Momo Kapor
Pisati In memoriam starome prijatelju pada mi danas teže, nego nekidan satima dreždati na beogradskom Novom groblju, na studeni koja se zavlačila u kosti, čekajući da pogrebna povorka isprati Momu do groba u Aleji velikana. Da mi je tada Momo, živ živcijati, živahan i živčan bio kraj mene, znam da bismo se bili zezali na račun njegova slavna kupleta (Veliki je to napor/biti danas Momo Kapor) i to tako da bismo ga bili izvrtali (kao što smo uvijek sve tjerali do apsurda, podjednako se žacajući patetike), recimo, “Isplatio se, bogme, napor/do jučer biti Momo Kapor”.
Ma, kakav napor. To se Momo samo zezao, kao i uvijek i sa svime, otklanjajući onaj zlokobni “duh težine”, koji nas je sve pritiskao, posebno književnost u Jugi (hrvatsku i srpsku). Momo je imao ono nešto “ptičje” (kako o tome piše Nietzsche), naime nagon i mogućnost da se oslobodi tereta i uzdigne u vis, a dugo je trebalo dok je ovo moglo biti pravo shvaćeno, ocjenjujući uvaženo. Ovaj Sarajlija, akademski slikar (diplomirao 1961. godine na beogradskoj Akademiji), po nuždi novinski pisac, kao književnik samorodan (ili naivan), televizijski scenograf, po zanimanju činovnik, autor radio i TV-drama, već je svojim šarmom poharao/posvojio Beograd, da bi od 1972. kad se pojavila njegova prva zbirka priča, “Beleške jedne Ane” (izd. PFV “Oeconomica”, Beograd) na juriš osvojio najmasovnije čitateljstvo u (tadašnjoj) Jugoslaviji. Oduševljen njegovom pojavom nisam časio časa da ga pozdravim/pohvalim/uzveličam i to otprve, kao sjajna pisca (u recenziji “Šarm jednog tračera”; “Vjesnik”, 20 VI. 1972.). Otada sam ga kao sudruga slijedio/pratio godinama kao kritičar i potom kao prijatelj, popraćajući euforično manje-više skoro sve njegove knjige (posebno u izdanju “Znanja” iliti “njegova” zagrebačkog izdavača: “I druge priče”, 1973.; “Foliranti” 1974.; “Hej, nisam ti to pričala”, 1975.; “Provincijalac” 1976.; “Ada” 1977.; “Zoe” 1978.; “Beleške…”, već četvrto izdanje 1978.; “Od sedam do tri” 1980.; “101 priča”, 1980. – nota bene, sve ove nabrojene kod “Znanja” premda je uporedo objavljivao i u Beogradu).
“Urbana mitologija u prozi Mome Kapora”, bio je moj esejistički pogovor knjizi “101 priča”, u kojemu sam temeljitije razradio/objasnio s kojim se sve kontraindikacijama u duhu vremena njegovo spisateljstvo moralo nositi, da bi ih, na kraju, nadvladalo. Lakoću kojom je proizvodio sve što bi naumio – od slučajna crteža, ilustracije, ulja na platnu, preko pripovjedne skice/krokija, do zbirke priča i cijelih romana – teško su mu opraštali i zbog nje svrstavali u “niži” književni rang. Ali, “kao dijete masmedijske kulture, Momo Kapor pojavio se da usred tih netrpeljivosti bez straha, kao ‘all round boy’ vječnog osmijeha… dokazujući da se nije pojavio ni kao slučaj, ni kao ‘fenomen’, nego kao punokrvan pisac”. Obdaren izuzetnim darom zapažanja i pamćenja, on je sabirao već postojeće “miteme” svakidašnjega gradskog življenja, da bi ih onda, literarno reciklirane, odašiljao u život. Putujući uzduž i poprijeko naših krajeva i okolo-naokolo zemaljske kugle, kao veliki “upijač” (kako ga je nekidan okrstio R. Petrov Nogo) unosio je u svoju tekstualnost živahni duh vremena, posebno profinjen utoliko što je umio (po emocionalnoj inteligenciji) osjećati žensku stranu svijeta (“onu koja je u ‘muškoj’ književnosti redovno zapostavljena”). Uvijek vitak i živahan (još nekidan, i kad smo posljednji put bili zajedno na večeri u beogradskom Klubu književnika), stalno dandy (toliko da je u Beogradu bio arbitar elegantiarum!), “Momo Kapor je ostao među najvećom gospodom koju je Beogradu podarila Hercegovina, kao i – ponajveći Beograđanin među Beograđanima” (!), kako je u posmrtnom slovu istaknuo Matija Bećković! Upravo je “beograđanština” njegove proze bila dodatna privlačnost za masovno čitateljstvo širom ex-Juge (ali, Momine će knjige i dalje biti tretirane kao dio “jugoslavenske proze”, koju nije moguće izbrisati, kao takvu!).
U lakoći sabiranja svih mogućih “mitema”, trajno mi je važan dojam ostavljala Momina erudicija: kako je taj skitač, popilica, zavodnik (ali uvijek gentleman!), razapet između desetina poslova i obveza, uopće uspio reciklirati toliku masu kulturoloških činjenica, imena, podataka (iz glazbe, slikarstva, povijesti umjetnosti), kojima su svi njegovi tekstovi naprosto natrunjeni?! Solidno (klasično) školovanje ostavilo je duboki trag u njegovoj lakoći pričanja, pa se šarm kozera kod njega stalno nadgornjavao s akademskom učenosti. Premda je uvijek sve ironizirao, Momo je ipak popustio svojoj kulturološkoj spremi, sročivši “hrestomatiju” iliti zbirku “knjiga koje su nas menjale” (“Sentimentalno vaspitanje”; “Narodna knjiga”; Beograd, 1983.), koja i danas predstavlja pravu iznimku i dragocjenost. Probravši ulomke iz djela 114 autora, od “101 noći” do G. Orwella, Momo je uz svaki napisao svoj komentar, što je erudicijski pothvat prvoga ranga, tako da bi ova njegova knjiga još mogla, posvuda, biti srednjoškolski priručnik i više od toga. Negdje iz sredine ove Momine (meni najdraže) knjige biram citat kojim on završava svoj komentar o Luciju Aneju Seneki: “I sada, dok prekucavam Senekin tekst o smrti, osluškujem strog glas mog profesora latinskog: ‘Kapor, povadi nepoznate reči iz Seneke!’ Najnepoznatija od svih reči, ovde je – Smrt.”
Ako već nije kod Seneke, a onda je Momo sada spoznao značenje i smisao riječi – Smrt!