi Crkva, pa se umalo govorilo o masovnim zločinima nove komunističke vlasti.

“Da biste dobili dijete postupcima koje sugerira zakon, morate žrtvovati desetero njegove braće i sestara. Zakon omogućuje ubijanje tih ljudi, jer ako zamrzavate zametke, 30 posto njih ne preživljava odmrzavanje”, upozorio je HDZ-ov ginekolog dr. Ante Ćorušić, sasvim na liniji novog stranačkog šefa, koji HDZ pokušava oživjeti na temama smrti i koji mjesecima nije u stanju smisliti nijedan trik bolji od Bleiburga.

Nikola Bajto

Dok dobar dio građana skuplja boce, grupa mladih stručnjaka napravila je u Puli izložbu o gladi

Tko sit, tko gladan

Izložba “Ki sit, ki lačan” neočekivani je vrhunac hrvatske muzeološke kulture i jak kulturni i politički iskaz, zbog čega se mora potegnuti do Pule. Iz Zagreba, primjerice – impotentne “metropole” koja prežvakava već deseti put viđeno, dosadno i provincijalno

Tko sit, tko gladan. U bolje vrijeme izložba nije mogla biti otvorena. Dok dobar dio građanstva skuplja boce, istarski ipsilon zjapi prazan zbog cestarine, a u restoranima se – strancima – raznose zubaci veličine malog morskog psa, grupa mladih stručnjaka napravila je u Puli izložbu (i) o gladi. Na najvišem nivou francuske i talijanske etnologije i kulturologije, sa spektakularnim postavom i katalogom kakve nismo vidjeli od vremena Vladimira Malekovića u Muzeju za umjetnost i obrt. Sada, koordinator projekta zove se Darko Komšo, i to ime valja zapamtiti.

Da je izložba multimedijalna, malo je reći: ona svijetli, kreće se u slikama, miriše na pancetu, prostor bivše crkve mrmori od glasova legendarnih kuhara. Sve vrvi od izvornih predmeta i instalacija: od jednog pravog siromaškog kamina i vojne kuhinje iz doba Prvog svjetskog rata, do prenesene elektronske blagajne iz nekog supermarketa. Uza sve to bezbroj panoa, fotografija bilježnica s receptima, menija na francuskom s Briona 1920, tanjura i posuđa s insignijama svih vojski čije su čizme gazile poluotokom – i koje je on hranio.

Ako ste imali živaca stajati u redu da uđete – izaći ćete pametniji. Donedavno, Istrijani su bili presiromašni da kušaju vlastiti pršut, iz mreža su jeli samo ostatke, potrgane ribice. Veli u katalogu veliki profesor i Istrijan Miroslav Bertoša: “‘Delicije’ me stvarno ne zanimaju.” Istrijani su se kao ljudi prvi put mogli najesti mesa sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća – u socijalizmu i dobu sindikalnih svinjskih polovica.

Inače, meso je bilo tako dragocjeno, da su do u šezdesete pri kolinju pazili da muškarci zaklanu svinju odmah ne pojedu. Meso jedne svinje moralo je dostajati za godinu dana. Iz pulske se industrijske pekare bijeli kruh nosio kao priželjkivani poklo Istra je pekla kruh od kukuruza i zobi. Uvijek je hranila druge: Veneciju na primjer, a od sredine 9. stoljeća do danas sve što se sadi, uzgoji ili ulovi slijeva se u Pulu i Trst. Tartufe nikad nisu jeli, već izvozili, kao i bolja vina.

Addio lifestyle novopečenih hrvatski snobova! Za koje bi Istra trebala biti naša Toscana ekskluzivnih konoba i delicija. Na desecima izvornih ili uvećanih povijesnih snimaka – tamo gdje ova izložba najglasnije govori – vide se mršavi, šutljivi, iznureni ljudi za škrtim stolovima. Jedina im je gozba u životu bila za vjenčanje, selo bi skupilo tanjure, pribor i stolice. Jedan od bogatijih stolova u godini bio je onaj uskršnji: par jaja i mladi luk, malo pince i slatkog peciva. Svaki Slavonac na to bi odmahnuo rukom. Glasovita maneštra – bob, češnjak i krumpir, s masti ili malo maslinovog ulja. A alfa i omega i glavni specijalitet bile su soljene sardele.

Po toj pučkoj hrani Istra je bila poznata u Mlecima i sve do Rima, a ne po nekakvim “delicijama”! Koji put bi neka poslastica došla na stol, uz palentu koja se jela iz jedne zdjele. Samo su dvije plemićke obitelji u Istri bile u mogućnosti prirediti gozbu, jedna u Poreču i jedna u Labinu. A mi, kao turisti, danas po konobama jedemo samo ono što se nekad u Istri jelo pokojom svečanijom nedjeljom: fuži s nekim umakom, najčešće kokošjim.

Izložba “Ki sit, ki lačan” otvorena u galeriji Sveta Srca neočekivani je vrhunac hrvatske muzeološke kulture i jak kulturni i politički iskaz. A postav Mauricija Ferlina masterpiece sam po sebi, pa se već zbog toga mora potegnuti do Pule. Iz Zagreba, primjerice – impotentne “metropole” koja se dosađuje po šupljim velezgradama prežvakavajući već deseti put viđeno, dosadno i provincijalno.

Nenad Popović

Dva ministarstva utvrdila skandalozne nepravilnosti u javnim službama i tvrtkama

Neka gazda uvede reda

Dva su ministarstva, dan uoči tiskanja ovog izdanja, u birane medije propustila informacije o skandaloznom trošenju novca u javnim poduzećima i službama. Ministarstvo uprave tako je ustanovilo da većina državnih agencija obračunava svoje dohotke po koeficijentu povoljnijem od propisanog Vladinog, dok Ministarstvo pravosuđa raspolaže nalazima o milijunskim donacijama i sponzorstvima isplaćivanim s računa ozloglašenih gubitaša.

Potonje je ministarstvo čak organiziralo antikorupcijski program unutar kojeg su isplivale kompromitantne cifre s adresa poput Croatia Airlinesa ili Brodosplita i Brodotrogira. A sad nas još zanima nastavlja li se taj program i nekamo dalje ili završava na podatku o šteti.

Ako se doista ima nešto za poduzeti u vezi s tim, bilo bi dobro da se žurno utvrdi pojedinačna i zapovjedna odgovornost, da se krivci identificiraju, lociraju, uhite i transferiraju, i da se ponad njihovih nasljednika konačno natkrili sjena stalnog mementa u vidu pedantnog financijskog nadzora i mogućnosti uvida najšire javnosti u poslovanje. I, jasno, da već jednom prestanemo slušati priče o državi kao najgorem gazdi.

Država je najgori vlasnik strateških resursa samo zato što je pustošenje istih – a radi čega su tamo posjednuti politički gubernatori – dio kampanje za njihovu privatizaciju, najradije u bescjenje. Pa, ukoliko kvalitetna reakcija na gornja saznanja iz ministarstava opet izostane, bilježimo te vijesti kao još jedan prilog optužbi na račun vladajuće elite i njezine, zapravo, pljačkaške doktrine.

Igor Lasić

Kratko & jasno

Vesna Teršelič, Documenta

Merčep treba doživjeti presudu

Kako gledate na odluku Vrhovnog izvanraspravnog vijeća zagrebačkog Županijskog suda da se zbog nezadovoljavajućih uvjeta u bolnici za osobe lišene slobode Tomislav Merčep, optuženik za ratne zločine protiv civila, brani sa slobode?

– S obzirom na uvjete u zatvorskoj bolnici ta odluka nije iznenađujuća, jer treba voditi brigu o zdravlju zatvorenika. Naravno da svjedocima nije lako kad optuženik nije više u pritvoru, jer se time povećava šansa za pritisak na njih. Iz drugih, sličnih suđenja znamo da takva okolnost za oštećene svjedoke može biti uznemirujuća.

Merčep se sada, dakle, na nastavku suđenja pojavio bez pratnje pravosudnih policajaca?

– Da, mislim da bi najtragičniji epilog tog suđenja bio da se uslijed pogoršanog zdravstvenog stanja optuženiku dogodi nešto još gore, tako da je važno, ponavljam, voditi računa o zdravstvenom stanju optuženika. U prilog tome, sjetimo se slučaja Đure Brodarca, osumnjičenog za zločine u Sisku i Osijeku, a na međunarodnoj razini slučaja Slobodana Miloševića. Oni nisu živi dočekali kraj suđenja. U takvim slučajevima treba i vagati, i ukoliko postoji bojazan da bi se zdravstveno stanje optuženika moglo do kraja pogoršati, onda je takva odluka suda dobra.

Za razliku od nedavnog suđenja Radimiru Čačiću u Mađarskoj, Merčepovo puštanje na slobodu nije izazvalo posebnu moralnu paniku u medijima?

– Čini mi se da je tomu tako baš iz spomenutih Merčepovih zdravstvenih razloga. No, ne bih rekla da javnost nije senzibilizirana za zločine koje su počinili merčepovci, mislim da se to uz zločin nad obitelji Zec izrazito provlačilo medijima. S druge strane, Merčep više nije na poziciji moći, dok Čačić kao jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji jest, pa je time trenutno javnosti zanimljiviji. Iz iskustva, pak, znam da žrtve, nažalost, ipak nisu tako često u fokusu pozornosti.

Dragan Grozdanić